Vremenska prognoza je za ovu srijedu najavljivala sunčan dan, a nakon visokokaloričnih blagdana najbolja terapija je dan u planini. Stoga sam na brzinu složio plan za uspon na Sv. Iliju i poruku putem SMS-a proslijedio svim potencijalnim zainteresiranima. S obzirom na virozu koja očito ovih dana vlada nad Splitom, pozivu se odazvala petorica zdravih i odvažnih. Dogovor je bio da se Plavi i ja s Perom, Dadom i Marijanom nađemo na benzinskoj na istočnom izlasku iz grada, dok će Bruno doći iz Ciste direktno u Bast. On je ovaj uspon iskoristio kao svojevrsni bijeg od žene i njene rodbine na bar jedan dan. Kako u to blagdansko jutro nije bilo gužve na magistrali, u Bast smo stigli relativno brzo, a jedini tračak sumnje u pravilni odabir dana za uspon na Sv. Iliju (1642 m) je proizvela ogromna oblačna masa nad Biokovom, koju smo uočili već negdje oko Piska i to usprkos mraku. Ali ni to me nije obeshrabrilo, a vjerujem ni ostatak društva u drugom automobilu. Bar nitko nije ništa komentirao kad smo se parkirali nešto niže od groblja u Bastu (303 m).
Optimizam je i dalje nesmiljeno buktio, jer nisam mogao ni pomisliti da se toliko može pogriješiti po pitanju vremenske prognoze. Uslijedile su posljednje pripreme pred početak uspona, a zatim hitro kroz mjesto do zadnjih kuća, pa uzbrdo stazom do izvora Korito, koji je već iz daljine hučio snagom svoje vode. Kako nam u tim trenucima nije nedostajalo zaliha vode, a vjerojatno bi nam i caklina na zubima popucala od njene hladnoće, nismo se dugo zadržavali pred njim. U međuvremenu je Plavi odustao od uspona, a vjerojatno je tome kumovao i njegov umor nakon neprospavane noći. Vratio se natrag do automobila i bar se pošteno naspavao. A nas petorica smo nastavili dalje s usponom stazom kroz sipar sve do prvog odvojka lijevo prema Osičinama. Odvojak je dobro označen i teško ga je ne primijetiti.
Inače postoji i drugi odvojak nešto više položen od ovoga. Nakon izlaska iz sipara koračamo kratko vrijeme u smjeru zapada, a zatim strmo uzbrdo kroz stijenu u smjeru sjevera. Odmah naviru sjećanja na moj prvi pokušaj uspona na Sv. Iliju, još tamo negdje pred 15-tak godina, kad su markacije bile znatno rjeđa pojava, a i ono malo što ih je bilo je zbog njihove bljedoće bilo teško za uočiti. Sad sam spoznao da sam tad otišao previše u smjeru zapada, tražeći zaklon od kiše, i zatim se penjući po strmim skliskim stijenama izašao direktno gore na greben. Tad sam si obećao da neću nikad više u planinu, ali je zov divljine usprkos tomu ipak bio jači i više ni ne razmišljam o prestanku planinarenja. Ovog puta su markacije bile besprijekorne, pa nije bilo izgleda da se previdi ova nagla promjena smjera.
Još dolje od sipara smo bili u oblacima, koji su nas prekrili i zasuli sitnim kapljicama kiše. Vidljivost je mjestimice bila cca. 30 m i to je bilo okruženje koje nam je pravilo društvo cijeli ovaj uspon. S jednom malom promjenom što je u šumi na Osičinama kišicu zamijenio snijeg. Isprva tek pokoja pahulja, a zatim je sve preraslo u ozbiljnije padaline. Do kuće na Osičinama (1353 m) smo stigli negdje oko 10.30 h, pa smo pauzu iskoristili za prvi objed, okrjepu organizma i javljanje svojima da se ne brinu. Oni se doduše nisu ni zabrinuli, jer je svo to vrijeme u Splitu bilo sunčano i vedro. Da nema ovih fotografija i snimki, vjerojatno nam ne bi vjerovali u kakvim smo se mi okolnostima pentrali po Biokovu. Pauza pred kućom nije mogla biti duža, jer nas je očekivalo još cca. 1.30 h uspona na Sv. Iliju. Stoga smo se spremili i puni elana krenuli dalje, usprkos vremenskim prilikama, odnosno neprilikama.
Snijega kroz šumu je bilo sve više, ali je i dalje markacija postavljena na stabla bila vidljiva. Tek dolaskom u uvalu na grebenu poviše šume, gdje sam otprije znao da je križanje staza s onom grebenskom iz pravca Lokve, markacije više nije bilo moguće pronaći ni za lijeka. Ni to me ne obeshrabruje, jer znam koliko smo blizu vrhu, a sad dok je staza pokrivena snijegom više i nije presudno da je se držimo kao pijani plota, da se tako izrazim. Najviša kota koju smo dostigli je bila 1570 m, bar sudeći prema Marijanovom i Brunovom GPS-u. Ipak, presporo napredovanje u tako dubokom snijegu, gdje smo samo zbog gamaša na nogama samo Marijan i ja naizmjence mogli prtiti snijeg, učinilo je svoje da na vrh ne stignemo do zacrtanih 12.30 h, te se zbog sve dubljeg snijega i pojačanja padalina odlučujemo na povratak. Iako je nekim od nas to teško palo, razvoj daljnje situacije s vremenom je potvrdio ispravnost te odluke.
