Image Hosted by ImageShack.us

30.11.2006., četvrtak

Pliješ i Ječmište - Žumberačka gora

Usprkos činjenici da su na splitskim Gripama ove nedjelje svirali «Leb i Sol», lijepo vrijeme je prevagnulo da se opet krene u planine, točnije gore. Za ovaj vikend je odabran posjet Žumberačkoj gori. Predjelu koji je meni potpuna nepoznanica, a Zizi ga se sjeća samo kroz maglu iz studentskih vremena praktične nastave u tamošnjim šumarskim odjelima. Žumberačka gora je smještena na samoj granici Hrvatske sa Slovenijom, između Savinih pritoka Krke i Kupe. Specifična je po tome što se savija smjerom sjeveroistok-jugozapad i pri tom se naravno ne podudara ni s dinarskim, ni s alpskim smjerom pružanja, već predstavlja svojevrsnu prepreku među njima.


Žumberački brežuljci

Subotu smo proveli lutajući Zagrebom i njegovim shopping centrima i to me najiskrenije umorilo više od bilo kojeg našeg dosadašnjeg izleta u planine. Srećom sam ubrzo zatomio svoju bol i patnju kupovinom posljednjeg izdanja «Hrvatskih planina» autora dr. Željka Poljaka. S tom injekcijom sam nekako izgurao taj dan. Ujutro smo se prije polaska našli na kavici i dva čaja sa Cranberrie , koju smo dan prije neuspješno nagovarali da nam se pridruži na izletu po Žumberku. Još smo jednom okušali sreću, ali nikako da je pokolebamo u odluci. Iz Zagreba smo krenuli autoputem do Jastrebarskog. Izlaskom na «Staru karlovačku», poslušavši savjet dvojca uz cestu, skrećemo lijevo prema Karlovcu. Slijedeće skretanje je bilo tek ono udesno prema Krašiću. Zatim putem prolazimo kroz već navedeni Krašić, pa redom kroz Pribić, Medven Dragu, Kostanjevac, Tupčinu, Gornji Oštrc, Reštovo i na kraju stižemo u Sošice. Sad nam postaje jasnijom ona teorija da Turci nikad nisu osvojili Žumberak, jer im je bila muka od silnih zavoja. Na cesti ipak susrećemo nekoliko automobila i puno više biciklista na usponu. U orijentacijskom smislu, najškakljivije mjesto je bilo ono raskrižje u Jurkovu Selu, gdje smo uz pomoć vozača lokalnog autobusa napustili glavnu žumberačku cestu i skrenuli lijevo prema Sošicama.


Stari hrast

Sočice su selo koje je za razliku od ostalih žumberačkih sela, koja su smještena na gorskih grebenima i kosama, podignuto u dolini. Prvo što nam je privuklo pozornost su bile dvije crkve smještene paralelno jedna uz drugu. Manja rimokatolička Sv. Marije i veća grkokatolička Sv. Petra i Pavla. To je vjerojatno zbog činjenice da su stanovnici većinom potomci uskoka koji su se na te prostore naselili u prvoj polovici 16. stoljeća. U selu pratimo putokaze prema Sv. Geri, te zatim makadamskim putem nakon 3 km vožnje stižemo na raskrižje, gdje se udesno odvaja put prema Planinarskom domu na Vodicama. Tu ostavljamo automobil i točno u 13.00 h krećemo većinom makadamom prema Domu. Na dva mjesta staza krati put, ali je prvi u iznimno lošem stanju, pa ju je bolje i ne koristiti. Naime, širenjem puta su sva posjećena stabla bačena niz padinu i to naravno po stazi. Stoga je bilo gotovo nemoguće pronaći markaciju. Druga kratica vodi kroz gustu crnogoričnu šumu, bogatu primjercima američke duglazije, neposredno ispod pl. doma i u puno boljem stanju je. Na izlasku iz šume pred nama se ukazuje Planinarski dom na Vodicama, pred kojim zatječemo samo dvije posjetiteljice.


