Sjeverni Velebit - 1. dio
Napokon je došao i taj dan da krenemo s upoznavanjem naše površinom najveće planine – Velebitom. Neradna subota se izvrsno uklopila u to, a još da je i ovaj praznik upao u ponedjeljak bilo bi savršeno. Zizi se nakon napornog učenja napokon malo odvojila od knjiga da bar preko vikenda odmori um u za to idealnom ambijentu. Prema Krasnom, gdje smo rezervirali privatni smještaj, krenuli smo u subotu rano izjutro. S obzirom da smo što više vremena željeli provesti planinareći, nismo dugo diskutirali o tome kojim pravcem do našeg odredišta. "Dalmatina" se jednostavno nametala kao jedini ispravni odgovor. U Krasno smo skrenuli s autoputa kod Otočca, odakle nas je dalje vodilo 22 km uske asfaltirane ceste. Inače cijelim putem od izlaska iz tunela Sv. Rok, pa sve gotovo do Krasnog vjerni pratitelj nam je bila gusta magla. Ipak smo bili optimistični da nam to ni na koji način neće pokvariti ovaj naš izlet. Ulaz u naš najmlađi nacionalni park Sj. Velebit se nalazi na lokalitetu Babić Siča, gdje je smještena nadzornička postaja, i udaljen je 10 km makadamskim putem od Krasnog. Trodnevna ulaznica košta 30 kn, ali predočenjem planinarskih iskaznica dobivamo popust od 50 %. Zatim nastavljamo dalje puno bolje nabijenim makadamom 7 km vožnje do planinarskog doma Zavižan, ispod kojeg i ostavljamo automobil. Dom na Zavižanu Prizor Doma pod Vučjakom je nešto ćemu sam se često imao prigode diviti na fotografijama, a sad sam napokon i sam postao svjedokom tog nadasve lijepo uklopljenog objekta u okoliš. Dobrodošlicu nam je zaželio hrvatski ovčar koji je ipak ozbiljno shvatio svoju zadaću s čuvanjem ovaca, pa nas je brzo napustio. Pogled s našog parkirnog prostora puca na otok Rab, a iza naših leđa i na vrh kojemu ćemo uskoro krenuti ususret – Zavižanskom Pivčevcu (1676 m/nv) . Vrh je dobio ime po tetrijebu koji obitava na ovim prostorima, a u bunjevačkom je udomaćen naziv pivac za tetrijeba. Jedini primjerak smo susreli tek krajem dana i to na jednom posve drugom vrhu, ali o tome poslije. Nakon što smo se odijenuli u skladu s prohladnim vremenskim uvjetima koji su vladali pod Vučjakom, jedna pojedinka možda čak i pretjerano, krenuli smo natrag desetak minuta onom istom makadamskom cestom kojom smo i došli, do uredno označenog raskrižja udesno u bukovu šumu prema Zavižanskom Pivčevcu. Markacija je na tom dijelu lako uočljiva, a po izlasku iz šume se na travnatim padinama koriste i markirni kolci zabodeni uz stazu poviše brojnih ponikvi, tako da orijentacija do dolaska na sljedeće raskrižje prema Zavižanskom Pivčevcu nije problematična.  Tipičan velebitski pejzaž – ponikve, travnate padine i bukove šume Ali kad smo stigli u podnožje vrha nastaju manji problemi, jer na mjestu gdje smo prema karti očekivali skretanje udesno, na kamenju nalazimo samo potpuno izblijedjele putokaze. Srećom da smo uza se imali Smandovu kartu Sjevernog Velebita, inače bi gotovo sigurno produžili naprijed. Ovako smo skrenuli i nakon 50 metara ispod osamljene smreke naišli na putokaze ulijevo prema Malom Rajincu, a udesno prema Zavižanskom Pivčevcu. Tu opet ulazimo u bukovu šumu, kojom se sve strmije uspinjemo prema našem prvom cilju. Staza je cijelim putem prekrivena suhim lišćem, ali srećom nije klizavo, pa nakon pola sata hoda od zadnjeg skretanja stižemo na vrh. Problem pred samim vrhom predstavlja samo to što je na tom mjestu staza potpuno zarasla planinskim borom krivuljom, kojim je inače obrastao cijeli vršni dio. Na vrhu se pod naslaganim stupom kamenja nalazi natpis s imenom vrha, a pored njega i metalni žig i kutija s upisnom tekom. Pogled s njega je otvoren prema svim istaknutijim vrhovima Sj. Velebita, sve do Hajdučkih i Rožanskih kukova.  