Povratak se pokazao i zahtjevnijim, jer se sad trebalo i uspeti strmim padinama iz vrtače pod samim vrhom u koju smo se spustili. Sad je snijeg opet pojačao i jedva smo se čekali dočepati one uvale nad Osičinama. S tog mjesta je sve opet postalo lakše. Točnije sve do izlaska iz šume pod Osičinama. Tu nas je zahvatila ledena kiša, koja je kuglicama leda u potpunosti prekrila sve uokolo nas. Kretanje po tom ledenom tepihu je bio pravi "šećer na kraju". A to nas je pratilo sve do "Korita", gdje smo napokon izašli iz zone oblaka. Biokovo nam je još jednom pokazalo svu svoju ćudljivost. Mislim da je većini u tim trenucima bilo najbitnije što prije se dočepati automobila i na suhome se presvući u novu robu. Tu nas je dočekao i Plavi, koji je svo ovo vrijeme proveo spavajući, jer mu kiša nije ni dopuštala šetanje u okolici.
Još je preostalo samo da se spustimo na magistralu, uz čaj razmijenimo doživljaje s ture i dogovorimo se da drugog puta ovo moramo ponoviti, ali tada s noćenjem na "Osičinama". Nadam se da će to biti vrlo brzo, jer usprkos činjenici što se nismo uspeli na sami vrh, ovo smatram zajedničkim uspjehom. Vremenska prognoza se pokazala potpuno pogrešnom i mislim da je to bilo po prvi puta otkad pratim prognostičke karte na DHMZ-u. Još ranije tog dana, točnije jutra, kad sam došao pod Biokovo, bio sam sretan što se ipak nije odazvalo previše ljudi, jer bi uspon u ovakvim uvjetima za dio njih bio i više nego prenaporan i riskantan.
Sv. Ilija se još jednom pokazao tvrdim zalogajom, ali to je baš ono što Biokovo čini dalmatinskom kraljicom planina. I zato ću uvijek s veseljem natrag "mojoj" planini.
Ovaj prosinac je protekao u podjeli priznanja i diploma koje smo zaslužili svojim "marljivim" radom u protekloj godini. Nas dvoje smo tako postali "diplomirani planinari", te osim toga zaslužili i posebno priznanje za uspon na više od 100 kontrolnih točki Hrvatske planinarske obilaznice. Započeti ću s ovim potonjim.
Protekle subote u prostorijama Hrvatskog planinarskog saveza, Kozarčeva 22, Zagreb, održana je svečana podjela priznanja Hrvatske planinarske obilaznice. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, odnosno nisu primijetili desni stupac ovog bloga, reći ću da je u pitanju bazična planinarska obilaznica u Hrvatskoj i kao takva obuhvaća sva brdsko-planinska područja unutar granica naše države. Osnovana je 2000. godine i sastoji se od ukupno 20 područja sa 151 kontrolnom točkom. U njoj su svi najzanimljiviji vrhovi, ali i ne samo oni, za koje Komisija za planinarske putove HPS-a smatra da bi morali biti nezaobilazna mjesta svakoj planinarki i planinaru. Prijedloge za kontrolne točke ne daju isključivo članovi te navedene komisije, već i sva zainteresirana planinarska društva, te pojedinci. Tako sam se ove godine i ja javio s prijedlogom da se u sljedećem izdanju Dnevnika HPO-a u isti uvrsti vrh Sv. Mihovil na planini Šibenik, o kojemu sam u jednom o prethodnih postova već i pisao. Kako ne bi ostalo samo na tomu, samom sebi sam dao obećanje da ću urediti i kružnu stazu preko planine, koja će osim Sv. Mihovila uključiti i njen najviši vrh, Veliki Šibenik. To će biti tek mali povratak duga prema ovoj planini koja me zadužila mojim korijenima, ali podjednako i tako prema Hrvatskoj planinarskoj obilaznici koja je iznova u meni razbuktala žar planinarenja. Godine planinarenja isključivo istih stazama po Mosoru i Biokovu učinile su mi planinarenje porilično monotonim, te sam jedva čekao neki novi izazov. A on je stigao sa Zizi i otkrićem da voli prirodu i planinarenje. Sad je preostalo samo da si zadamo cilj, a njega sam pronašao prije nešto više od dvije godine na tadašnjem planinarskom forumu HPS-a. Hrvatska planinarska obilaznica mi se učinila kao dar s neba. Brojne planine diljem Hrvatske i njihovi vrhovi su u meni probudile maštu. Već sam se s voljenom ženom vidio na Velebitu, Dinari, Učki… A nakon što je i sama pokazala zanimanje za takvo što, mojoj sreći nije bilo kraja. Od tog trenutka već po povratku sa svake ture planiram kamo ćemo sljedećeg vikenda. To vjerojatno i izaziva određenu dozu ljutnje kod nje, što toliko vremena provodim pred kompjuterom, ali s obzirom da smo na 90% dosad obiđenih kontrolnih točki bili po prvi puta, morao sam se na neki način informirati o svim tim vrhovima. Nepripremljenost počesto zna biti i kobna u planinama. Većinu informacija, i što je najbitnije ažuriranih, crpio sam s planinarskog foruma i stoga još jednom zahvaljujem svim forumašicama i forumašima na pomoći. Isto tako sam se služio i planinarskim vodičem "Hrvatske planine", autora dr. Poljaka, ali je tu bio problem kao i sasvim knjigama da se logično do novog izdanja stanje na terenu zna poprilično izmijeniti, a svježe informacije su krucijalno bitne za uspješnost i naizgled najbezazlenije ture. Tako smo, neću kazati na kraju, jer smo tek na 2/3 puta, upoznali gotovo svaki kutak Hrvatske, koje bez HPO-a vjerojatno nikad ni ne bi obišli. Postojanjem jedne ovakve obilaznice to nam je znatno olakšano, jer je cilj zadan, a sad je bilo samo na nama da odredimo svoje putove do njih. Iz svih tih razloga bi i vama preporučio nabavku Dnevnika HPO-a, te da prema mogućnostima počnete upoznati sve ove ljepote naše zemlje, koje su nam toliko blizu da bi doista bio pravi grijeh ne posjetiti ih. Njih inače možete po simboličnoj cijeni od 25 kn možete naručiti putem e-maila na hps@inet.hr. A zatim se otisnite u pustolovinu i upoznajte vlastitu domovinu.
