Biokovo (Veliko Brdo - Mali Borovac - Motika - Bast)
Evo se opasno svome kraju bliži i 11. prosinca, međunarodni Dan planina, a kakav bi ja to bio planinar da ga ne popratim jednim planinarskim postom. Doduše, imao sam ga najbolju namjeru napisati i objaviti još u poslijepodnevnim satima, ali su me poslovne obveze spriječile u tom naumu, pa sad moram hvatati zadnje trenutke ovog dana. Ovaj datum se inače, odlukom generalne skupštine UN-a, slavi od 2003. godine kao međunarodni Dan planina, a ove godine mu je osnovna tema "Utjecaj klimatskih promjena na planinska područja". Svrha mu je potaknuti nas na razmišljanje o tome kako je krhka biološka ravnoteža u planinskim područjima. Tu možda i ponajviše dolazi do izražaja neosporiva činjenica sve bržeg nestajanja ledenjaka, kao izravna posljedica globalnog zagrijavanja, ali to nažalost i nije jedini način kojim ubrzane klimatske promjene utječu na život u planinama.  Kako današnji dan zbog posla ipak nisam bio mogućnosti provesti u okruženju koje me čini najsretnijim, opisati ću vam izlet koji smo poduzeli ove nedjelje. Umjesto planiranog uspona na Troglav, zbog bolesti našeg vodiča Arathona, bili smo primorani primijeniti naš pričuvni plan i uputiti se na Biokovo. Kako je plan bio da izlet ne završimo na polaznoj točki, iz Splita smo se uputili s dva automobila. Daba, Luka i njihova ljubimica Luna u jednom, a Zizi, njena kolegica Silvija i moja malenkost u drugom vozilu. Iz Splita se krenulo s manjim zakašnjenjem u 07.15 h, krivca neću imenovati. Po dolasku prvo smo Luku, Silviju i Zizi ostavili da obave ranojutarnji shopping u "Kerumu" u Velikom Brdu, a Daba i ja smo razmjestili drugo vozilo u selu Bast, smještenom pod samim biokovskim liticama i jednim od najviših biokovskih vrhova Sv. Ilijom. S usponom smo započeli od "Keruma" (100 m), gdje smo ostavili drugo vozilo, u 08.55 h. Prvi dio je dosadna šetnja asfaltom uzbrdo do središta mjesta, a zatim skretanje prema sjeverozapadu i zaseoku Baškovići (420 m). Do zadnjih kuća u zaseoku nam je trebalo 40 min. hoda i taj dio se inače mogao prevesti i vozilima, ali s obzirom na okolnosti ovako je bilo najbolje. Markacije i putokaza sve ovo vrijeme nije nedostajalo, pa orijentacija predstavlja lagan zalogaj i onima koji se po prvi puta nađu na ovoj stazi.  Pred nama je zatim slijedio uspon padinom obraslom brnistrom, koja je na par mjesta i progutala stazu, sve do izlaska na protupožarni put. U biti to i nije klasični izlazak na put, jer se staza samo dodiruje njegovog desnog ruba i zatim nastavlja strmo uzbrdo točilom, Lukinom omiljenom riječi. Za sve ostale, u pitanju je najobičniji biokovski sipar. Taj dio se pokazao škakljivim, jer je sipar doista sitan i predstavlja problem tijekom uspona njime. Stoga smo i uputili Silviju i Zizi da ga dijagonalno sijeku, jer će ionako na kraju opet izaći na protupožarni put na koji smo mi u međuvremenu već izašli. Na tom mjestu, poznatijem kao Miletin bor (650 m), smješteno je uzletište brojnih ljubitelja visina koji uživajući u lebdenju nebom prepuštaju zračnim strujama. Kako mi nismo tim povodom došli na Biokovo, dalje nastavljamo protupožarnim putem u smjeru jugoistoka, a već nakon par minuta hoda stižemo na odvojak s putokazom na kojemu je navedeno da do našeg cilja, Motike, ime 3 h hoda. U tim trenucima je bilo 10.20 h, a to je bio jasan znak da ubrzamo korak, usprkos čeonih lampi koje čine sastavni dio naših naprtnjača.  Sad se staza sve strmije uspinje kroz kuloar sve do pod samu stijenu veličanstvenog Velikog Borovca. Te strme litice su trenutno Dabi zagolicale maštu, pa me ne bi iznenadilo da se ovdje vrati nakon završene alpinističke škole ovog proljeća. U međuvremenu su se vremenske prilike počele dramatično mijenjati, pa se veo oblaka prvo prelio preko biokovskog grebena, a zatim se ubrzano počeo spuštati prema nama. Uskoro smo se našli potpuno okruženi oblakom, a takvo okruženje otkriva sasvim drukčiju perspektivu prirode. Svako stablo, svaka grana i svaka stijena sad dobivaju određenu dozu mističnosti, pa izgleda kao da smo ušli u neki svijet iz mašte. Foto-aparat mi je sve češće u rukama, dok se čudim majstorstvu prirode. Nešto niže sam primijetio i stijenu koja neodoljivo podsjeća na čuvena "Hajdučka vrata" sa Čvrsnice. Biokovo mi očito uvijek uspijeva sačuvati neko od svojih iznenađenja.  