Stap - Južni Velebit
Badnjak smo proveli na Stapu i to je bez ikakve sumnje jedan od najljepše provedenih Badnjaka u mom životu. Stap je prekrasan travnati dolac na nadmorskoj visini od 960 m okružen slikovitim kukovima i predstavlja jedno od najromantičnijih mjesta na cijelom Velebitu. Stapina, Kamena galerija, Ćućavac, Vrtlina…sve su to lokaliteti uokolo Stapa koji svakom ljubitelju prirode izazivaju zazubice od same pomisli na njih. Društvo nam je i ovog puta činio Plavi, kojeg smo pravovremeno upozorili na dužinu staze, ali je njemu izlet u prirodu ionako prvenstveno usredotočen na fotografiranje, pa nije ni imao namjeru držati naš tempo. A s obzirom da je spuštanje istim putem, to nije predstavljalo nikakav problem. Početak staze je u zaselku Ljubotić, smještenom na krševitoj terasi 300 m iznad mora. Ljubotić Do njega se dolazi 3,5 km dugom asfaltiranom cestom iz Tribnja Krušćice, na dionici Jadranske magistrale od Starigrad Paklenice do Karlobaga. U Ljubotiću smo tik uz kamp «Vrata Velebita» skrenuli lijevo uskom cestom do zadnjih kuća u selu, gdje smo ostavili automobil ispred ploče ukucane u stablo kojom nas neki poduzetnik obavještava da se na tom mjestu parking naplaćuje 10 kn dnevno. Poduzetnik doduše nije stigao po svoj harač, a ni pauk nam nije poslao, pa mu ovim putem zahvaljujemo na razumijevanju. S tog mjesta su započinjale dvije staze u smjeru Stapa. Lijeva preko Livadica i desna preko Zagona. Od svega je ostalo vidljivo samo prvo slovo "Z" na stablu ispred kuće, ali sasvim dovoljno da shvatimo da smo na pravom putu. Uokolo nas su na samom početku uspona bili česti putokazi koji su nas navodili na mirila, koja su na ovom području i najbrojnija.  Stap Mirila su posmrtno znamenje nalik na grobove. Naime, zbog oskudice zemljom u priobalju, mnogi su prigorci gore sadili krumpir, kupus, mahunarke itd, a ljeti su se znali i preseliti sa svojim obiteljima i blagom u tzv. "ljetne stanove". Ako bi sad nekoga od njih zadesila smrt u planini, preminulog je trebalo prenijeti u priobalje zbog sahrane na tamošnjim grobljima. Taj mukotrpan posao su u pravilu obavljali članovi rodbine ili susjedi, koji bi se putem smjenjivali. Kad bi se došlo do određenih mjesta koja su se za te svrhe koristile odavnina, preminulog bi se polagalo na zemlju, a kod nogu i glave bi se postavljala dva osovljena kamena, kao mjera. Otud i potječe naziv mirila. Mjesto na kojem bi bilo položeno tijelo je kasnije popločano, dok bi se osovljena kamenja za mjeru zamijenila većim primitivno obrađenim kamenim pločama, na kojima bi se ispisivalo ime preminulog , te datum rođenja i smrti. Prije opismenjavanja bi se umjesto toga uklesavali simboli u vidu ornamenata. Mirilima kao posljednjim počivalištima duše se pridavalo mnogo veće značenje, nego samom grobu. A njihov kult se redovito održavao sve do 50-tih godina prošlog stoljeća, kad je nestankom nomadskog načina života tamošnjih stočara nestalo i potrebe za njim. Mirila smo namjeravali posjetiti na silasku, jer smo tek u 9.45 h stigli u Ljubotić, a dan je u ovo doba godine prekratak za duže uživanje u prirodi.  Prvi tragovi snijega Iz sela smo krenuli teškom kamenitom stazom između suhozidova, ispraćeni lavežom brojnih pasa, učestalo se osvrćući za pogledom na zeleni dolac pod nama i Pag u daljini. Nakon sat vremena hoda u ovom vegetacijski izrazito siromašnom okruženju, stigli smo na Zagon. Tu navodno još uvijek ima preostalih stanovnika, ali mi nažalost nismo imali sreću da ih susretnemo tog dana. Plavi je odlučio ostati tu pred jednom od kuća i vrijeme do našeg povratka skratiti fotografiranjem prekrasnog ambijenta s fantastičnim pogledom na more. Ipak smo ga nekako uvjerili da je ipak pred nama planinarsko sklonište u kojem su domarke dvije sestre nimfomanke, pa je skupio snagu nastaviti put s nama. Legenda o dvjema sestrama uvijek upali. Nakon daljnjih pola sata hoda stigli smo na križanje sa stazom koja na Stap vodi s Livadica. Tu smo za sobom ostavili pogled na more i polako počeli ulazit u pravi planinski okoliš. Sve češće smo oko nas pronalazili tragove snijega, a i bukova šuma je počela preuzimati primat nad grabovom. Tek povremenim izlaskom iz šume bi se s naše desne strane otvarao pogled na zapanjujući 100 metara visoki monolit Stapinu.  