13. prosinca ove godine je održana još jedna dodjela diploma kojom sam nazočio, a u pitanju je ona za uspješno završenu opću planinarsku školu u organizaciji mog matičnog društva HPD "Mosor" iz Splita, čiji sam član još od 1994. a moji planinarski počeci započinju još nekoliko godina prije toga, ali eto sve dosad nisam došao u situaciju da završim ovaj vid školovanja. Kroz moje postove ste mogli pratiti koliko je zanimljiva, dinamična i nadasve poučna ta škola. Smatram je iznimno važnom za svakoga koga zanima bilo kakav vid boravka u prirodi, jer ono što se ovdje može naučiti u svega dva mjeseca, meni su trebale godine planinarenja. A da ni ne napominjem, koliko je opasno učiti na vlastitoj koži. Stoga svima preporučam da završite iste, kako planinarima da obnovite, odnosno nadopunite svoja znanja, tako i početnicima da steknu nova znanja nužna za sigurno kretanje po brdima i planinama, a da pri tom u što manjoj mjeri utječu na iznimno krhku biološku ravnotežu koja vlada u njima. Mislim da je u konačnici to i najvažnija lekcija koju sa sobom moraju ponijeti svi polaznici škole – poštovanje prirode do te mjere da ništa od nje ne otuđujemo, niti mijenjamo. Ni najmanji kamen, ni najsitniju biljčicu. Sve treba ostaviti onakvim kakvim to i zateknemo, da bi sutra i ostali mogli uživati u najljepšem platnu što je kist prirode mogao stvoriti. U tim planinama također obitavaju i životinje, koje bi našom bukom mogli uplašiti, a time i ugroziti. Stoga prirodi i svim njenim stanovnicima treba pristupiti s dužnim poštovanjem, a onda će i oni nama uzvratiti s najvećom mogućom časti.
A za kraj svim svojim čitateljicama i čitateljima, ali i svim blogerima općenito, katoličke vjeroispovijesti želim čestit i blagoslovljen Božić.
Svakog puta kad se zgasne život planinara imam osjećaj da još jedna zvijezda nestane s neba.
Gubitak osobe koja je voljela prirodu i živjela za nju doživljavam kao osobni udarac, jer čak i kad tu osobu nisam imao sreću upoznati oči u oči, itekako sam je poznavao.
Znam točno što je ćutila svakog puta kad zađe u šumu, svo ono uzbuđenje prilikom dolaska u podnožje planina i onaj osjećaj unutarnjeg smirenja pri pogledu s vrha.
Nama planine nisu takmaci, jer mi ne osvajamo njihove vrhove, već se s njima družimo.
Baš poput naših starih djedova i baka, koji nestrpljivo iščekuju vikend u nadi da ćemo pokucati na njihova vrata.
A mi štapovima kucamo po planinskim velebnim stijenama, pozdravljajući naše staretine.
Udišemo njen svježi zrak što se s prijevoja k nama spušta i dušu nam ispunja radošću.
Dušu radošću, a tijelo valovima snage što beskonačno struje pod našom kožom.
Ponekad one najčišće duše vječito zadrže kraj sebe.
Ali planine su usprkos tomu oduvijek bile naši najvjerniji drugovi.
I stoga ćemo im se uvijek s veseljem vraćati.
A one će nam i dalje darivati sve.
Otkrivati nam svoje skrivene ljepote.
Ali ne sve odjednom.
Uvijek štogod ostave podalje od naših očiju i za naš sljedeći posjet.
Planine su naša radost, naša energija. Naš dan i naša noć.
I dok je planina, bit će i nas.
A s nama i naši stradali drugovi će opet natrag gore prema vrhuncima.
Biokovo (Veliko Brdo - Mali Borovac - Motika - Bast)
Evo se opasno svome kraju bliži i 11. prosinca, međunarodni Dan planina, a kakav bi ja to bio planinar da ga ne popratim jednim planinarskim postom. Doduše, imao sam ga najbolju namjeru napisati i objaviti još u poslijepodnevnim satima, ali su me poslovne obveze spriječile u tom naumu, pa sad moram hvatati zadnje trenutke ovog dana. Ovaj datum se inače, odlukom generalne skupštine UN-a, slavi od 2003. godine kao međunarodni Dan planina, a ove godine mu je osnovna tema "Utjecaj klimatskih promjena na planinska područja". Svrha mu je potaknuti nas na razmišljanje o tome kako je krhka biološka ravnoteža u planinskim područjima. Tu možda i ponajviše dolazi do izražaja neosporiva činjenica sve bržeg nestajanja ledenjaka, kao izravna posljedica globalnog zagrijavanja, ali to nažalost i nije jedini način kojim ubrzane klimatske promjene utječu na život u planinama.
