U nedjelju nas je dočekalo prohladno velebitsko jutro. Prvi smo se ustali u kući, već negdje oko 6 sati. Doduše treba biti iskren i priznati da se te noći sat pomjerao unatrag, tako da smo u konačnici spavali sat duže. Nakon doručka smo se obukli kao da izlazimo na snijeg, ali od njega naravno nije bilo ni "s". Bar je tako bilo prošlog vikenda. Naš prvi cilj tog dana je bila Metla (1288 m/nv). Na taj istaknuti vrh na ličkom rubu velebitske visoravni krenuli smo u 06.55. stazom koja iz Baških Oštarija vodi prvih stotinjak metara cestom pored crkve Sv. Antuna, a zatim prelazi u šumski put uz koji s desne strane žubori potočić. Staza većim dijelom prati taj isti šumski put do vodospremnika, a onda uskoro prelazi u pravu stazu.
Planinarska kuća "Vila Velebita" - Baške Oštarije
Putem prolazimo i pored odvojka za Ljubičko brdo, s kojeg ćemo se na povratku spustiti. Markacija je poprilično rijetko postavljena, ali doista nema nijednog kritičnog mjesta gdje bi se moglo skrenuti na krivi put. Odvojci, kako prema Ljubičkom brdu, tako i prema Crnom vrhu su lijepo označeni. Jedini problem smo imali neposredno pred mjesto gdje staza presjeca makadamski put. Tu smo malo lutali stazom, malo makadamom dok nismo opet pronašli «marku». A onda je trebalo i krenuti njome do odvojka, koji je inače bio potpuno prekriven granjem nabacanog vjerojatno tijekom probijanja ili uređenja ovog šumskog puta, kako bi bili sigurni da je u pitanju odvojak za Metlu. Kad smo se u to uvjerili, krenuli smo natrag na makadam i njime cca. 30 metara zapadno do novog odvojka desno za Metlu. Taj dio staze je inače prekriven potpuno novom markacijom, pa da nije one trapule s odvojka niže, zaslužio bi sve najviše ocjene. Doduše isto tako treba pripomenuti da uzrok tom "problemu" ne leži u markacistima, već onima koji su probijali ovaj šumski put, ne mareći na planinarsku stazu. Od ceste staza vodi kroz šumu. Malo kroz bukovu, pa kroz grabovu i naposlijetku opet kroz bukovu šumu, u početku blago se uspinjući padinom, pa zatim sve strmije. U međuvremenu smo na prijelazu između dviju šuma kročili i proplankom s kojeg nam se otvara lijep pogled prema našem sljedećem cilju – Ljubičkom brdu. Isto tako treba napomenuti da smo se u tim trenucima već toliko ugrijali da je došlo do nagle promjene iz zimske u ljetnu odjeću. Jaketa je završila u naprtnjači, a kratki rukavi su se opet vratili u modu. U 8.40 h smo se napokon uspeli na Metlu. Oduševljenje usponom na vrh, brzo je zamijenilo jedno drugo. Usprkos jakom sjeverozapadnjaku ostao sam kao ukopan kad sam ugledao Ličko polje potpuno prekriveno maglom, iz koje su izvirivali tek pokoji brežuljci. Baš poput pravih otočića, odnosno kako ih je moja Zizi prozvala "Ličkim arhipelagom".
Lički arhipelag
Nikad u životu nisam vidio takvo što. Kako se Zizi u tim trenucima već spustila natrag u šumu, sklanjajući se od snažnih udara vjetra, potražio sam na brzinu gumeni žig u obližnjem tuljcu i pečatirao njen Dnevnik, te se uputio za njom stazom prema planinarskoj kući "Sv. Josip". Kako mi ova staza nije ucrtana na karti s kojom smo krenuli u upoznavanje ovog kraja Velebita, nisam bio baš 100 % uvjeren da smo na pravom putu za Ljubičko brdo, ali sam se ipak trudio mojoj Zizi ovu stazu predočiti idealnom za nastavak naše ture. Prema karti smo se kretali u smjeru šumske ceste koja iz Baških Oštarija vodi prema Jadovnu, a s te iste ceste bi nas i staza trebala dovesti na Ljubičko brdo. Nakon izlaska iz šume, s proplanka smo mogli uživati u prekrasnom pogledu koji je obuhvaćao cjelokupnu istočnu padinu Ljubičkog brda, pa se preko Kize širio na Dabarske kukove. Taj pogled nažalost nije dugo potrajao, jer smo ubrzo opet zašli u šumu. Nakon pola sata hoda šumskom stazom, koje je čak na jednom mjestu potpuno prepriječeno srušenim deblom, u 9.40 h smo došli ispred Planinarske kuće "Sv. Josip", malog prizemnog objekta, kojom upravlja HPD "Visočica" iz Gospića. Tu je i raskrižje puteva, desno prema Jadovnu, lijevo prema Baškim Oštarijama. Kako nismo poput Thompsona, skrenuli smo lijevo i makadamom se uputili u smjeru zapada. Na par mjesta je staza kratila tu šumsku cestu i u 10.15 h smo napokon stigli na početak staze za Ljubičko brdo. Tu smo malo predahnuli i napunili želudce, a zatim krenuli strmo uzbrdo stazom kroz bukovu šumu.
