Bojin kuk (1110 m/nv) - Južni Velebit
Ove nedjelje smo se opet uputili prema Velebitu. Naše odredište je bio pravi dragulj u velebitskoj kruni – Bojinac. Mjesto magične ljepote i slikovitih kukova. Na početak staze na Velikom Vagancu smo stigli oko 10 sati i to uz velike nedaće. Prvo smo jedva upalili auto ranije tog jutra, a onda sam na ulasku u Šibenik na semaforu gotovo izgubio nadzor nad automobilom. S obzirom da nije padala kiša, pretpostavljam da smo naletili na uljnu mrlju na asfaltu. Kao da nam je nešto govorilo da se odmah vratimo natrag u Split, ali nas ništa nije uspijevalo obeshrabriti. Pa čak ni gusti oblaci koji su u potpunosti skrili Velebit. Optimistično smo pretpostavljali da će se ta naoblaka brzo razbiti. Ipak je i vremenska prognoza za gorske krajeve spominjala mogućnost naoblake uz kraća sunčana razdoblja. Ali o kiši nije bilo ni spomena. Na Velik Vaganac smo stigli tako što smo u centru Starigrada skrenuli uskom asfaltnom cestom u smjeru Velikog Rujna. Tom novoprobijenom cestom, koja je na strmijim dionicama betonirana zbog leda u zimskim mjesecima, smo odvozili 7 km do parkirališta na kojemu smo zatekli već 5-6 automobila.  Bojinac S tog mjesta smo se zaputili nizbrdo u smjeru Velikog Vaganca – krškog polja s poprilično zapuštenim travnjacima, koje mjestimično prekriva gusta šikara. Puteljkom među suhozidovima stigli smo za 20 minuta hoda do prve kuće u selu, koja je zjapila potpuno napuštena od svojih vlasnika. Nismo sigurni je li i ostatak sela zadesila ista sudbina, jer smo prateći putokaz prema Bojincu skrenuli lijevo od kuće, udaljavajući se od sela. Putem su do nas iz smjera sela su dopirali ljudski glasovi, ali pretpostavljam da su u pitanju ipak samo vikendaši. Nastavak staze nas vodi dalje travnatim livadama sve do križanja sa stazom koja vodi iz Milovca – zaseoka na izlasku iz Starigrada u smjeru Karlobaga, odakle su kretali svi putovi prema Bojincu iz smjera mora do probijanja ove ceste kojom smo i nas dvoje došli. Neposredno nakon toga stižemo i na drugo križanje staza s onom iz Milovca.  Veliki Vaganac A onda nas svojim nazočnošću "obraduje" i lagana kiša, koja je u tim trenucima počela padati, dok smo se počeli lagano uspinjati prema Žlibatom kuku. Tu nam postaje jasno da će nam ona cijelim putem biti vjeran pratitelj, ali nas čak ni to nije uspjelo pokolebati u naumu da nastavimo naprijed. Da smo kojim slučajem bili na Biokovu, sigurno bi se vratili natrag, ali ne poznavajući teren mislim da sam u određenoj mjeri i podcijenio Bojinac. I to bez obzira što smo iz mnogih izvora dobili informaciju da je u pitanju jedan vrlo zahtjevan cilj. Dolaskom na livade Milovačke krčevine u 11.20 h pred nama se gotovo trenutno mijenja dotadašnja scenografija i ulazimo u okruženje prepuno kukova najneobičnijih oblika i veličina. Zastrašujuća ljepota tih kamenih divova koji izranjaju iz travnatog proplanka zasigurno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, pa tako ne uspijeva ni nas. U tim trenucima sam zamišljao koliko li je tek lijepo ovo mjesto u proljeće kad sve procvjeta. Obećavam samom sebi da ću se što skorijom prilikom vratiti na ovo mjesto da se uvjerim u to koliko su bila točna moja maštanja.  Milovačke krčevine Također bi volio vidjeti i taj čuveni pogled s "Praga", koji je u nedjelju bio znatno ograničen. Vrijeme nam nažalost nije dopuštalo duže zadržavanje, jer smo se opravdano bojali da bi se moglo i pogoršati. A tako je i bilo. Penjući se dalje prema prijevoju poviše Jaginog kuka, kiša je sve više jačala. Moja odjeća i obuća je bila primjerenija ovim vremenskim uvjetima, ali Zizina nažalost nije, što se kasnije pokazalo izrazitim problemom. Dolaskom na prijevoj pred nama se otvorio jedan čitav novi svijet. Kao da smo ukoračili u Tolkienovu bajku. U podnožju šumovite ponikve koja pri dnu prerasta u travnati proplanak, okružene kamenim divovima, uzdiže se slikoviti i nimalo čedni Jagin kuk. A cijelom scenom dominiraju gole stijene Bojinog kuka, čiji vršni dio se skriva iza niskih oblaka. Prizor od kojeg zastaje dah!  Jagin kuk Nakon nekoliko minuta divljenja i obaveznog fotografiranja, spuštamo se stazom do samog Jaginog kuka koji iz podnožja izgleda još impozantnije. Nakon toga slijedi uspon prema Bojinom kuku. S obzirom na vlažnost stijena i kišu koja očito nema namjeru prestat padati, brzo se odlučujemo na uspon lakšom, ali dužom stazom. Malo ispod skloništa skrećemo lijevo prema Žlibi i krećemo se neposredno pod škrapama izbrazdanom liticom kuka. Na tim mjestima štapovi predstavljaju samo smetnju, pa ih spremamo u naprtnjače u uspon dalje nastavljamo četveronoške. Pojedine škrape su na toj dionici toliko široke da ih treba i preskakivati, a ni njihova dubina nije zanemariva. Na svim križanjima staza s te padine putokazi ne postoje ili su toliko izblijedili da su postali potpuno nečitki. Nama je tad bilo najbitnije ne pogriješiti skretanje i krenuti s usponom onom zahtjevnijom stazom koja je svojevremeno bila osigurana užetom ili sajlom, ali su danas od njih ostali samo željezni klinovi.  