Kako današnji dan zbog posla ipak nisam bio mogućnosti provesti u okruženju koje me čini najsretnijim, opisati ću vam izlet koji smo poduzeli ove nedjelje. Umjesto planiranog uspona na Troglav, zbog bolesti našeg vodiča Arathona, bili smo primorani primijeniti naš pričuvni plan i uputiti se na Biokovo. Kako je plan bio da izlet ne završimo na polaznoj točki, iz Splita smo se uputili s dva automobila. Daba, Luka i njihova ljubimica Luna u jednom, a Zizi, njena kolegica Silvija i moja malenkost u drugom vozilu. Iz Splita se krenulo s manjim zakašnjenjem u 07.15 h, krivca neću imenovati. Po dolasku prvo smo Luku, Silviju i Zizi ostavili da obave ranojutarnji shopping u "Kerumu" u Velikom Brdu, a Daba i ja smo razmjestili drugo vozilo u selu Bast, smještenom pod samim biokovskim liticama i jednim od najviših biokovskih vrhova Sv. Ilijom. S usponom smo započeli od "Keruma" (100 m), gdje smo ostavili drugo vozilo, u 08.55 h. Prvi dio je dosadna šetnja asfaltom uzbrdo do središta mjesta, a zatim skretanje prema sjeverozapadu i zaseoku Baškovići (420 m). Do zadnjih kuća u zaseoku nam je trebalo 40 min. hoda i taj dio se inače mogao prevesti i vozilima, ali s obzirom na okolnosti ovako je bilo najbolje. Markacije i putokaza sve ovo vrijeme nije nedostajalo, pa orijentacija predstavlja lagan zalogaj i onima koji se po prvi puta nađu na ovoj stazi.
Pred nama je zatim slijedio uspon padinom obraslom brnistrom, koja je na par mjesta i progutala stazu, sve do izlaska na protupožarni put. U biti to i nije klasični izlazak na put, jer se staza samo dodiruje njegovog desnog ruba i zatim nastavlja strmo uzbrdo točilom, Lukinom omiljenom riječi. Za sve ostale, u pitanju je najobičniji biokovski sipar. Taj dio se pokazao škakljivim, jer je sipar doista sitan i predstavlja problem tijekom uspona njime. Stoga smo i uputili Silviju i Zizi da ga dijagonalno sijeku, jer će ionako na kraju opet izaći na protupožarni put na koji smo mi u međuvremenu već izašli. Na tom mjestu, poznatijem kao Miletin bor (650 m), smješteno je uzletište brojnih ljubitelja visina koji uživajući u lebdenju nebom prepuštaju zračnim strujama. Kako mi nismo tim povodom došli na Biokovo, dalje nastavljamo protupožarnim putem u smjeru jugoistoka, a već nakon par minuta hoda stižemo na odvojak s putokazom na kojemu je navedeno da do našeg cilja, Motike, ime 3 h hoda. U tim trenucima je bilo 10.20 h, a to je bio jasan znak da ubrzamo korak, usprkos čeonih lampi koje čine sastavni dio naših naprtnjača.
Sad se staza sve strmije uspinje kroz kuloar sve do pod samu stijenu veličanstvenog Velikog Borovca. Te strme litice su trenutno Dabi zagolicale maštu, pa me ne bi iznenadilo da se ovdje vrati nakon završene alpinističke škole ovog proljeća. U međuvremenu su se vremenske prilike počele dramatično mijenjati, pa se veo oblaka prvo prelio preko biokovskog grebena, a zatim se ubrzano počeo spuštati prema nama. Uskoro smo se našli potpuno okruženi oblakom, a takvo okruženje otkriva sasvim drukčiju perspektivu prirode. Svako stablo, svaka grana i svaka stijena sad dobivaju određenu dozu mističnosti, pa izgleda kao da smo ušli u neki svijet iz mašte. Foto-aparat mi je sve češće u rukama, dok se čudim majstorstvu prirode. Nešto niže sam primijetio i stijenu koja neodoljivo podsjeća na čuvena "Hajdučka vrata" sa Čvrsnice. Biokovo mi očito uvijek uspijeva sačuvati neko od svojih iznenađenja.
Jedino što je nedostajalo su divokoze, kraljice biokovskih vrhova. Vjerojatno su i one bile tu negdje, ali oblaci nam ovog puta nisu dopustili da se divimo njihovoj gracioznosti nad strmim liticama biokovskih stijena. Sljedeće pred nama je još jedno čudo ljudske volje, Skaline odnosno staza uklesana u stijenu. Da se ne bi zagubili, pobrinuo se i neki kreativac koji se umjesto standardnih markacija poslužio i učestalim natpisima "HDZ", a na jednom mjestu je čak slovo Z i naopako napisano. Vjerojatno sve za potrebe nedavnog predizbornog skupa u kojemu je stranački vođa biračima iz Divokraja obećao povećane porodiljne naknade za svaku novu malu divokozu i povratak mirovina svim onim divokozama penzićima. Pa koja divokoza onda ne bi glasala za voljenog vođu svih koza. Osim možda onih krivovjernih, istarskih.
