Marketing
Počivaj u miru planina, dragi Zehriade
Svakog puta kad se zgasne život planinara imam osjećaj da još jedna zvijezda nestane s neba.
Gubitak osobe koja je voljela prirodu i živjela za nju doživljavam kao osobni udarac, jer čak i kad tu osobu nisam imao sreću upoznati oči u oči, itekako sam je poznavao.
Znam točno što je ćutila svakog puta kad zađe u šumu, svo ono uzbuđenje prilikom dolaska u podnožje planina i onaj osjećaj unutarnjeg smirenja pri pogledu s vrha.
Nama planine nisu takmaci, jer mi ne osvajamo njihove vrhove, već se s njima družimo.
Baš poput naših starih djedova i baka, koji nestrpljivo iščekuju vikend u nadi da ćemo pokucati na njihova vrata.
A mi štapovima kucamo po planinskim velebnim stijenama, pozdravljajući naše staretine.
Udišemo njen svježi zrak što se s prijevoja k nama spušta i dušu nam ispunja radošću.
Dušu radošću, a tijelo valovima snage što beskonačno struje pod našom kožom.
Ponekad one najčišće duše vječito zadrže kraj sebe.
Ali planine su usprkos tomu oduvijek bile naši najvjerniji drugovi.
I stoga ćemo im se uvijek s veseljem vraćati.
A one će nam i dalje darivati sve.
Otkrivati nam svoje skrivene ljepote.
Ali ne sve odjednom.
Uvijek štogod ostave podalje od naših očiju i za naš sljedeći posjet.
Planine su naša radost, naša energija. Naš dan i naša noć.
I dok je planina, bit će i nas.
A s nama i naši stradali drugovi će opet natrag gore prema vrhuncima.
Počivaj u miru planina, dragi Zehriade.
Post je objavljen 19.12.2007. u 00:21 sati.