Planinarski dom na Vodicama

Od mjesta gdje smo ostavili automobil, trebalo nam je 20 minuta laganog hoda do Doma. Dom je inače lijepa drvena prizemnica, a ispod njega se nalazi nepresušni potočić. Objektom upravlja HPD «Dubovac» iz Karlovca, a otvoren je uglavnom vikendima. Vremena za duže zadržavanje pred Domom nije bilo, jer je pred nama još dug put, a dan je prekratak. Uputili smo se slijedeći putokaz prema Pliješu (977 m/nv), prateći stazu desno od pl. doma. Ta staza vodi prvim dijelom kroz šumu, a zatim izlazimo na prostranu travnatu padinu pod samim vrhom. Lijevo od nas primjećujemo troje planinara na vrhu koji je označen metalnim stupom. Na vrh stižemo u 13.35 h. S tog mjesta se pred nama otvara pogled na živopisne livade i brežuljke u istočnom dijelu Žumberačke gore, ususret kojem ćemo krenuti za koji trenutak. Dolaskom pred stup na vrhu uočavamo da je na njemu navedeno ime vrha s nadmorskom visinom, a ispod su putokazi prema ostalim žumberačkim vrhovima sa satnicama. Iz toga zaključujemo da nam do slijedeće kontrolne točke, Ječmišta, treba 1.15 h hoda. Malo smo strpljivo pričekali dok oni pečatiraju svoje brojne Dnevnike, s raznoraznih obilaznica kojima je Pliješ jedna od kontrolnih točki, te smo onda i mi stigli na red. Zizi je dobila još jedan žig u svoj Dnevnik, a istovremeno smo se i upisali u bilježnicu posjeta. I žig i bilježnica se nalaze u metalnom tuljku pričvršćenom na prije opisani stup.


Tipičan žumberački krajolik

Nakon obavljenog fotografiranja pred stupom, nastavili smo dalje prema Ječmištu (976 m/nv) koje se nalazi istočno od Pliješa. Prvi dio staze vodi niz onu istu travnatu padinu kojom smo u završnoj fazi uspona stigli na vrh, a onda smo prešli preko makadamske ceste i nastavili dalje prostranim livadama, prošaranim tek pokojim šumarkom ili osamljenim stablom breze, hrasta, bukve i mnogobrojnih drugih vrsta. Zizi se posebno oduševila kad je ugledala božikovinu, koju je dotad viđala samo po gradskim parkovima, a mislim da ja ni tamo. Većina ovih livada je nastala ljudskim djelovanjem, točnije krčenjem šuma za potrebe poljoprivrednih površina. Tek je u drugoj polovini 20. stoljeća došlo do znatnog oporavka biljnog pokrivača, kao posljedica ubrzane migracije lokalnog stanovništva u gradove. Jedino što je kvarilo užitak koračanja ovim livadama su učestali pucnji iz pušaka u dolini pod nama. Vjerojatno je i to razlog zašto nismo vidjeli nijednu životinjicu cijelim putem, iako je Žumberak bogat životinjskim vrstama, o čemu su nam svjedočili i njihovi brojni tragovi putem.


Tragovi snijega

Na Ječmište smo stigli u 14.55. Prvo što nam pada u oči su okolni mjestimični ostaci snijega. Kao da ovaj dio Hrvatske nije čuo da je bablje ljeto kod nas ušlo duboko i u studeni. Nisam baš siguran kako sam se uklapao u cjelokupni ambijent sa svojim kratkim rukavima. I ovdje je, poput Pliješa, vrh označen metalnim stupom. A na njega je pričvršćena metalna kutija s upisnom bilježnicom. Metalni žig se nalazi ispod stupa, a od kiše je zaštićen zanimljivim krovištem.


Ječmište

Povratak prema automobilu je tekao manje-više identičnom dionicom, osim što smo dolaskom na onaj makadamski put pod Pliješom skrenuli lijevo prema pl. domu. Silaskom prema pl. domu na nekoliko mjesta nalazimo ostatke crvenog konca provučenog uz ili po makadamskom putu, kao ostatak one čuvene 4000 km duge umjetničke instalacije «Kravata oko Hrvatske», koja je ovim krajem prošla negdje u kolovozu ove godine.


Kravata oko Hrvatske

Do automobila smo stigli u 16.45 h kad se već i poprilično smračilo. Ali već smo i navikli na takve noćne silaske u ovo doba godine, posebice kad se treba malo duže voziti do polazišne točke.