Prošavši mjesto vjerojatnog skupa, zašli smo u borovu šumu, pa njome do prijevoja Mali Borovac (1253 m). Dalje staza nastavlja također šumom sve do križanja staza. Naprijed se nastavlja prema Lokvi i planinarskoj kući "Slobodan Ravlić", a lijevo se odvaja naša prema Šibeniku i Motici. Kako vremena za uspon na V. Šibenik (1457 m) nema, a ionako ne bi bilo ništa ni od pogleda, odlučio sam da nastavimo naprijed prema Motici i tamo napravimo stanku. Pobune nije bilo i to je dobar znak. Bar za mene. Staza prema Motici vodi, može se tako reći, tipičnim biokovskim krajolikom, s posvuda razasutim vrtačama, na dnu kojih se vide i ostaci snijega. Na toj se dionici tek blago, gotovo neprimjetno, uspinjemo pa ne predstavlja apsolutno nikakav fizički napor. Jedini problem se pojavio kod Zizi kojoj su promočile gojzerice, pa smo napravili kraću stanku kako bi promijenila čarape i zaštitila ih najlonskim vrećicama. Dalje putem prolazimo i pored odvojka na Grliću prema V. Šibeniku, ali od prije donesene odluke ne odustajem. Izgubili bi previše vremena, a vrijeme zasigurno nije bilo na našoj strani. Odvest ću ih nekog drugog puta gore, kad nam i vremenske prilike budu naklonjenije.
Na Motiku (1473 m) smo izašli u 13.40 h, a od pogleda ni dalje ništa. U biti jedva i ostale iz grupe vidimo. Tu smo napravili prvu dužu stanku tijekom ture i okrijepili se našim sendvičima. Pauza je bila polusatna, a to vrijeme je najbolje iskoristila naša Luna koja je svojim tužnim okicama od svakoga od nas uspjela osigurat bar trećinu sendviča. Ali i zaslužila ih je! Cijelim putem je veselo skakutala oko naših nogu, a vrhunac svega su bila njena konstantna trčanja po kamen koji bi Luka uporno bacao niz padine, a ona još upornije vraćala. Vjerojatno je tim učestalim trčanjem gore-dolje, dvaput ispenjala ovaj vrh. A na povratku smo otkrili da je negdje putem porezala šapicu, pa joj sad želim što skorije zacjeljenje i da nam se opet pridruži u našim lutanjima planinama. Osim objeda, razloga za duže zadržavanje nažalost nije bilo, pa smo započeli sa silaskom prema Bastu i Dabinom automobilu, kojeg je ranije tog jutra ostavio pred punionicom auto-plina u mjestu. Prvi dio staze vodi kroz uski kuloar stazom uklesanom u stijenu, a zatim malo preko sipara, pa malo kroz šumu, pa opet preko točila i tako sve do izvora Korito (586 m) na kojem sam popio i svoje prve, ali i zadnje, kapi tekućine tijekom ove ture.
Sad smo izašli i iz gustog sloja oblaka i pred nama su se otvorili pogledi na zapadni dio Makarske Rivijere, na Brač i na Omišku Dinaru u daljini. Do automobila smo stigli u 16.45 h i time okončali ovu turu, koja je za mene bila osvježavajuća, jer nemam često priliku planinariti po ovakvim uvjetima. Žao mi je jedino što Daba, Luka i Silvija nisu mogli doživjeti Biokovo u njegovom punom sjaju, ali to je samo razlog više da u što skorije vrijeme opet krenemo ususret toj dalmatinskoj kraljici planina. A moram se pohvaliti da je Luka na kraju rekao da mu je ovo bila dosad najbolja planinarska tura. I kako se sad ne potruditi da sljedeća bude još bolja i još nezaboravnija. A tijekom silaska smo dobili vijest da je 14 naših školskih kolega tog dana izašlo na Veliki Kabal. I stoga im ovim putem čestitam na uspjehu i poručujem da sad Biokovo čeka i njihove gojzerice.
I dok sam ja dovršavao ovaj post, prešli smo u novi dan, ali to ipak nije razlog da vam svima ne čestitam Dan planina, te zaželim puno radosnih trenutaka u njima.
Prošlog vikenda je održan zadnji izlet ove jesenske opće planinarske škole u organizaciji HPD "Mosor" iz Splita i to našoj najsvetijoj planini – Velebitu. Pri tom je za turu izabran jedan od njegovih najljepših dijelova, Dabarski kukovi.
Iz Splita smo krenuli u 05.00 h, te se autobus prolazeći gradskim ulicama opet dupkom napunio planinarkama i planinarima. Do Gospića smo stigli vozeći se našom "Dalmatinom", a manji dio tog puta sam, sasvim razložno, proveo u carstvu snova. Jedina pauza na toj vožnji je bila na benzinskoj postaji "Zir", koja nosi ime obližnje stijene što poput otoka izvire usred ličkog polja. Stanka je iskorištena za pražnjenja mokraćnih mjehura, ali i za punjenje želudaca šalicama tople kave. Od Gospića smo relativno brzo prošli tih 20 km zavojite ceste i došli u jedno od naših najvećih planinskih mjesta, Baške Oštarije, prolazeći pri tom kroz nisko lebdeći oblak, nakon čega su nam se otkrili čarobni velebitski vrhovi. Baške Oštarije (927 m) predstavljaju prirodnu granicu između Srednjeg i Južnog Velebita, a smještene su na cesti između Gospića i Karlobaga. Tu je u ne tako davnim vremenima prolazila i austro-ugarska cesta, poznatija kao "Terezijana", a danas je na jednoj njenoj dionici (3 km) uređena poučna staza. Podrijetlo imena mjesta je očito romanskih korijena, jer označava gostionice (tal. osteria) smještene na toj nekadašnjoj važnoj prometnici između pukovnijskog središta u Gospiću i luke u Karlobagu.