U oblacima Nekako se ipak uz dosta sreće i uz pomoć karte uspijevamo dovući do jedne livadice s pravim odvojkom udesno prema vrhu Bojinog kuka, koji je posprdno nazvan "Babljim smjerom", što i nije daleko od istine ukoliko ga usporedimo s onim smjerom ranije. Doduše u ovakvim uvjetima je čak i ovaj smjer postao iznimno zahtjevnim i od nas je tražio maksimalan oprez. Inače, kružnu markaciju kroz ovaj labirint kukova je proveo legendarni istraživač velebitskog krša, zadarski planinar Slavko Tomerlin - Tatek 1971. Osoba koja je osim ove staze najzaslužnija i za približavanje svim posjetiteljima "Kamene galerije" i posebice Crnopca čarobnim "Putem Malog Princa". I bez koje bi većini nas ovi velebitski biseri još dan-danas predstavljali nepoznanicu. Stijene su sad već postale opasno skliske, a kako smo štapove spremili u naprtnjače dalje smo napredovali hvatajući se rukama za obližnje granje. U tim trenucima prvo što ti prostruji kroz um je razmišljanje o tome kako će li samo težak biti spust na ovim glatkim stijenama.  Zizi pod vrhom Uskoro smo stigli pred jedan usjek, koji nas je svojim izgledom neodoljivo podsjetio na onaj pod najvišim vrhom Dinare – Sinjalom. Uostalom i cijeli put nas je podsjećao na onaj prošlogodišnji uspon na Dinaru. Posebice na vršni dio, jer su oba bila potpuno prekrivena oblacima. Ovog puta nismo naišli na par promrzlih Engleza u silasku, ali smo zato nas dvoje uspješno odigrali njihovu ulogu. Zizina odjeća je dotad već bila potpuno mokra, što me dovodilo u realnu opasnost da me u napadu bijesa baci niz neku liticu, gdje mi nikad ne bi pronašli ostatke. Moja odjeća je s druge strane donekle još uvijek pružala otpor atmosferskim nepogodama. I onda napokon na vršnom grebenu, pa lijevo nekoliko minuta prema vrhu. Bilo je točno 13.30 h i time smo vjerojatno oborili rekord po sporosti uspona na Bojin kuk. Ali gledajući ponor koji se gubio pod nama postajem svjestan činjenice u koju sam nas pogibelj dovukao odlukom da baš danas ispenjemo Bojin kuk i nisam imao drugog izbora nego da pristanem na školu plesa na koju me Zizi već mjesecima bjesomučno pokušava nagovoriti. Doduše, nisam joj to obznanio na vrhu, već negdje oko skloništa na povratku prema Velikom Vagancu, kako je ne bi dalje dekoncentrirao.  Bojin kuk Udari vjetra nam na vrhu nisu dopustili dužu stanku, a ionako nismo baš mogli uživati u prekrasnom pogledu. Ni žig nismo potražili, a ionako je Zizin Dnevnik u HPS-u na verifikaciji. Stoga smo odlučili pažljivo krenuti natrag, prilagođavajući smjer kretanja klizavim stijenama. Tako smo se umjesto stazom kretali šumarkom uz desnu stranu, grčevito se hvatajući svake grane. Tom prigodom je vjerojatno Zizi i izgubila štap, jer se vireći iz naprtnjače zakačio o neku od tih istih grana. Silaskom na onu livadicu s koje smo skrenuli prema vrhu naletio sam na zeca koji se očito šokirao što nas po ovakvom vremenu vidi gore, a ne bi me iznenadilo da je promislio kako on to svojoj zečici nikad ne bi učinio. Za povratak smo se odlučili krenuti sjevernom stranom kuka u smjeru Velikog Rujna. Na odvojku staza smo zbog uštede u vremenu ipak krenuli šumom direktno prema skloništu, a za posjet Velikom Rujnu će još biti vremena.  Scenografija vršnog dijela I nadam se puno ljepšeg od ovog kojim nas je pogostio Bojinac. Kraj skloništa smo prošli u 14.50 h, ali bez ikakvog zadržavanja. Ionako smo čuli da je unutra pravo smetlište. To sklonište za nuždu je u jednoj špilji uredio onaj isti Slavko Tomerlin koji je i izveo markaciju staza po Bojinom kuku. Kod automobila smo stigli točno u sumrak, a putem mi se odlijepio i đon lijeve gojzerice. A da to ne bude sve, automobil ni nakon uzastopnog verglanja nije davao znakove života. Sreća u nesreći je ta što smo bili na planini, pa nikad nema oskudice u nizbrdicama. Pri tom mi je auto pomogao pogurati jedan neznani planinar kojeg smo susreli na parkiralištu. Eto, tako je nakon mnogo peripetija prošao i naš posjet Bojincu. Mjestu koje definitivno zaslužuje da mu se opet vratimo, jer se ipak smatramo zakinuti u puno toga prilikom ovog prvog našeg posjeta. A sigurni smo da nam sprema još puno iznenađenja, nadajmo se ugodnih, za slijedeći put. P.S. Veliki pozdravi i zahvale našim blogerskim kolegicama Ireni i Iris, koje su nam svojim postovima o Bojincu puno pomogle prilikom organizacije uspona na Bojin kuk. |