Zavižanski Pivčevac Nakon podužeg zadržavanja zbog nezaobilaznog fotografiranja i uživanju u fantastičnom pogledu, krećemo prema našem sljedećem cilju – Malom Rajincu , koji se nalazi u našem vidokrugu, pa se umjesto povratka na zadnje raskrižje, odlučujemo na direktni spust kroz bukovu šumu na stazu. To kraćenje je posebno obradovalo Zizi, jer smo putem naišli na padinu prekrivenu malinama. Mene njihova kiselost ne oduševljava, ali je Zizi pokazala neviđeni entuzijazam u skupljanju istih. Kad sam je napokon uspio odvojiti od te padine, krenuli smo dalje naizmjenično malo preko travnatih proplanaka, malo kroz guste bukove šume sve do raskrižja staza na Generalskim Dolcima podno Malog Rajinca. Putem smo glasno zaključili da smo imali veliku sreću da za posjet Sj. Velebitu odaberemo baš ovaj vikend, jer je još prije uspona na Pivčevac postalo toliko toplo, da sam završio u kratkim rukavima. Na tom raskrižju smo skrenuli ulijevo i nakon 5-6 minuta udesno prema Rajincu. Staza je naravno opet postala strma, ali ipak ne pretjerano zahtjevna, usprkos lišćem pokrivenom putu. Negdje na pola puta smo susreli prvi par planinara na stazi, koji su inače fotografirali gubu na jednoj bukvi. Nakon 45 minuta hoda od podnožja smo dosegli i naš drugi cilj – Mali Rajinac, koji je iako nosi pridjev Mali sa svojih 1699 m/nv najviši vrh Sj. Velebita.  Mali Rajinac Sami vrh se sastoji od velikih kamenih blokova, koji se uzdižu iznad bukove i smrekine šume. Na tom mjestu napokon dobivamo GSM signal, pa obavještavamo našu domaćicu da večeras stižemo na noćenje u Krasno. Pogled s vrha puca na cijeli Sj. Velebit, a u pozadini do Like koja je potpuno prekrivena gustom maglom, koje se doimlje poput bijelog mora. Pogled je to koji definitivno oduzima dah i mami da mu se opet vrati. Silazak na Generalske Dolce zbog visokim kamenih stupova nismo uspjeli izvesti novim kraćenjem, pa smo se morali vratiti istom stazom. S njih smo krenuli prema Lomskoj Dulibi i nakon pola sata hoda stazom na kojoj očito predugo nije obnovljena markacija izašli smo na makadamski put, kojim smo desno uzbrdo krenuli prema Zavižanu. Negdje malo iza početka Premužićeve staze, koja je inače bila u planu za slijedeći dan, naišli smo s desne strane ceste na neobično stablo bukve koje je vjerojatno uslijed lomova dvaput promijenilo smjer rasta, od čega je drugi lom pod kutem od gotovo 160° i sad izgleda doista nevjerojatno da se uspijeva održati na životu. Priroda je doista čudesna!  Bukva neobičnog izgleda Skretanje ulijevo prema Velikom Zavižanu smo promašili, pa smo krenuli naprijed prema Botaničkom vrtu iz kojeg smo krenuli s usponom i na drugi vrh nadmorske visine od 1676 m, od ukupno četiri koliko ih se nalazi na Sj. Velebitu. Uspon prema njemu je bio i najnaporniji, sigurno iz razloga što smo do tog trenutka pješačili već gotovo 6 sati. Staza je osobito strma u donjem dijelu kroz šumu, ali je znatno blaži uspon pod vršnim dijelom, koji je ovdje također gusto okružen borom krivuljom. Uz rub livade pod vrhom smo zatekli prije spomenuti primjerak tetrijeba, točnije ženku. Nisam ni stigao dohvatiti foto-aparat, a ona je već bučno proletjela kroz granje iznad nas. Morat ću se naučiti uvijek držati u ruci isti. Nakon hoda od 40-tak minuta od putokaza na kružnoj stazi uokolo Botaničkog vrta, stigli smo na vrh, a odmah za nama i poveća grupa planinara.  Pogled na Zavižanski Pivčevac lijevo i Mali Rajinac desno Pogled s vrha puca na u izmaglici izgubljene otoke, na velebitske šume prošarane smeđim bukvama i zelenim smrekama, na cestu koja lagano vijuga prema planinarskom domu i na naš sutrašnji cilj južnije od nas, ali o tome više u sljedećem postu. Sad se trebalo spustiti natrag do automobila i zatim u Krasnome pronaći rezervirani smještaj. A tek silaskom u Krasno počinju prvi pravi problemi tog dana, jer u mjestu jednostavno nema GSM signala, pa time ključa naša zabrinutost da nećemo pronaći kuću. Znali smo samo da se nalazi nasuprot pošte, a tamo smo u jednoj zgradici i naišli na stan na kojem je pisalo prezime naše domaćice. Nakon bjesomučnog zvonjenja pred vratima i kasnijeg lutanja praznim ulicama upadamo u Šumarsku kuću i molimo gospođu na recepciji da s njenog telefona nazovemo našu domaćicu. Ispostavilo se da je kuća malo niže od pošte. Napokon smo se dočepali naše postelje i puni zadovoljstva utonuli u san. Sutra je pred nama nastavak ove pustolovine. |