U Baškim Oštarijama je smješten hotel "Velebno" i vidljivo je da današnje preostalo stanovništvo svoju daljnju egzistenciju pokušava tražiti u razvoju turizma. Izgradnjom ski-centra Baške Oštarije postale su okupljalište svih ljubitelja zimskih sportova. U hotelu se nismo zadržavali, samo je Tihana izjurila da na brzinu na recepciji priupita hoćemo li moći autobusom do Stupačinova. Kako je dobila potvrdni odgovor, tako smo se opet vratili na glavnu cestu, te smo nakon vožnje od 400 m u smjeru Karlobaga skrenuli desno, pa preko mostića dalje uskom cesticom između kuća uzbrdo. Na kraju smo namučili vozača, jer je jedva pronašao pogodno mjesto za okrenuti autobus, ali je time izbjegnuto 30 min. hoda po većinom asfaltiranoj cesti do Stupačinova. Od tog mjesta nastavljamo dalje pješice makadamskim putem do obližnjeg odvojka lijevo, na oštrom desnom zavoju, pred samim izvorom Kamenica. Tu skrećemo lijevo oštro uzbrdo, dok makadamska cesta nastavlja naprijed. Staza je prekrivena mjestimice podebljim slojem otpalog bukovog lišća, ali smo se u tim trenucima osjećali sretnima što to lišće nije mokro, inače bi zasigurno bilo proklizavanja. Nakon svega nekoliko minuta hoda stižemo na mali proplanak, gdje se desno odvaja staza prema Ravnom Dabru, dok naša prema Kizi nastavlja lijevo. Tu smo se olakšali naših naprtnjača, dio kojih je bio doista pozamašnih dimenzija i težina, posebice našeg kolege Marijana, te tako rasterećeni nastavili dalje s usponom. Luka svoju naprtnjaču s 5 kg mesa nije napuštao ni u ovom slučaju. Trebalo ju je sačuvati od gladne divljači, da ne bi večeras neka dvonožna divljač ostala gladna.
Okruženje tijekom uspona se neprestano izmjenjuje, malo kroz šumu, pa preko travnatih proplanaka, ali ono najkarakterističnije za ovo područje, njegove stijene, njegovi kukovi, neprestano nam prave društvo. Prolazeći između njih stižemo pod sami kuk Kize (1274 m). Na njemu sam već bio, ali me pogled na Dabarske kukove opet ostavlja bez daha. Prekrasan kontrast bijelih stijena koje se uzdižu iz šume na Crnom Dabru, koja je dijelom prekrivena jednoličnim slojem niskih oblaka. To je prizor koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a posebice nekoga tko se po prvi puta u života nađe pred njim. I zato sam bar malčice zavidio mojim školskim kolegama i kolegicama, jer se još dobro sjećam uzbuđenja koje sam osjećao gledajući taj gotovo 10 km dug pravilan niz kukova u smjeru sjeverozapada, sve do najvišeg kuka iz tog niza, Bačić kuka. Kad nam se uskoro pridružio i ostatak naše razvučene kolone, s Dabom sam krenuo direktno na sami vrh, pentrajući se glatkim stijenama, preskačući i verući se uz škrape. A pogled sa samog vrha još zadivljujući. Prepoznajem brojne velebitske vrhove koje sam sa Zizi već posjetio i kojima ću se zasigurno još puno puta vraćati, dok me god bude služilo zdravlje. Trnci obuzimaju svaki dijelić mog tijela, a tome su ponajmanje razlog povremeni snažniji udari vjetra u moja leđa. Uskoro nam se na vrhu pridružuje jedan od naših vodiča, Ante s povećom grupom, koji su gore stigli zaobilaznim, sigurnijim putem, pa na vrhu počinje kronično ponestajati slobodnih mjesta. Stoga nije bilo izbora, nego da se spustimo natrag i drugima prepustimo da uživaju u pogledima s vrha Kize.
Prije silaska sam istrošenom kemijskom olovkom u upisnu teku naveo svoje ime, naziv planinarskog društva, smjer kretanja i datum, te u napomeni naveo da je sa mnom još 46 planinara. To inače i nije toliko nužno kad se krećemo u ovako velikoj grupi, ali je bitno za sve male grupice kad ishod i brzina potrage za nekom zalutalom grupom itekako ovisi o upisu u teku. Naime, ekipa za potragu će provjeravati sve upisne teke na području na kojem postoji opravdana sumnja da su neki od planinara zalutali, pa se na osnovu smjera kretanja i vremena upisa lakše može predvidjeti sadašnja pozicija istih. Upisne teke su smještene na većini vrhova koje predstavljaju kontrolne točke raznoraznih planinarskih obilaznica i to najčešće u metalnim kutijama ili tuljcima, kako bi se zaštitili od atmosferija. Kako su u njima počesto kemijske olovke istrošene, važno je uvijek par njih nositi sa sobom kako bi se ipak upisali, ali i nadopunili kutiju za sljedeće posjetitelje vrha. Moje su ostale u naprtnjači pod Kizom, tako da to sad nisam bio u mogućnosti napraviti. A isto tako upisne teke postoje u svim planinarskim domovima, kućama i skloništima, pa je prilikom napuštanja istih također bitno izvršiti upis s planiranim smjerom kretanja tog dana. Inače, što se tiče naprtnjači, one se nikad nigdje ne ostavljaju, jer vrag nikad ne spava. U našem slučaju, vodiči su nosili naprtnjače do vrha, tako da smo za slučaj eventualne nesreće ipak mogli biti mirni. Po silasku do naših naprtnjači vrijeme se značajno promijenilo. Oblak nas je uskoro prekrio i jedva sam dočekao skupljanje cijele grupe i polazak dalje prema Ravnom Dabru. Staza dalje prelazi preko prijevoja Alaginac, između kukova Grabar i Kuka od Špiljić plane, koji su se u tim trenucima potpuno skrili iza niskih oblaka i zakinuli nas za prizore ljepote ovog prijevoja, ali su na ovaj način samo potencirali njegovu misterioznost.
