Kremen (1590 m/nv) i Zir (850 m/nv) - Lika
Nakon dva vikenda planinarske apstinencije, napokon smo se vratili planinama. Razlog našem izbivanju vjerojatno znate. Sad kad je Zizi uspješno savladala tu prepreku zvanu stručni ispit, više nema ničega što bi se moglo spriječiti između nas i boravka u prirodi za vremenski lijepih vikenda. A jedan od takvih je bio i ovaj. Iako možda prve naznake u vidu tmurnih oblaka iznad Crnopca, pored kojeg smo prošli na našem putu prema Ličkoj Plješivici, i nisu naslućivale da će to biti iznimno ugodan vikend, skorašnje promjene na nebu su nam poput oblaka brzo razbile i sve crne slutnje. Lička Plješivica je inače planinski masiv koji se pruža od Plitvičkih jezera do Zrmanje i pri tom razdvaja Liku od Pounja. Kremen (1590 m/nv) je treći vrh po visini u tom masivu i tog dana je predstavljao naš prvi cilj. Nakon dva sata vožnje ličkom magistralom iz pravca Splita, u mjestu Bruvno, točnije kod gostionice "Mesić" smo skrenuli desno prema Donjem Lapcu i nakon 6 km drmuckanja po lošem asfaltu stigli smo na Mazinski prijevoj.  Pogled na Kremen s Mazinskog prijevoja Tu nas je putokaz u jednom desnom zavoju upućivao da prema Kremenu skrenemo lijevo na makadamski put. Tim istim putem smo vozili 3 km do šumarske rampe, a zatim još 2 km do travnatog proplanka, gdje markacija ulijevo napušta makadam. Na tom mjestu smo ostavili automobil i krenuli markiranom stazom uzbrdo kroz bukovu šumu. E tako bi bilo u idealnoj priči. Ali mi smo naravno produžili još 2 km naprijed makadamskim putem i završili u pravom kaljužištu. Na kraju su Zizi i Plavi morali izać iz automobila, kako bi bili što lakši, a i da sklanjaju kamenje s puta, koje se toliko ukamufliralo u blato da ga nisam bio u mogućnosti primjetiti. Srećom karter je prošao neozlijeđen tom Camel Trophy avanturom, ali smo zato kasnije izazivali čuđenje od svih sudionika u prometu. Prednji dio automobila je bio potpuno smeđ od blata, a jedino je stražnji odavao njegovu tvorničku boju. Nakon toga je uslijedila vožnja natrag prema rampi i potraga za markacijom. Napokon smo je uočili na onom travnatom proplanku kojeg sam već spomenuo. Tu odmah na početku staze je na jednoj bukvi postavljen i putokaz koji naznačava da do izvora Klapavica pod vrhom ima 40 minuta hoda, a do samog vrha ukupno 1.20 h hoda.  Bukova šuma pod Kremenom Ta dionica staze do izvora Klapavica cijelim putem vodi kroz gustu bukovu šumu, a zatim smo izašli sa zapadne strane na šumski proplanak pod vrhom gdje nas je dočekao žubor vode koji je dopirao s obližnjeg izvora. Tu smo malo pričekali Plavog kako ne bi promašio skretanje prema vrhu, iako je sve lijepo označeno putokazima. Pred nama se iz šume uzdizao kameni greben koji iskreno govoreći i nije odavao dojam da nam treba još puno do samog vrha. Zatim smo opet ušli u bukovu šumu gdje je staza postajala sve strmija i strmija. A najteži dio je predstavljala dionica neposredno pod grebenom kad je klizavo suho lišće u suradnji s onom strminom predstavljalo toliki problem da smo najiskrenije sumnjali da će se Plavi uspjeti dočepati grebena bez planinarskih štapova. Učestalo smo proklizavali, ali smo srećom uz pomoć štapova ipak uspješno održavali ravnotežu. Odmah smo se usaglasili da je ovo dosad bila najstrmija staza kojom smo kročili.  Lička Plješivica Kad smo uspeli na greben pred nama su se otvorili vidici na Liku i Velebit. Šteta što im ne mogu dodijeliti pridjev "prekrasni", jer je za to kriva izmaglica koja nam je značajno kvarila pogled. Nakon ukupno sat vremena hoda od mjesta gdje smo ostavili automobil stigli smo na vrh, koji je označen trigonometrijskim stupom na kojem su pričvršćeni metalni žig i kutija s upisnom tekom. Tu sam opet shvatio da svakog puta zaboravljam natopiti jastučić crnom tinkturom, tako da je Zizi dobila još jedan blijedi žig u Dnevnik. Evo pred svima svečano prisežem da ću to do slijedećeg puta ispraviti. S vrha smo uživali u prekrasnom pogledu na masiv Ličke Plješivice, ali i brojne vrhove u susjednoj Bosni. Jedino mjesto kojeg smo primjetili s vrha je Udbina, sjeverozapadno od nas. Nakon toga je uslijedio povratak istim putem natrag prema automobilu.  