- 22:13 - Komentari (26) - Isprintaj - #

22.11.2006., srijeda

Kremen (1590 m/nv) i Zir (850 m/nv) - Lika

Nakon dva vikenda planinarske apstinencije, napokon smo se vratili planinama. Razlog našem izbivanju vjerojatno znate. Sad kad je Zizi uspješno savladala tu prepreku zvanu stručni ispit, više nema ničega što bi se moglo spriječiti između nas i boravka u prirodi za vremenski lijepih vikenda. A jedan od takvih je bio i ovaj. Iako možda prve naznake u vidu tmurnih oblaka iznad Crnopca, pored kojeg smo prošli na našem putu prema Ličkoj Plješivici, i nisu naslućivale da će to biti iznimno ugodan vikend, skorašnje promjene na nebu su nam poput oblaka brzo razbile i sve crne slutnje. Lička Plješivica je inače planinski masiv koji se pruža od Plitvičkih jezera do Zrmanje i pri tom razdvaja Liku od Pounja. Kremen (1590 m/nv) je treći vrh po visini u tom masivu i tog dana je predstavljao naš prvi cilj. Nakon dva sata vožnje ličkom magistralom iz pravca Splita, u mjestu Bruvno, točnije kod gostionice "Mesić" smo skrenuli desno prema Donjem Lapcu i nakon 6 km drmuckanja po lošem asfaltu stigli smo na Mazinski prijevoj.


Pogled na Kremen s Mazinskog prijevoja

Tu nas je putokaz u jednom desnom zavoju upućivao da prema Kremenu skrenemo lijevo na makadamski put. Tim istim putem smo vozili 3 km do šumarske rampe, a zatim još 2 km do travnatog proplanka, gdje markacija ulijevo napušta makadam. Na tom mjestu smo ostavili automobil i krenuli markiranom stazom uzbrdo kroz bukovu šumu. E tako bi bilo u idealnoj priči. Ali mi smo naravno produžili još 2 km naprijed makadamskim putem i završili u pravom kaljužištu. Na kraju su Zizi i Plavi
morali izać iz automobila, kako bi bili što lakši, a i da sklanjaju kamenje s puta, koje se toliko ukamufliralo u blato da ga nisam bio u mogućnosti primjetiti. Srećom karter je prošao neozlijeđen tom Camel Trophy avanturom, ali smo zato kasnije izazivali čuđenje od svih sudionika u prometu. Prednji dio automobila je bio potpuno smeđ od blata, a jedino je stražnji odavao njegovu tvorničku boju. Nakon toga je uslijedila vožnja natrag prema rampi i potraga za markacijom. Napokon smo je uočili na onom travnatom proplanku kojeg sam već spomenuo. Tu odmah na početku staze je na jednoj bukvi postavljen i putokaz koji naznačava da do izvora Klapavica pod vrhom ima 40 minuta hoda, a do samog vrha ukupno 1.20 h hoda.


Bukova šuma pod Kremenom

Ta dionica staze do izvora Klapavica cijelim putem vodi kroz gustu bukovu šumu, a zatim smo izašli sa zapadne strane na šumski proplanak pod vrhom gdje nas je dočekao žubor vode koji je dopirao s obližnjeg izvora. Tu smo malo pričekali Plavog kako ne bi promašio skretanje prema vrhu, iako je sve lijepo označeno putokazima. Pred nama se iz šume uzdizao kameni greben koji iskreno govoreći i nije odavao dojam da nam treba još puno do samog vrha. Zatim smo opet ušli u bukovu šumu gdje je staza postajala sve strmija i strmija. A najteži dio je predstavljala dionica neposredno pod grebenom kad je klizavo suho lišće u suradnji s onom strminom predstavljalo toliki problem da smo najiskrenije sumnjali da će se Plavi uspjeti dočepati grebena bez planinarskih štapova. Učestalo smo proklizavali, ali smo srećom uz pomoć štapova ipak uspješno održavali ravnotežu. Odmah smo se usaglasili da je ovo dosad bila najstrmija staza kojom smo kročili.