Ono što je zatim uslijedilo je spuštanje bukovom šumom prema Crnom Dabru, a ta dionica se pokazala pogubnom za mnoge stražnjice. Strmina u kombinaciji s otpalim vlažnim lišćem savršeni su spoj za poskliznuća. Tu se još jednom pokazala ispravnost odluke svih onih koji na planinarenje sa sobom nose teleskopske štapove. A određeni problem su predstavljalo i granje pobacano po stazi, nakon otvaranja još jedne velebitske rane, odnosno probijanja još jednog puta kroz njegove šume. Ta dionica mi se inače činila dugom poput vječnosti, jer se kolona sve češće razvlačila, a kiša nam je sve opasnije prijetila. Dolaskom na Crni Dabar (667 m) zaustavili smo se pored česme na kojoj natpis govori da je podignuta 1940. godine, a koja je nekad zasigurno predstavljala središte ovog danas potpuno napuštenog sela. Sad ruševne zidove njegovih kuća skriva gusta šuma i sve odiše tužnom atmosferom. Crni Dabar je inače jedna velika kraška udolina, a sam izraz Dabar je u biti staroslavenskih korijena, te se koristi za opis tih osebujnih dolina, pa tako osim Crnog Dabra, na ovom području poznajemo Ravni i Došen Dabar. Tu smo opet napravili pauzu sa ciljem da se iznova okupe sve naše separirane grupice, a zatim iznova okupljeni nastavili dalje uzduž doline do njenog sjeverozapadnog kraja. S tog mjesta iznova započinje kraći uspon i to na kosu koja dijeli Crni od Ravnog Dabra.
Pod samom kosom smo zatekli jednu kreaciju bivka u stilu indijanskog wigwama. Nadam se da su kreativci bili nagrađeni peticama, jer im je bivak preživio sve do dan danas. A na Ravnom Dabru su i prijašnje "mosorove" škole obavljale vježbu bivakiranja, pa su vjerojatno i za ovaj bivak zaslužni članovi našeg društva. Mi nažalost nismo imali ni dovoljno vremena, ali ni sreće s vremenskim prilikama, da dokažemo svoje poznavanje tehnika izrade bivka. A nadam se da nitko od nas nikad neće ni doći u situaciju da mora iskoristiti to znanje.
Od Sonje uskoro dobivamo posljednje instrukcije po pitanju kućnog reda pred skori dolazak u pl. dom Ravni Dabar (723 m). Ukratko, red traži od svih posjetitelja da se u gojzericama ne ulazi u prostorije doma, pa stoga i u hodniku samog objekta postoje brojne papuče u koje se svi mogu preobući. Pred domom me šokira novoprobijeni put, pa sad nakon njegovog navodno skorog asfaltiranja možemo opravdano strahovati da će i u ovaj dosad relativno zaštićeni dio Velebita pohrliti brojni izletnici sa svojim automobilima i time dodatno poremetiti iznimno osjetljivu biološku ravnotežu.
Naš domar Mile Prpić, od mnogih planinara cijenjen kao najbolji domar u hrvatskim planinama, dočekao nas je na ulasku u objekt. Nakon srdačnog i srčanog pozdravljanja na brzinu sam odnio naprtnjaču u grupnu spavaonicu na katu, te se vratio sa svojim rižotom u kuhinju kako bi je spremio prije dolaska naše grupe. Jer bi se s obzirom na našu brojnost, a svega tri kuhala, mogao poprilično načekati s objedom. Zato u planine najčešće i nosim ova polugotova jela, kako ne bi ostale iscrpljivao dugim čekanjem pred kuhinjom. Mile je u međuvremenu počastio svojom čuvenom medicom i travaricom, a uskoro je i začelje naše kolone pristiglo pred dom. Ovim objektom gospodari PD "Industrogradnja" iz Zagreba, koje je 1986. zgradu napuštene škole preuredilo u pl. dom, a sve otad mu je domar naš dragi Mile. Ostatak večeri je proveden tipično planinarski. U pjesmi, šali, ugodnim razgovorima i dogovorima za sljedeće ture. Daba, Štulićeva slika i prilika, je tako napokon dočekao željno iščekivani telefonski poziv za turu "pakleničana" na Elbrus ovog lipnja. Stoga, sad je sve na vama dragi sponzori. A Luka "Mrgud" je loncem juhe već osvojio krov Europe, odnosno točnije srca ženskog dijela naše ekipe. Na kraju je dobio i obećanje o jednoj kćerkinoj "ruci". Za drugu, kćer a ne ruku, Ivica na sljedeću turu nosi 7 kg mesa za juhu. Uskoro nam se u domu pridružilo staro planinarsko lice našeg Sine, pročelnika manekenske sekcije "Mosora", koji je s Rudijem i još jednom curom, stigao automobilom na Dabarsku kosu i odozgo se spustio do doma. Imali su dosta planova, ali su nažalost prekasno krenuli iz Splita tako da od ture za taj dan nije bilo ništa. Nakon nekoliko tura "Velebitskog" i meni je došlo vrijeme za spavanac. Pred nama je sutra uspon na Visibabu (1160 m), a zatim i povratak u Oštarije.
