Marketing
Pliješ i Ječmište - Žumberačka gora
Usprkos činjenici da su na splitskim Gripama ove nedjelje svirali «Leb i Sol», lijepo vrijeme je prevagnulo da se opet krene u planine, točnije gore. Za ovaj vikend je odabran posjet Žumberačkoj gori. Predjelu koji je meni potpuna nepoznanica, a Zizi ga se sjeća samo kroz maglu iz studentskih vremena praktične nastave u tamošnjim šumarskim odjelima. Žumberačka gora je smještena na samoj granici Hrvatske sa Slovenijom, između Savinih pritoka Krke i Kupe. Specifična je po tome što se savija smjerom sjeveroistok-jugozapad i pri tom se naravno ne podudara ni s dinarskim, ni s alpskim smjerom pružanja, već predstavlja svojevrsnu prepreku među njima.
Žumberački brežuljci
Subotu smo proveli lutajući Zagrebom i njegovim shopping centrima i to me najiskrenije umorilo više od bilo kojeg našeg dosadašnjeg izleta u planine. Srećom sam ubrzo zatomio svoju bol i patnju kupovinom posljednjeg izdanja «Hrvatskih planina» autora dr. Željka Poljaka. S tom injekcijom sam nekako izgurao taj dan. Ujutro smo se prije polaska našli na kavici i dva čaja sa Cranberrie , koju smo dan prije neuspješno nagovarali da nam se pridruži na izletu po Žumberku. Još smo jednom okušali sreću, ali nikako da je pokolebamo u odluci. Iz Zagreba smo krenuli autoputem do Jastrebarskog. Izlaskom na «Staru karlovačku», poslušavši savjet dvojca uz cestu, skrećemo lijevo prema Karlovcu. Slijedeće skretanje je bilo tek ono udesno prema Krašiću. Zatim putem prolazimo kroz već navedeni Krašić, pa redom kroz Pribić, Medven Dragu, Kostanjevac, Tupčinu, Gornji Oštrc, Reštovo i na kraju stižemo u Sošice. Sad nam postaje jasnijom ona teorija da Turci nikad nisu osvojili Žumberak, jer im je bila muka od silnih zavoja. Na cesti ipak susrećemo nekoliko automobila i puno više biciklista na usponu. U orijentacijskom smislu, najškakljivije mjesto je bilo ono raskrižje u Jurkovu Selu, gdje smo uz pomoć vozača lokalnog autobusa napustili glavnu žumberačku cestu i skrenuli lijevo prema Sošicama.
Stari hrast
Sočice su selo koje je za razliku od ostalih žumberačkih sela, koja su smještena na gorskih grebenima i kosama, podignuto u dolini. Prvo što nam je privuklo pozornost su bile dvije crkve smještene paralelno jedna uz drugu. Manja rimokatolička Sv. Marije i veća grkokatolička Sv. Petra i Pavla. To je vjerojatno zbog činjenice da su stanovnici većinom potomci uskoka koji su se na te prostore naselili u prvoj polovici 16. stoljeća. U selu pratimo putokaze prema Sv. Geri, te zatim makadamskim putem nakon 3 km vožnje stižemo na raskrižje, gdje se udesno odvaja put prema Planinarskom domu na Vodicama. Tu ostavljamo automobil i točno u 13.00 h krećemo većinom makadamom prema Domu. Na dva mjesta staza krati put, ali je prvi u iznimno lošem stanju, pa ju je bolje i ne koristiti. Naime, širenjem puta su sva posjećena stabla bačena niz padinu i to naravno po stazi. Stoga je bilo gotovo nemoguće pronaći markaciju. Druga kratica vodi kroz gustu crnogoričnu šumu, bogatu primjercima američke duglazije, neposredno ispod pl. doma i u puno boljem stanju je. Na izlasku iz šume pred nama se ukazuje Planinarski dom na Vodicama, pred kojim zatječemo samo dvije posjetiteljice.