Vrh Kremena Neposredno pred dolazak na mjesto gdje napuštamo greben dočekalo nas je ugodno iznenađenje - Plavi se uspio uzverati uz onu strminu. Vremena za dijeljenje oduševljenja s njim nije bilo, jer nas je onda očekivao najteži dio – spuštanje istom tom padinom. Na jednom mjestu sam se poskliznuo i jedino što me je u tom trenutku dijelilo od pada i sklizanja niz padinu su bila moja dva štapa. A kad se samo sjetim za koje male novce smo ih nabavili u Metroa. Možda i ne bi izdržali neku korpulentniju osobu, ali su za nas taman. Eto smo tako srećom opet prošli neokrznuti na ovoj nadasve nezgodnoj dionici. Znali smo unaprijed da će ovo mjesto biti škakljivo, ali su ipak nagib i skliskost nadmašili sva naša očekivanja. Dok smo u donjem dijelu staze čekali Plavog, Zizi mi je na jednoj bukvi pokazala negativan utjecaj strizibube na stablo – sitne ulazne rupe ličinke i velike izlazne odraslog kukca. Ako nastavi ovako, uskoro ću moći i na prekvalifikaciju. Kad smo napokon opet svo troje bili na okupu, krenuli smo prema našem drugom cilju tog dana – Ziru (850 m/nv). Zir je usamljena kamena glava u sredini donjeg ličkog polja i zasigurno nema nitko tko je nije primjetio, a da je prošao "Dalmatinom".  Kamena glava Zira Isto tako se mora pripomenuti da je mnogim planinarima bio nepoznat do probijanja auto-puta. Prije uspona smo morali obaviti jednu važnu stvar, a to je napuniti plin. To je zahtjevalo izlazak na auto-put kod Gornje Ploče. Ne moram ni napominjati kakva smo bili atrakcija na benzinskoj postaji Zir s automobilom koji kao da je upravo pristigao s neke brdske avanturističke utrke. Brzo smo dali petama vjetru i okrenuli na izlasku za Gospić, te se opet vratili na Gornje Ploče. Malo iza naplatnih kućica smo skrenuli desno prema Lovincu i zatim još jednom desno do putokaza za Zir. Nakon toga je uslijedila vožnja ugodno utabanim makadamom, koji kao da je spreman za skoro asfaltiranje. Cijelim putem do sela Turkulje, odakle počinje staza prema vrhu, smo bili usmjeravani na svim križanjima postavljenim putokazima. Pred sami ulazak u selo smo ostavili automobil i krenuli stazom prema selu u kojem nas je dočekao samo jedan lajavac. Od dvonožnih stvorenja ni glasa, ni traga. Kako smo s usponom započeli nešto malo poslije 16 h, postali smo svjesni činjenice da će silazak s vrha biti po mraku, ali nas to nije ni najmanje pokolebalo. Prvi dio staze gotovo prati izohipsu sa selom, a zatim slijedi kratki uspon travnatom padinom do ulaska u šumu hrasta i graba.  "Dalmatina" Nakon nekoliko minuta smo stigli do ulaska u špilju. Tu prigodu je Plavi iskoristio za iskušavanje preformansi svog novog foto-aparata, poznatijeg i kao "zvijer", a mi smo nastavili s usponom. Uskoro smo izašli iz šume i krenuli lijevo grebenom sve do prijevoja pod samom kamenom glavom. Od tog mjesta staza postaje znatno strmija, pa su na dva mjesta postavljene i sajle, kako bi olakšale uspon na tim dionicama. Kad smo se nakon ukupno 40 minuta hoda od automobila uspeli na vrh, pred nama se otvorio fantastičan pogled na Velebit, koji ni sumrak nije uspio prikriti. A iza naših leđa je auto-cesta lagano vijugala kroz Ličko polje ususret moru. S vrha nam usprkos tome ponajviše pažnju plijeni njegova vršna okomita stijena okrenuta prema jugu. Izgleda kao pravi mamac za alpiniste. Uskoro nam se na vrhu pridružio i Plavi, pa smo obavili obavezno fotografiranje. Kako smo željeli izbjeći spuštanje onom sajlom po mrklom mraku, na vrhu smo se zadržali svega 15-tak minuta. Oboje su uz moje konstantno zanovijetanje uspješno savladali svoj prvi susret sa sajlom u planini.  Spuštanje niz sajlu Nakon toga smo se uz pomoć ručnih lampi sretno spustili natrag do automobila, čije sam vjetrobransko staklo i farove tada malo osvježio ostacima vode, prije povratka za Split. Dolaskom u Split uočavam da smo negdje putem probušili stražnju desnu gumu, ali me to ni najmanje nije iznenadilo s obzirom na puteve kojima smo u nedjelju vucarali našu "kockicu". Najbitnije je da smo svi bili zadovoljni prijeđenim i viđenim. Za sljedeći vikend još uvijek dvojimo između "Leb i Sol" i planinarenja. Nadam se da će pobijedu odnijeti ovo potonje, ali odluka će ipak ponajviše ovisiti o vremenskim prilikama. Za kraj šaljemo pozdrave našoj kolegici Šumarki, čiji su nam postovi s tematikom ova dva vrha bili od velike pomoći prilikom planiranja izleta. |
