Počivaj u miru planina, dragi Zehriade
Svakog puta kad se zgasne život planinara imam osjećaj da još jedna zvijezda nestane s neba. Gubitak osobe koja je voljela prirodu i živjela za nju doživljavam kao osobni udarac, jer čak i kad tu osobu nisam imao sreću upoznati oči u oči, itekako sam je poznavao.  Znam točno što je ćutila svakog puta kad zađe u šumu, svo ono uzbuđenje prilikom dolaska u podnožje planina i onaj osjećaj unutarnjeg smirenja pri pogledu s vrha.  Nama planine nisu takmaci, jer mi ne osvajamo njihove vrhove, već se s njima družimo.  Baš poput naših starih djedova i baka, koji nestrpljivo iščekuju vikend u nadi da ćemo pokucati na njihova vrata.  A mi štapovima kucamo po planinskim velebnim stijenama, pozdravljajući naše staretine.  Udišemo njen svježi zrak što se s prijevoja k nama spušta i dušu nam ispunja radošću.  Dušu radošću, a tijelo valovima snage što beskonačno struje pod našom kožom.  Ponekad one najčišće duše vječito zadrže kraj sebe.  Ali planine su usprkos tomu oduvijek bile naši najvjerniji drugovi.  I stoga ćemo im se uvijek s veseljem vraćati.  A one će nam i dalje darivati sve.  Otkrivati nam svoje skrivene ljepote.  Ali ne sve odjednom.  Uvijek štogod ostave podalje od naših očiju i za naš sljedeći posjet.  Planine su naša radost, naša energija. Naš dan i naša noć.  I dok je planina, bit će i nas.  A s nama i naši stradali drugovi će opet natrag gore prema vrhuncima. Počivaj u miru planina, dragi Zehriade. |