Lička Plješivica

Kad smo uspeli na greben pred nama su se otvorili vidici na Liku i Velebit. Šteta što im ne mogu dodijeliti pridjev "prekrasni", jer je za to kriva izmaglica koja nam je značajno kvarila pogled. Nakon ukupno sat vremena hoda od mjesta gdje smo ostavili automobil stigli smo na vrh, koji je označen trigonometrijskim stupom na kojem su pričvršćeni metalni žig i kutija s upisnom tekom. Tu sam opet shvatio da svakog puta zaboravljam natopiti jastučić crnom tinkturom, tako da je Zizi dobila još jedan blijedi žig u Dnevnik. Evo pred svima svečano prisežem da ću to do slijedećeg puta ispraviti. S vrha smo uživali u prekrasnom pogledu na masiv Ličke Plješivice, ali i brojne vrhove u susjednoj Bosni. Jedino mjesto kojeg smo primjetili s vrha je Udbina, sjeverozapadno od nas. Nakon toga je uslijedio povratak istim putem natrag prema automobilu.


Vrh Kremena

Neposredno pred dolazak na mjesto gdje napuštamo greben dočekalo nas je ugodno iznenađenje - Plavi se uspio uzverati uz onu strminu. Vremena za dijeljenje oduševljenja s njim nije bilo, jer nas je onda očekivao najteži dio – spuštanje istom tom padinom. Na jednom mjestu sam se poskliznuo i jedino što me je u tom trenutku dijelilo od pada i sklizanja niz padinu su bila moja dva štapa. A kad se samo sjetim za koje male novce smo ih nabavili u Metroa. Možda i ne bi izdržali neku korpulentniju osobu, ali su za nas taman. Eto smo tako srećom opet prošli neokrznuti na ovoj nadasve nezgodnoj dionici. Znali smo unaprijed da će ovo mjesto biti škakljivo, ali su ipak nagib i skliskost nadmašili sva naša očekivanja. Dok smo u donjem dijelu staze čekali Plavog, Zizi mi je na jednoj bukvi pokazala negativan utjecaj strizibube na stablo – sitne ulazne rupe ličinke i velike izlazne odraslog kukca. Ako nastavi ovako, uskoro ću moći i na prekvalifikaciju. Kad smo napokon opet svo troje bili na okupu, krenuli smo prema našem drugom cilju tog dana – Ziru (850 m/nv). Zir je usamljena kamena glava u sredini donjeg ličkog polja i zasigurno nema nitko tko je nije primjetio, a da je prošao "Dalmatinom".


Kamena glava Zira

Isto tako se mora pripomenuti da je mnogim planinarima bio nepoznat do probijanja auto-puta. Prije uspona smo morali obaviti jednu važnu stvar, a to je napuniti plin. To je zahtjevalo izlazak na auto-put kod Gornje Ploče. Ne moram ni napominjati kakva smo bili atrakcija na benzinskoj postaji Zir s automobilom koji kao da je upravo pristigao s neke brdske avanturističke utrke. Brzo smo dali petama vjetru i okrenuli na izlasku za Gospić, te se opet vratili na Gornje Ploče. Malo iza naplatnih kućica smo skrenuli desno prema Lovincu i zatim još jednom desno do putokaza za Zir. Nakon toga je uslijedila vožnja ugodno utabanim makadamom, koji kao da je spreman za skoro asfaltiranje. Cijelim putem do sela Turkulje, odakle počinje staza prema vrhu, smo bili usmjeravani na svim križanjima postavljenim putokazima. Pred sami ulazak u selo smo ostavili automobil i krenuli stazom prema selu u kojem nas je dočekao samo jedan lajavac. Od dvonožnih stvorenja ni glasa, ni traga. Kako smo s usponom započeli nešto malo poslije 16 h, postali smo svjesni činjenice da će silazak s vrha biti po mraku, ali nas to nije ni najmanje pokolebalo. Prvi dio staze gotovo prati izohipsu sa selom, a zatim slijedi kratki uspon travnatom padinom do ulaska u šumu hrasta i graba.


"Dalmatina"

Nakon nekoliko minuta smo stigli do ulaska u špilju. Tu prigodu je Plavi iskoristio za iskušavanje preformansi svog novog foto-aparata, poznatijeg i kao "zvijer", a mi smo nastavili s usponom. Uskoro smo izašli iz šume i krenuli lijevo grebenom sve do prijevoja pod samom kamenom glavom. Od tog mjesta staza postaje znatno strmija, pa su na dva mjesta postavljene i sajle, kako bi olakšale uspon na tim dionicama. Kad smo se nakon ukupno 40 minuta hoda od automobila uspeli na vrh, pred nama se otvorio fantastičan pogled na Velebit, koji ni sumrak nije uspio prikriti. A iza naših leđa je auto-cesta lagano vijugala kroz Ličko polje ususret moru. S vrha nam usprkos tome ponajviše pažnju plijeni njegova vršna okomita stijena okrenuta prema jugu. Izgleda kao pravi mamac za alpiniste. Uskoro nam se na vrhu pridružio i Plavi, pa smo obavili obavezno fotografiranje. Kako smo željeli izbjeći spuštanje onom sajlom po mrklom mraku, na vrhu smo se zadržali svega 15-tak minuta. Oboje su uz moje konstantno zanovijetanje uspješno savladali svoj prvi susret sa sajlom u planini.


