Poštak (1425 m/nv) - Lika
Ove nedjelje smo posjetili vrh Poštak (1425 m), jednu od kontrolnih točki iz Ličkog područja, iako zemljopisno ipak pripada Sjevernoj Dalmaciji. Činjenicu svrstavanja u to područje treba tražiti u tome što je Poštak ogranak Ličke Plješivice, kako se prije uvrštavanja Zira i nazivalo ovo područje, a nakon toga je kao kompromisno rješenje odlučeno da se 14. područje preimenuje u "Lika". Poštak je najjužniji ogranak Ličke Plješivice i nalazi se u blizini svojevrsne tromeđe Dalmacije, Like i Bosne. O Plješivici sam već pisao u onom postu o usponu na Kremen, pa ću sad samo kratko ponoviti da je to planinski lanac od Plitvica do Zrmanje (koja inače izvire u samom podnožju Poštaka) i koji poput bedema razdvaja Liku od Bosne. Poštak Za uspeti se na vrh imamo na raspolaganju dva glavna pristupa. Prvi vodi od željezničke postoje "Zrmanja" u Otriću i njime do vrha imamo 2.30 h hoda markiranom stazom jugozapadnom travnatom padinom, a drugi vodi s Ljubine Poljane sa sjeveroistočne strane i znatno je kraći. S obzirom da nam vremenska prognoza baš i nije bila osobito naklonjena, odlučujemo se na kraću dionicu kako bi izbjegli najavljenu kišu. Na Ljubinu Poljanu smo se dovezli solidnim makadamskim putem, koji započinje na Ličkoj magistrali neposredno pred križanje za Donji Lapac i Srb. Putokaza nema, a jedino što bi moglo poslužiti kao orijentir je drvena ploča s natpisom "Zrmanja vrelo" na početku makadama. S obzirom da je na ploči nacrtana ptica nisam siguran je li u pitanju lovište ili neki ornitološki rezervat. Ovim putem smo odvozili 7 km u zavojima, prvo preko travnatih padina, a onda zadnjih 1.5 km kroz bukovu šumu. Veći dio puta nam je s desne strane bio vidljiv vršni stjenoviti dio Poštaka, ali su nam nažalost pažnju više odvlačili tmurni oblaci koji su brzo pristizali sa sjeverozapada.  Ljubina Poljana Na izlasku iz šume počinje Ljubina Poljana i već smo na njenom samom početku ostavili automobil. Za parking mjesto koristimo nasip, koji je nastao iskopavanjem šljunka tik uz put, kako bi za svaki slučaj imali dovoljnu nizbrdicu ukoliko bude opet problema s paljenjem automobila, kao prošlog puta na Velikom Vagancu. S tog mjesta u 09.30 h krećemo cca. 300 m naprijed kroz šumu do izblijedjele markacije na grani s desne strane puta. Tu napuštamo šumski put i dalje nastavljamo strmom padinom kroz bukovu šumu, kroz koju nas je put vodio gotovo do samog grebena. Na dva mjesta presijecamo šumske vlake, a moramo također pripomenuti da je na donje 2/3 padine i više nego uočljiv ljudski utjecaj na šumu, jer se šuma očito održava i redovito prorjeđuje. Izlaskom na jednu kamenu glavicu pred nama se otvara pogled na Ljubinu Poljanu i tek tu po prvi puta dobivamo uvid u njenu veličinu. Zadnja trećina staze je izrazito strma, pa je hodanje po suhom lišću bilo sve samo ne ugodno. Ova dionica je za bar 40% napornija od one pod Kremenom, za koju smo dosad smatrali da je najstrmija kojom smo ikad kročili.  Sjeveroistočna padina Za dodatni osjećaj nelagode je zaslužan ulaz u špilju kojeg smo primijetili u kuku s lijeve strane staze. A kako nam je još u glavi ostao sinoćnji TV prilog iz Kutereva, špilja je brzo preimenovana u brlog. Ne želeći uznemiravati našeg imaginarnog medvjeda, tiho smo prošli pored špilje. Koliko je već to bilo moguće, s obzirom na lišće po stazi. Nisam čak ni zastao fotografirati ulaz u špilju. Tek kad smo se popeli 50-tak metara iznad špilje, primijetili smo u podnožju iza nas veselo njuškalo u obliku istarskog goniča, a uskoro i njegovog vlasnika – lovca. Nakon par razmijenjenih riječi, uobičajenih kod takvih susreta, nastavili smo sa svojim sporo napredujućim usponom. Izlaskom iz šume u 11.00 h pred nama se otvara potpuno drukčije okruženje. Ulazimo u područje značajne vegetacijske osiromašenosti - travnata padina prošarana kamenjem, koja približavanjem grebenu postaje sve stjenovitija.  Pogled niz padinu prema Otriću Gore nas dočekuje jači udar vjetra, koji sa sobom brzo premješta oblake iznad naših glava. Na brzinu se pred nama otvaraju pogledi prema Ličkoj Plješivici, Velebitu, Dinari i bosanskim planinama i jednako tako brzo nestaju pred našim očima. Najupečatljivi mi je bio pogled niz travnatu padinu prema željezničkoj postaji Zrmanja, odakle i kreće markirana staza na Poštak. Taj uspon je bez sumnje puno lakši i orijentacijski jednostavniji, ali nam je dužina trajanja uspona ipak bila presudnija prilikom odabira smjera. Trebalo je preduhitrit kišu. Na grebenu skrećemo desno i nakon 5 minuta hoda konačno stižemo na naše odredište – Poštak.  Vrh Na vrh smo stigli točno u 11.15 h. Kasnije nego smo planirali, ali ipak zadovoljni što nas putem nije pratila kiša. Nakon desetak minuta uživanja u igri vjetra i oblaka, te nakon obaveznog fotografiranja, krenuli smo niz kosu prema podnožju. Staza je s ove strane znatno položenija i nije predstavljala nikakav problem prilikom spusta. Najsablasnija dionica je bila prolazak uz šumu koja je izgorjela u požaru, a tu smo se po prvi puta napokon susreli s markacijom na Poštaku. Prateći nju našli smo se točno iznad Poštačkih kukova – 5-6 kamenih obeliska zanimljivog izgleda, koji su nastali tzv. eolskom erozijom tako što je bura brusila kamen noseći oštra zrnca dolomitnog pijeska, a oduprli su joj se samo tvrđi dijelovi stijene.  Poštački kukovi Nisam odolio i morao sam se spustiti do njih, dok me Zizi pričekala na stazi. Nakon nekoliko minuta uživanja u okruženju tih monolita, vratio sam se natrag na stazu, koja inače na tom mjestu i skreće oštro lijevo u smjeru Otrića (željeznička postaja Zrmanja). Nakon još desetaka minuta hoda u 12.10 h smo sišli točno na mjesto gdje smo ostavili automobil. I kao šećer na kraju, automobil je upalio iz prve. A čim smo krenuli natrag prema Splitu prve kapi kiše su napokon pale na vjetrobransko staklo. Tog dana nam je očito sve bilo naklonjeno. |
