Diploma i priznanje za kraj godine
|
Ovaj prosinac je protekao u podjeli priznanja i diploma koje smo zaslužili svojim "marljivim" radom u protekloj godini. Nas dvoje smo tako postali "diplomirani planinari", te osim toga zaslužili i posebno priznanje za uspon na više od 100 kontrolnih točki Hrvatske planinarske obilaznice. Započeti ću s ovim potonjim. Protekle subote u prostorijama Hrvatskog planinarskog saveza, Kozarčeva 22, Zagreb, održana je svečana podjela priznanja Hrvatske planinarske obilaznice. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, odnosno nisu primijetili desni stupac ovog bloga, reći ću da je u pitanju bazična planinarska obilaznica u Hrvatskoj i kao takva obuhvaća sva brdsko-planinska područja unutar granica naše države. Osnovana je 2000. godine i sastoji se od ukupno 20 područja sa 151 kontrolnom točkom. U njoj su svi najzanimljiviji vrhovi, ali i ne samo oni, za koje Komisija za planinarske putove HPS-a smatra da bi morali biti nezaobilazna mjesta svakoj planinarki i planinaru. Prijedloge za kontrolne točke ne daju isključivo članovi te navedene komisije, već i sva zainteresirana planinarska društva, te pojedinci. Tako sam se ove godine i ja javio s prijedlogom da se u sljedećem izdanju Dnevnika HPO-a u isti uvrsti vrh Sv. Mihovil na planini Šibenik, o kojemu sam u jednom o prethodnih postova već i pisao. Kako ne bi ostalo samo na tomu, samom sebi sam dao obećanje da ću urediti i kružnu stazu preko planine, koja će osim Sv. Mihovila uključiti i njen najviši vrh, Veliki Šibenik. To će biti tek mali povratak duga prema ovoj planini koja me zadužila mojim korijenima, ali podjednako i tako prema Hrvatskoj planinarskoj obilaznici koja je iznova u meni razbuktala žar planinarenja. Godine planinarenja isključivo istih stazama po Mosoru i Biokovu učinile su mi planinarenje porilično monotonim, te sam jedva čekao neki novi izazov. A on je stigao sa Zizi i otkrićem da voli prirodu i planinarenje. Sad je preostalo samo da si zadamo cilj, a njega sam pronašao prije nešto više od dvije godine na tadašnjem planinarskom forumu HPS-a. Hrvatska planinarska obilaznica mi se učinila kao dar s neba. Brojne planine diljem Hrvatske i njihovi vrhovi su u meni probudile maštu. Već sam se s voljenom ženom vidio na Velebitu, Dinari, Učki… A nakon što je i sama pokazala zanimanje za takvo što, mojoj sreći nije bilo kraja. Od tog trenutka već po povratku sa svake ture planiram kamo ćemo sljedećeg vikenda. To vjerojatno i izaziva određenu dozu ljutnje kod nje, što toliko vremena provodim pred kompjuterom, ali s obzirom da smo na 90% dosad obiđenih kontrolnih točki bili po prvi puta, morao sam se na neki način informirati o svim tim vrhovima. Nepripremljenost počesto zna biti i kobna u planinama. Većinu informacija, i što je najbitnije ažuriranih, crpio sam s planinarskog foruma i stoga još jednom zahvaljujem svim forumašicama i forumašima na pomoći. Isto tako sam se služio i planinarskim vodičem "Hrvatske planine", autora dr. Poljaka, ali je tu bio problem kao i sasvim knjigama da se logično do novog izdanja stanje na terenu zna poprilično izmijeniti, a svježe informacije su krucijalno bitne za uspješnost i naizgled najbezazlenije ture. Tako smo, neću kazati na kraju, jer smo tek na 2/3 puta, upoznali gotovo svaki kutak Hrvatske, koje bez HPO-a vjerojatno nikad ni ne bi obišli. Postojanjem jedne ovakve obilaznice to nam je znatno olakšano, jer je cilj zadan, a sad je bilo samo na nama da odredimo svoje putove do njih. Iz svih tih razloga bi i vama preporučio nabavku Dnevnika HPO-a, te da prema mogućnostima počnete upoznati sve ove ljepote naše zemlje, koje su nam toliko blizu da bi doista bio pravi grijeh ne posjetiti ih. Njih inače možete po simboličnoj cijeni od 25 kn možete naručiti putem e-maila na hps@inet.hr. A zatim se otisnite u pustolovinu i upoznajte vlastitu domovinu. 13. prosinca ove godine je održana još jedna dodjela diploma kojom sam nazočio, a u pitanju je ona za uspješno završenu opću planinarsku školu u organizaciji mog matičnog društva HPD "Mosor" iz Splita, čiji sam član još od 1994. a moji planinarski počeci započinju još nekoliko godina prije toga, ali eto sve dosad nisam došao u situaciju da završim ovaj vid školovanja. Kroz moje postove ste mogli pratiti koliko je zanimljiva, dinamična i nadasve poučna ta škola. Smatram je iznimno važnom za svakoga koga zanima bilo kakav vid boravka u prirodi, jer ono što se ovdje može naučiti u svega dva mjeseca, meni su trebale godine planinarenja. A da ni ne napominjem, koliko je opasno učiti na vlastitoj koži. Stoga svima preporučam da završite iste, kako planinarima da obnovite, odnosno nadopunite svoja znanja, tako i početnicima da steknu nova znanja nužna za sigurno kretanje po brdima i planinama, a da pri tom u što manjoj mjeri utječu na iznimno krhku biološku ravnotežu koja vlada u njima. Mislim da je u konačnici to i najvažnija lekcija koju sa sobom moraju ponijeti svi polaznici škole – poštovanje prirode do te mjere da ništa od nje ne otuđujemo, niti mijenjamo. Ni najmanji kamen, ni najsitniju biljčicu. Sve treba ostaviti onakvim kakvim to i zateknemo, da bi sutra i ostali mogli uživati u najljepšem platnu što je kist prirode mogao stvoriti. U tim planinama također obitavaju i životinje, koje bi našom bukom mogli uplašiti, a time i ugroziti. Stoga prirodi i svim njenim stanovnicima treba pristupiti s dužnim poštovanjem, a onda će i oni nama uzvratiti s najvećom mogućom časti. A za kraj svim svojim čitateljicama i čitateljima, ali i svim blogerima općenito, katoličke vjeroispovijesti želim čestit i blagoslovljen Božić. |