Spuštanje niz sajlu

Nakon toga smo se uz pomoć ručnih lampi sretno spustili natrag do automobila, čije sam vjetrobransko staklo i farove tada malo osvježio ostacima vode, prije povratka za Split. Dolaskom u Split uočavam da smo negdje putem probušili stražnju desnu gumu, ali me to ni najmanje nije iznenadilo s obzirom na puteve kojima smo u nedjelju vucarali našu "kockicu". Najbitnije je da smo svi bili zadovoljni prijeđenim i viđenim. Za sljedeći vikend još uvijek dvojimo između "Leb i Sol" i planinarenja. Nadam se da će pobijedu odnijeti ovo potonje, ali odluka će ipak ponajviše ovisiti o vremenskim prilikama.
Za kraj šaljemo pozdrave našoj kolegici Šumarki, čiji su nam postovi s tematikom ova dva vrha bili od velike pomoći prilikom planiranja izleta.

- 07:18 - Komentari (38) - Isprintaj - #

08.11.2006., srijeda

Metla, Ljubičko brdo i Veliki Sadikovac - Velebit

U nedjelju nas je dočekalo prohladno velebitsko jutro. Prvi smo se ustali u kući, već negdje oko 6 sati. Doduše treba biti iskren i priznati da se te noći sat pomjerao unatrag, tako da smo u konačnici spavali sat duže. Nakon doručka smo se obukli kao da izlazimo na snijeg, ali od njega naravno nije bilo ni "s". Bar je tako bilo prošlog vikenda. Naš prvi cilj tog dana je bila Metla (1288 m/nv). Na taj istaknuti vrh na ličkom rubu velebitske visoravni krenuli smo u 06.55. stazom koja iz Baških Oštarija vodi prvih stotinjak metara cestom pored crkve Sv. Antuna, a zatim prelazi u šumski put uz koji s desne strane žubori potočić. Staza većim dijelom prati taj isti šumski put do vodospremnika, a onda uskoro prelazi u pravu stazu.


Planinarska kuća "Vila Velebita" - Baške Oštarije

Putem prolazimo i pored odvojka za Ljubičko brdo, s kojeg ćemo se na povratku spustiti. Markacija je poprilično rijetko postavljena, ali doista nema nijednog kritičnog mjesta gdje bi se moglo skrenuti na krivi put. Odvojci, kako prema Ljubičkom brdu, tako i prema Crnom vrhu su lijepo označeni. Jedini problem smo imali neposredno pred mjesto gdje staza presjeca makadamski put. Tu smo malo lutali stazom, malo makadamom dok nismo opet pronašli «marku». A onda je trebalo i krenuti njome do odvojka, koji je inače bio potpuno prekriven granjem nabacanog vjerojatno tijekom probijanja ili uređenja ovog šumskog puta, kako bi bili sigurni da je u pitanju odvojak za Metlu. Kad smo se u to uvjerili, krenuli smo natrag na makadam i njime cca. 30 metara zapadno do novog odvojka desno za Metlu. Taj dio staze je inače prekriven potpuno novom markacijom, pa da nije one trapule s odvojka niže, zaslužio bi sve najviše ocjene. Doduše isto tako treba pripomenuti da uzrok tom "problemu" ne leži u markacistima, već onima koji su probijali ovaj šumski put, ne mareći na planinarsku stazu. Od ceste staza vodi kroz šumu. Malo kroz bukovu, pa kroz grabovu i naposlijetku opet kroz bukovu šumu, u početku blago se uspinjući padinom, pa zatim sve strmije. U međuvremenu smo na prijelazu između dviju šuma kročili i proplankom s kojeg nam se otvara lijep pogled prema našem sljedećem cilju – Ljubičkom brdu. Isto tako treba napomenuti da smo se u tim trenucima već toliko ugrijali da je došlo do nagle promjene iz zimske u ljetnu odjeću. Jaketa je završila u naprtnjači, a kratki rukavi su se opet vratili u modu. U 8.40 h smo se napokon uspeli na Metlu. Oduševljenje usponom na vrh, brzo je zamijenilo jedno drugo. Usprkos jakom sjeverozapadnjaku ostao sam kao ukopan kad sam ugledao Ličko polje potpuno prekriveno maglom, iz koje su izvirivali tek pokoji brežuljci. Baš poput pravih otočića, odnosno kako ih je moja Zizi prozvala "Ličkim arhipelagom".