Medvjeđi kuk
Nakon desetak minuta hoda našli smo se podno Medvjeđeg kuka, ali od medvjeda ni traga. Osim možda jedne kape na lišću, koja kao da svjedoči da se tu hranio hranio jedan gladni medo. Naravno da to nije istina, ali mi se ipak nije davalo provjeravati u grotlo spava li tu medo, ma koliko me god Zizi na to nagovarala. Put sam nastavio dalje s mišlju što bi ugledao da sam se doista približio onom grotlu. Možda je i bolje da ne znam. Uskoro smo se našli u podnožju Kuka od Karline Plane, ma što to značilo. Ta dionica se pokazala najzahtjevnijom na cijeloj trasi tog dana. Bilo je nužno spremiti štapove i četvoronoške se uzverati na Kuk, pritom pazeći da ne pobjegne noga na vlažnoj zemlji poviše ponora, na što upozorava i natpis na stijeni uz stazu. S Kuka nam se ukazuje križ na vrhu Ljubičkog brda i tad postajemo svjesni da smo vrlo blizu drugom cilju tog dana. Iza nas ostaju Kukovi Kize, a pred nama travnato bilo Ljubičkog brda.
Ljubičko brdo
Ovaj dio prolazimo po kamenom hrbatu, koje neodoljivo podsjeća na onaj prvi dio staze između Sv. Ilije i Šćirovca na Biokovu i onda u 11.45 h stižemo na vrh Ljubičkog brda (1320 m/nv) . Ispod velikog drvenog križa pronalazimo par planinara, koji su se sklonili od vjetra i zalegli na istočnu padinu. Pomislio sam da su lokalni planinari, pa sam se ponadao da ću dobiti koju informaciju kojom bi mogli izbjeći silazak u Baške Oštarije prije uspona na Veliki Sadikovac, ali nažalost ništa od toga. Krenuli smo naprijed i nakon par minuta naišli na metalni tuljac s upisnom knjigom Parka prirode "Velebit", a pored njega i metalni žig ubetoniran u stijenu. Pogled s tog mjesta je jednostavno fantastičan i seže na kompletne Baške Oštarije, koje su ime inače dobile po talijanskoj riječi "osteria" (gostionica). To nije ni čudno s obzirom da se nalaze na važnom planinskom prijevoju što cestom sagrađenom 1847. godine povezuje Liku s primorjem, a istovremeno predstavlja granicu između Srednjeg i Južnog Velebita. Danas su Baške Oštarije zahvaljujući hotelu "Velebno" najpoznatije kao zimsko odredište mnogim domaćim skijašima. Već zamišljam kako li je tek lijepo kad sve ovo prekrije snježni pokrivač. Baš je prava šteta što nisam skijaš, pa da i ove zime posjetimo ovo idilično mjesto.
Baške Oštarije
Silazak s vrha vodi travnatom kosom, a poslije staza ulazi u šumu kojom nas put vodi sve do onog raskrižja kod vodospremnika. Silazak i nije bio posebno naporan, ali sam iz nekog razloga pokušao nagovoriti Zizi da uspon na Veliki Sadikovac prolongiramo za sljedeći put. Vjerojatno da bi se što skorije vratili u ovaj predio Velebita. Zizi te moje jadikovke nije poslušala i bio sam primoran krenuti dalje za njom. Prije toga smo obnovili zalihe vode kod česme uz cestu, te se oprostili s našim dežurnim domarom. Staza za Veliki Sadikovac počinje par stotina metara od Planinarske kuće u smjeru Gospića, kod zadnjih kuća u mjestu. Početak je uredno označen putokazom desno od ceste, tako da nije bilo nikakvog rizika da se previdi. Tu primjećujemo da je s druge strane ceste putokaz za uspon na Crni Vrh, pa mi postaje jasno da sam drukčijim rasporedom sve ovo mogao u potpunosti pretvoriti u jednu kružnu turu. Doduše, nije ni ovako loše ispalo. Prvi dio uspona na Veliki Sadikovac (1286 m/nv) je uključivao za početak oštri uspon kroz šikaru i bukovu šumu, zatim silazak istom u jedan dolac, gdje su ostali vidljivi tragovi zapuštenog šumskog puta. Pomislio sam na trenutak da je možda u pitanju i "Terezijana", ali ne vjerujem da je baš u tolikoj mjeri zapuštena, posebice kad danas njome vodi poučni put. Nakon toga je uslijedio izlazak na šumski proplanak i pentranje po kamenitom grebenu do samog vrha. Sa šumskog proplanka smo mogli uživati u pogledu na cestu što se lagano vijugajući padinom probija prema Lici, dok su se nad nama lagano počeli nakupljati sve tmurniji oblaci. Putem smo naišli i na križanje sa stazom koja na Veliki Sadikovac vodi iz Baških Oštarija preko Sladovačkog brda. Početak ove staze je kod Planinarskog skloništa s druge strane križanja za Stupačinovo, ali je potrebno cca. 2.30 h hoda, a toliko vremena nismo imali da bi se vratili prije mraka.
Pogled na Pag s Velikog Sadikovca
Nešto prije vrha smo naišli na metalni tuljac s upisnom knjigom, te gumeni žig, a u stijeni pored i metalni žig. Uz sami tuljac se nalazi grotlo duboke jame, koje bi moglo biti vrlo opasno u slučaju magle. Zatim smo proslijedili još stotinjak metara naprijed do vrha s kojeg smo mogli uživati u pogledu na naša prva dva cilja tog jutra, ali i na otok Pag na čijem hrbatu je stršio vrh Sv. Vid, jedan od vrhova koje smo već posjetili ove godine. Ukupno nam je za uspon trebalo 1.15 h hoda, a na cestu smo sišli za 1 h. Zadnje minute hoda nam je obilježila kišica, koja nam je pružila lagano osvježenje pred ulazak u automobil i povratak u Split.
Post je objavljen 08.11.2006. u 07:11 sati.