Filmić snimljen tijekom subote, 01. prosinca 2007.
Sljedećeg jutra potpuno drukčija vremenska situacija. Kiša ne prestaje padati od trenutka kad sam ustao iz postelje. Sad je bilo sve očitije da od našeg planiranog uspona na Visibabu neće biti ništa. Kiša je neumitno padala i sa sobom odnosila i posljednje mrvice naše nade da ćemo danas uživati u pogledima s tog širokovidnog vrha. Nakon savjetovanja, odlučeno je da se krene prema Baškim Oštarijama, pa ćemo s obzirom na eventualne vremenske promjene odlučiti o daljnjem kretanju. Za povratak u Baške Oštarije je još ranije odlučeno da se koristimo najčuvenijom planinarskom stazom u našim planinama, "Premužićkom". Uslijedio je oproštaj od našeg Mile i odlazak u kišu. Prvo smo se s Ravnog Dabra uspeli na uzdužnu velebitsku cestu Sušanj - Štirovača, te blatnjavom makadamskom cestom krenuli u smjeru juga i Dabarske kose. Kiša svo to vrijeme nije prestajala padati, pa smo već bili na rubu pobune što se učestalo mora stajati i čekati zaostale dijelove grupe. Sonja je srećom uspjela obuzdati uzavrele glave, ali sam se onda zbog potreba snimanja i sam vratio na začelje kolone, pa više nisam siguran kako je dalje tekla njena rasprava s "pobunjenicima". Na Dabarskoj kosi smo se oprostili od Sine i njegovog društva, koji su tu sinoć ostavili svoj automobil, a usput me obavijestio da u nedjelju planiraju uspon na Troglav. Naravno da mi je to probudilo maštu, pa nisam razmišljao ni trena već samo pukao da bi im se rado pridružio. Kasnije sam tu informaciju prenio Dabi i Luki, koju su dijelili isto oduševljenje tim planom.
"Metlu" je na ovoj turi glumila Tihana, a u pripomoć joj je uskakao i Ante. Ova dionica od Dabarske kose do Baških Oštarija mi je sad nekako brže prošla, vjerojatno zbog toga što sad nisam morao nikoga čekati, jer sam i sam bio na kraju kolone. A definitivno najgori dio puta je bio onaj završni po blatnjavom šumskom putu. U početku sam ga se i trudio zaobilaziti, ali ne zadugo. Ionako ću se presvući po dolasku u "Velebno", a gojzerice će se same očistiti na asfaltu do hotela. Dosadna kiša nas je i dalje uporno pratila, pa sam jedva dočekao ulazak u hotel i presvlačenje u suhu odjeću. A to nije bilo ni najmanje lako, jer su mi prsti na rukama promrzli, pa sam jedva otkopčavao i zakopčavao patente. Zatim smo se svi razmilili po stolovima u hotelskom predvorju i uz čajeve, kavice, pivice i sokiće dočekali 15.30 h i povratak za Split. Šteta zbog vremena, ali se nadam da će ovo biti samo dodatni poticaj svim polaznicima škole da se opet vrate na ovaj, po meni jedan od najljepših dijelova Velebita, i vide ga u njegovom punom sjaju.
I tako je protekao i zadnji izlet naše planinarske škole, a sad je na svim školarkama i školarcima da nastave s daljnjim planinarenjem. Reklo bi se: "Sad je sve u njihovim rukama i nogama". Tješi me to što je veći dio njih već za nadolazeći vikend isplanirao svoju prvu solo turu i to na Vickov stup. Klap, drugi put! Držim im palčeve da ih posluži vrijeme i da se lijepo provedu. A nadam se da će isto zaželjeti i oni za nas troje, odnosno petoro, jer bi nam se na planinarenju trebale pridružiti Zizi i Luna. U međuvremenu je već sastavljen i pričuvni plan u vidu jedne zahtjevnije biokovske ture, ali o tom potom.
Eh, da! Umalo zaboravih reći da smo sinoć i preksinoć polagali ispit pred "zahtjevnom" komisijom (Kosmos, Tihana, Suri, Nada, Marin, Goran) i naravno svi položili. Ali udavi me Nada i njeno kapilarno krvarenje. Ako ikad budem krvario iz kapilare obećavam da ću zapamtiti kako će mi krv otjecati. Ma uostalom, snimit ću i filmić za slučaj ako kasnije budem patio od amnezije.
Filmić snimljen tijekom nedjelje, 02. prosinca 2007.
Ovim završavam ovaj serijal postova iz opće planinarske škole. Još je preostala samo podjela diploma sljedećeg četvrtka, pa i službeno nakon gotovo 20 god. planinarenja, postajem planinarom.
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