Lički arhipelag

Nikad u životu nisam vidio takvo što. Kako se Zizi u tim trenucima već spustila natrag u šumu, sklanjajući se od snažnih udara vjetra, potražio sam na brzinu gumeni žig u obližnjem tuljcu i pečatirao njen Dnevnik, te se uputio za njom stazom prema planinarskoj kući "Sv. Josip". Kako mi ova staza nije ucrtana na karti s kojom smo krenuli u upoznavanje ovog kraja Velebita, nisam bio baš 100 % uvjeren da smo na pravom putu za Ljubičko brdo, ali sam se ipak trudio mojoj Zizi ovu stazu predočiti idealnom za nastavak naše ture. Prema karti smo se kretali u smjeru šumske ceste koja iz Baških Oštarija vodi prema Jadovnu, a s te iste ceste bi nas i staza trebala dovesti na Ljubičko brdo. Nakon izlaska iz šume, s proplanka smo mogli uživati u prekrasnom pogledu koji je obuhvaćao cjelokupnu istočnu padinu Ljubičkog brda, pa se preko Kize širio na Dabarske kukove. Taj pogled nažalost nije dugo potrajao, jer smo ubrzo opet zašli u šumu. Nakon pola sata hoda šumskom stazom, koje je čak na jednom mjestu potpuno prepriječeno srušenim deblom, u 9.40 h smo došli ispred Planinarske kuće "Sv. Josip", malog prizemnog objekta, kojom upravlja HPD "Visočica" iz Gospića. Tu je i raskrižje puteva, desno prema Jadovnu, lijevo prema Baškim Oštarijama. Kako nismo poput Thompsona, skrenuli smo lijevo i makadamom se uputili u smjeru zapada. Na par mjesta je staza kratila tu šumsku cestu i u 10.15 h smo napokon stigli na početak staze za Ljubičko brdo. Tu smo malo predahnuli i napunili želudce, a zatim krenuli strmo uzbrdo stazom kroz bukovu šumu.


Medvjeđi kuk

Nakon desetak minuta hoda našli smo se podno Medvjeđeg kuka, ali od medvjeda ni traga. Osim možda jedne kape na lišću, koja kao da svjedoči da se tu hranio hranio jedan gladni medo. Naravno da to nije istina, ali mi se ipak nije davalo provjeravati u grotlo spava li tu medo, ma koliko me god Zizi na to nagovarala. Put sam nastavio dalje s mišlju što bi ugledao da sam se doista približio onom grotlu. Možda je i bolje da ne znam. Uskoro smo se našli u podnožju Kuka od Karline Plane, ma što to značilo. Ta dionica se pokazala najzahtjevnijom na cijeloj trasi tog dana. Bilo je nužno spremiti štapove i četvoronoške se uzverati na Kuk, pritom pazeći da ne pobjegne noga na vlažnoj zemlji poviše ponora, na što upozorava i natpis na stijeni uz stazu. S Kuka nam se ukazuje križ na vrhu Ljubičkog brda i tad postajemo svjesni da smo vrlo blizu drugom cilju tog dana. Iza nas ostaju Kukovi Kize, a pred nama travnato bilo Ljubičkog brda.