Stapina Stapina je svojevrsni zaštitni znak cijelog ovog područja i bez sumnje izaziva najviše divljenja kod većine posjetitelja Stapa. Isto tako je privlačio i naše poglede, iako smo bili relativno još dosta udaljeni od njega. U 12.20 h smo napokon izašli na livadu Stapa i sljedećih se desetak minuta borili s jakom burom da je prijeđemo do planinarskog skloništa "Tatekova koliba" na drugom kraju livade. Putem ipak nisam izdržao da svako malo ne zastanem i bacim pogled na čarobne kukove što okružuju to mjesto koje oduzima dah vjerojatno i bez one bure u prsima. Planinarsko sklonište je dobilo ime po jednom zadarskom planinaru kojeg sam već spominjao u onom postu o Bojincu – Slavku Tomerlinu Tateku. Taj entuzijast je najzaslužniji što su nam danas postali dostupnima neki od najljepših i do ne tako davno najnepoznatiji dijelovi Velebita, poput Bojinca, Crnopca i naravno Stapa. Uz potporu ostalih članova svog matičnog planinarskog društva «Paklenica» iz Zadra, uredio je i markirao brojne staze, te podignuo ovo zlata vrijedno sklonište za sve zaljubljenike u Stap.  Debeli kuk Ispred smo se zaustavili tek toliko da donesemo odluku hoćemo li nastaviti s usponom na Debeli kuk (1269 m/nv), koji pruža nevjerojatni panoramski pogled, a onako lijep dan bi zasigurno pružio sve potrebite uvjete za uživanje u nezaboravnom pogledu. Sve je to bilo presudno da ipak pokušamo nastaviti naprijed, iako je ostalo vrlo malo od dana. Nakon dvadesetak minuta hoda od skloništa, došli smo u podnožje bizarnog kamena "Ćućavac", koji prkosi svim zakonima gravitacije i doimlje se kao da će se svakog trenutka otkotrljati niz padinu. Srećom to se nije dogodilo ni za naše posjete ovom mjestu neobične ljepote.  Ćućavac Uskoro smo ušli u bukovu šumu, a u njoj zatječemo sve dublje nanose snijega. U snijegu dio puta pratimo tragove planinara koji je prije nas kročio ovom šumom, a na raskrižju umjesto njegovim dužim smjerom prema Okapnici i dalje prema vrhu, skrećemo desno uzbrdo, odakle nam do vrha treba kojih 50-tak minuta. Nakon 15-tak minuta hoda stigli smo na mjesto odakle više nismo bili u stanju pronaći slijedeću markaciju, te smo nakon kraćeg odlučivanja odustali od daljnjeg uspona i krenuli natrag prema skloništu. Moram priznati da je ovih mjeseci Zizi postala pasionirana planinarka, jer se jedva uspjela pomiriti s tom mojom odlukom. U tim trenucima nam se na mobitel javio Plavi s viješću da je stigao do skloništa. Signal je doduše bio strašno loš, pa je to bio jedini naš ostvareni kontakt do skloništa.  U snježnom carstvu U tim trenucima me mučilo to što nismo u mogućnosti prenoćiti u skloništu i ujutro posjetiti Debeli kuk, ali i Stapinu, Kamenu galeriju itd. U zbilju me brzo vratila pomisao da bi mi budući punac vjerojatno otkinuo glavu da se ni slijedećeg dana ne pojavimo na Korčuli. A ionako je već zasigurno bijesnio što smo umjesto Badnjaka provedenog s njim izabrali planinarenje. Silaskom u sklonište otkrivamo da Plavoga nema i iz toga zaključujemo da je onaj urušeni ljetni stan na Sjauševcu, koji je uz to dupkom ispunjen bukovim lišćem, zamijenio za "Tatekovu kolibu". A od njega je bio udaljen samo dvadesetak minuta hoda. Time smo bar dobili materijala za zafrkaciju tijekom zajedničkog silaska prema Ljubotiću. Silazak je u završnom dijelu zapamćen po prizoru prekrasnog zalaska sunca na pučini iza Paga.  Sunce uranja u more Do automobila smo stigli u sami sumrak u 16.45 h, nakon 7 h hoda za koje sam vjerovao da će nam biti dovoljni i za posjet Debelom kuku. Ali nije mi ni najmanje žao. Sad znam da ćemo uskoro opet u to područje beskrajne ljepote – Stap. |