Jedino što je nedostajalo su divokoze, kraljice biokovskih vrhova. Vjerojatno su i one bile tu negdje, ali oblaci nam ovog puta nisu dopustili da se divimo njihovoj gracioznosti nad strmim liticama biokovskih stijena. Sljedeće pred nama je još jedno čudo ljudske volje, Skaline odnosno staza uklesana u stijenu. Da se ne bi zagubili, pobrinuo se i neki kreativac koji se umjesto standardnih markacija poslužio i učestalim natpisima "HDZ", a na jednom mjestu je čak slovo Z i naopako napisano. Vjerojatno sve za potrebe nedavnog predizbornog skupa u kojemu je stranački vođa biračima iz Divokraja obećao povećane porodiljne naknade za svaku novu malu divokozu i povratak mirovina svim onim divokozama penzićima. Pa koja divokoza onda ne bi glasala za voljenog vođu svih koza. Osim možda onih krivovjernih, istarskih.  Prošavši mjesto vjerojatnog skupa, zašli smo u borovu šumu, pa njome do prijevoja Mali Borovac (1253 m). Dalje staza nastavlja također šumom sve do križanja staza. Naprijed se nastavlja prema Lokvi i planinarskoj kući "Slobodan Ravlić", a lijevo se odvaja naša prema Šibeniku i Motici. Kako vremena za uspon na V. Šibenik (1457 m) nema, a ionako ne bi bilo ništa ni od pogleda, odlučio sam da nastavimo naprijed prema Motici i tamo napravimo stanku. Pobune nije bilo i to je dobar znak. Bar za mene. Staza prema Motici vodi, može se tako reći, tipičnim biokovskim krajolikom, s posvuda razasutim vrtačama, na dnu kojih se vide i ostaci snijega. Na toj se dionici tek blago, gotovo neprimjetno, uspinjemo pa ne predstavlja apsolutno nikakav fizički napor. Jedini problem se pojavio kod Zizi kojoj su promočile gojzerice, pa smo napravili kraću stanku kako bi promijenila čarape i zaštitila ih najlonskim vrećicama. Dalje putem prolazimo i pored odvojka na Grliću prema V. Šibeniku, ali od prije donesene odluke ne odustajem. Izgubili bi previše vremena, a vrijeme zasigurno nije bilo na našoj strani. Odvest ću ih nekog drugog puta gore, kad nam i vremenske prilike budu naklonjenije.  Na Motiku (1473 m) smo izašli u 13.40 h, a od pogleda ni dalje ništa. U biti jedva i ostale iz grupe vidimo. Tu smo napravili prvu dužu stanku tijekom ture i okrijepili se našim sendvičima. Pauza je bila polusatna, a to vrijeme je najbolje iskoristila naša Luna koja je svojim tužnim okicama od svakoga od nas uspjela osigurat bar trećinu sendviča. Ali i zaslužila ih je! Cijelim putem je veselo skakutala oko naših nogu, a vrhunac svega su bila njena konstantna trčanja po kamen koji bi Luka uporno bacao niz padine, a ona još upornije vraćala. Vjerojatno je tim učestalim trčanjem gore-dolje, dvaput ispenjala ovaj vrh. A na povratku smo otkrili da je negdje putem porezala šapicu, pa joj sad želim što skorije zacjeljenje i da nam se opet pridruži u našim lutanjima planinama. Osim objeda, razloga za duže zadržavanje nažalost nije bilo, pa smo započeli sa silaskom prema Bastu i Dabinom automobilu, kojeg je ranije tog jutra ostavio pred punionicom auto-plina u mjestu. Prvi dio staze vodi kroz uski kuloar stazom uklesanom u stijenu, a zatim malo preko sipara, pa malo kroz šumu, pa opet preko točila i tako sve do izvora Korito (586 m) na kojem sam popio i svoje prve, ali i zadnje, kapi tekućine tijekom ove ture.  Sad smo izašli i iz gustog sloja oblaka i pred nama su se otvorili pogledi na zapadni dio Makarske Rivijere, na Brač i na Omišku Dinaru u daljini. Do automobila smo stigli u 16.45 h i time okončali ovu turu, koja je za mene bila osvježavajuća, jer nemam često priliku planinariti po ovakvim uvjetima. Žao mi je jedino što Daba, Luka i Silvija nisu mogli doživjeti Biokovo u njegovom punom sjaju, ali to je samo razlog više da u što skorije vrijeme opet krenemo ususret toj dalmatinskoj kraljici planina. A moram se pohvaliti da je Luka na kraju rekao da mu je ovo bila dosad najbolja planinarska tura. I kako se sad ne potruditi da sljedeća bude još bolja i još nezaboravnija. A tijekom silaska smo dobili vijest da je 14 naših školskih kolega tog dana izašlo na Veliki Kabal. I stoga im ovim putem čestitam na uspjehu i poručujem da sad Biokovo čeka i njihove gojzerice. I dok sam ja dovršavao ovaj post, prešli smo u novi dan, ali to ipak nije razlog da vam svima ne čestitam Dan planina, te zaželim puno radosnih trenutaka u njima. |