Planinarski dom na Vodicama
Od mjesta gdje smo ostavili automobil, trebalo nam je 20 minuta laganog hoda do Doma. Dom je inače lijepa drvena prizemnica, a ispod njega se nalazi nepresušni potočić. Objektom upravlja HPD «Dubovac» iz Karlovca, a otvoren je uglavnom vikendima. Vremena za duže zadržavanje pred Domom nije bilo, jer je pred nama još dug put, a dan je prekratak. Uputili smo se slijedeći putokaz prema Pliješu (977 m/nv), prateći stazu desno od pl. doma. Ta staza vodi prvim dijelom kroz šumu, a zatim izlazimo na prostranu travnatu padinu pod samim vrhom. Lijevo od nas primjećujemo troje planinara na vrhu koji je označen metalnim stupom. Na vrh stižemo u 13.35 h. S tog mjesta se pred nama otvara pogled na živopisne livade i brežuljke u istočnom dijelu Žumberačke gore, ususret kojem ćemo krenuti za koji trenutak. Dolaskom pred stup na vrhu uočavamo da je na njemu navedeno ime vrha s nadmorskom visinom, a ispod su putokazi prema ostalim žumberačkim vrhovima sa satnicama. Iz toga zaključujemo da nam do slijedeće kontrolne točke, Ječmišta, treba 1.15 h hoda. Malo smo strpljivo pričekali dok oni pečatiraju svoje brojne Dnevnike, s raznoraznih obilaznica kojima je Pliješ jedna od kontrolnih točki, te smo onda i mi stigli na red. Zizi je dobila još jedan žig u svoj Dnevnik, a istovremeno smo se i upisali u bilježnicu posjeta. I žig i bilježnica se nalaze u metalnom tuljku pričvršćenom na prije opisani stup.
Tipičan žumberački krajolik
Nakon obavljenog fotografiranja pred stupom, nastavili smo dalje prema Ječmištu (976 m/nv) koje se nalazi istočno od Pliješa. Prvi dio staze vodi niz onu istu travnatu padinu kojom smo u završnoj fazi uspona stigli na vrh, a onda smo prešli preko makadamske ceste i nastavili dalje prostranim livadama, prošaranim tek pokojim šumarkom ili osamljenim stablom breze, hrasta, bukve i mnogobrojnih drugih vrsta. Zizi se posebno oduševila kad je ugledala božikovinu, koju je dotad viđala samo po gradskim parkovima, a mislim da ja ni tamo. Većina ovih livada je nastala ljudskim djelovanjem, točnije krčenjem šuma za potrebe poljoprivrednih površina. Tek je u drugoj polovini 20. stoljeća došlo do znatnog oporavka biljnog pokrivača, kao posljedica ubrzane migracije lokalnog stanovništva u gradove. Jedino što je kvarilo užitak koračanja ovim livadama su učestali pucnji iz pušaka u dolini pod nama. Vjerojatno je i to razlog zašto nismo vidjeli nijednu životinjicu cijelim putem, iako je Žumberak bogat životinjskim vrstama, o čemu su nam svjedočili i njihovi brojni tragovi putem.
Tragovi snijega
Na Ječmište smo stigli u 14.55. Prvo što nam pada u oči su okolni mjestimični ostaci snijega. Kao da ovaj dio Hrvatske nije čuo da je bablje ljeto kod nas ušlo duboko i u studeni. Nisam baš siguran kako sam se uklapao u cjelokupni ambijent sa svojim kratkim rukavima. I ovdje je, poput Pliješa, vrh označen metalnim stupom. A na njega je pričvršćena metalna kutija s upisnom bilježnicom. Metalni žig se nalazi ispod stupa, a od kiše je zaštićen zanimljivim krovištem.
Ječmište
Povratak prema automobilu je tekao manje-više identičnom dionicom, osim što smo dolaskom na onaj makadamski put pod Pliješom skrenuli lijevo prema pl. domu. Silaskom prema pl. domu na nekoliko mjesta nalazimo ostatke crvenog konca provučenog uz ili po makadamskom putu, kao ostatak one čuvene 4000 km duge umjetničke instalacije «Kravata oko Hrvatske», koja je ovim krajem prošla negdje u kolovozu ove godine.
Kravata oko Hrvatske
Do automobila smo stigli u 16.45 h kad se već i poprilično smračilo. Ali već smo i navikli na takve noćne silaske u ovo doba godine, posebice kad se treba malo duže voziti do polazišne točke.
Post je objavljen 30.11.2006. u 22:13 sati.