Ljubičko brdo

Ovaj dio prolazimo po kamenom hrbatu, koje neodoljivo podsjeća na onaj prvi dio staze između Sv. Ilije i Šćirovca na Biokovu i onda u 11.45 h stižemo na vrh Ljubičkog brda (1320 m/nv) . Ispod velikog drvenog križa pronalazimo par planinara, koji su se sklonili od vjetra i zalegli na istočnu padinu. Pomislio sam da su lokalni planinari, pa sam se ponadao da ću dobiti koju informaciju kojom bi mogli izbjeći silazak u Baške Oštarije prije uspona na Veliki Sadikovac, ali nažalost ništa od toga. Krenuli smo naprijed i nakon par minuta naišli na metalni tuljac s upisnom knjigom Parka prirode "Velebit", a pored njega i metalni žig ubetoniran u stijenu. Pogled s tog mjesta je jednostavno fantastičan i seže na kompletne Baške Oštarije, koje su ime inače dobile po talijanskoj riječi "osteria" (gostionica). To nije ni čudno s obzirom da se nalaze na važnom planinskom prijevoju što cestom sagrađenom 1847. godine povezuje Liku s primorjem, a istovremeno predstavlja granicu između Srednjeg i Južnog Velebita. Danas su Baške Oštarije zahvaljujući hotelu "Velebno" najpoznatije kao zimsko odredište mnogim domaćim skijašima. Već zamišljam kako li je tek lijepo kad sve ovo prekrije snježni pokrivač. Baš je prava šteta što nisam skijaš, pa da i ove zime posjetimo ovo idilično mjesto.


Baške Oštarije

Silazak s vrha vodi travnatom kosom, a poslije staza ulazi u šumu kojom nas put vodi sve do onog raskrižja kod vodospremnika. Silazak i nije bio posebno naporan, ali sam iz nekog razloga pokušao nagovoriti Zizi da uspon na Veliki Sadikovac prolongiramo za sljedeći put. Vjerojatno da bi se što skorije vratili u ovaj predio Velebita. Zizi te moje jadikovke nije poslušala i bio sam primoran krenuti dalje za njom. Prije toga smo obnovili zalihe vode kod česme uz cestu, te se oprostili s našim dežurnim domarom. Staza za Veliki Sadikovac počinje par stotina metara od Planinarske kuće u smjeru Gospića, kod zadnjih kuća u mjestu. Početak je uredno označen putokazom desno od ceste, tako da nije bilo nikakvog rizika da se previdi. Tu primjećujemo da je s druge strane ceste putokaz za uspon na Crni Vrh, pa mi postaje jasno da sam drukčijim rasporedom sve ovo mogao u potpunosti pretvoriti u jednu kružnu turu. Doduše, nije ni ovako loše ispalo. Prvi dio uspona na Veliki Sadikovac (1286 m/nv) je uključivao za početak oštri uspon kroz šikaru i bukovu šumu, zatim silazak istom u jedan dolac, gdje su ostali vidljivi tragovi zapuštenog šumskog puta. Pomislio sam na trenutak da je možda u pitanju i "Terezijana", ali ne vjerujem da je baš u tolikoj mjeri zapuštena, posebice kad danas njome vodi poučni put. Nakon toga je uslijedio izlazak na šumski proplanak i pentranje po kamenitom grebenu do samog vrha. Sa šumskog proplanka smo mogli uživati u pogledu na cestu što se lagano vijugajući padinom probija prema Lici, dok su se nad nama lagano počeli nakupljati sve tmurniji oblaci. Putem smo naišli i na križanje sa stazom koja na Veliki Sadikovac vodi iz Baških Oštarija preko Sladovačkog brda. Početak ove staze je kod Planinarskog skloništa s druge strane križanja za Stupačinovo, ali je potrebno cca. 2.30 h hoda, a toliko vremena nismo imali da bi se vratili prije mraka.


Pogled na Pag s Velikog Sadikovca

Nešto prije vrha smo naišli na metalni tuljac s upisnom knjigom, te gumeni žig, a u stijeni pored i metalni žig. Uz sami tuljac se nalazi grotlo duboke jame, koje bi moglo biti vrlo opasno u slučaju magle. Zatim smo proslijedili još stotinjak metara naprijed do vrha s kojeg smo mogli uživati u pogledu na naša prva dva cilja tog jutra, ali i na otok Pag na čijem hrbatu je stršio vrh Sv. Vid, jedan od vrhova koje smo već posjetili ove godine. Ukupno nam je za uspon trebalo 1.15 h hoda, a na cestu smo sišli za 1 h. Zadnje minute hoda nam je obilježila kišica, koja nam je pružila lagano osvježenje pred ulazak u automobil i povratak u Split.
- 07:11 - Komentari (39) - Isprintaj - #

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.