Ilijin vrh (1234 m/nv) - Sniježnica
Jučerašnji dan smo planirali provesti na Paklenici i Južnom Velebitu, ali smo pregledom sinoptičkih karti u subotu oko ponoći ipak odlučili promijeniti odluku i uputit se prema jedinoj kontrolnoj točki gdje smo trebali izbjeći «mjestimične pljuskove s grmljavinom» – Ilijin vrh na Sniježnici poviše Konavala. Društvo su nam na izletu trebali činiti Dube i Kralj, pa smo ih porukom obavijestili o promjeni plana. Odgovor smo dobili tek malo prije polaska i to negativan. Predaleko im je. Nas to ipak nije pokolebalo. Iz Splita smo se uputili s ranim jutrom, i nakon 4 ipo sata vožnje stigli na početak staze u Kunu Konavosku. Doduše dio tog vremena je izgubljen na punjenju plina u Bastu, jer nema nijedne druge između Splita i Ploča, a veći na lutanje po brdima poviše Cavtata.  Naime, za uspon smo imali samo turističku kartu Konavala skinutu s neta, koja nažalost ne odgovara činjeničnom stanju na terenu. Dakle, u Zvekovici se s magistrale skreće lijevo prema Uskoplju i vozi samo pravo do Pridvorja. Mi smo još jednom skrenuli lijevo malo nakon križanja na magistrali, jer je tako naznačavala karta, a kad sam u retrovizoru ugledao izlaznu ploču iz Uskoplja bili smo sigurni da smo na pravom putu. Ali nas je ta cesta vodila sve više uzbrdo i probudila u nama osnovanu sumnju o ispravnosti puta, pa smo se vratili natrag u mjesto i na onom križanju produžili prema istoku. Srećom nismo stigli do Trebinja. Ubrzo smo naišli i na ulaznu ploču Uskoplja. Očito obje ceste presjecaju selo, ali naravno ne vode u istom smjeru.  Prolaskom kroz Mihaniće smo uočili početak staze za Kunu, s navedenom udaljenošću od 1.30 h hoda. Mi smo ipak produžili prema Pridvorju, gdje smo skrenuli lijevo uzbrdo prema Kuni. Putokaz je teško primjetan u onom šipražju, ali smo ga srećom ipak na vrijeme uočili. Tu asfalt gotovo u potpunosti nestaje i ostatak vožnje od 5 km po serpentinama se sastoji od drmuckanja po makadamu. Da smo znali da je cesta u tako lošem stanju, ostavili bi auto u Mihanićima i uputili se pješke prema Kuni. Ionako nismo ništa uštedili na vremenu zbog činjenice da se moralo iznimno sporo voziti po onako lošem putu.  Dolaskom u Kunu smo dobili informaciju od mještanina o početku staze ispred Planinarske kuće «Pavlić» u središtu sela. Staza je već od samog početka naznačavala da će ovo biti ugodna šetnja do vrha. Vrijeme je bilo izvrsno, s tek pokojim oblačkom na nebu, ali uvijek na pravom mjestu da zakloni sunce koje nas tako nije moglo tuči u leđa tijekom uspona. Put se dobrim dijelom podudarao sa starom austrougarskom cestom do vrha, kojom su se služili za opskrbu topničkih položaja. Mogu samo zamisliti koji su napor neki pojedinci morali ugraditi u ovaj put.Ubrzo smo izašli pred dva pojilišta, poznatija i kao Lokve, a u njemu uočavamo male crne vodenjake neposredno ispod površine vode. Nismo nažalost vični poznavanju vodozemaca, pa propuštamo točnu determinaciju vrste. Kasnije ću pokušat provjeriti na netu.  Od tog mjesta markacija napušta ovu mulatijeru i vodi nas prečicom pravo uzbrdo sve do novog izlaska na mulatijeru. Tu zatječemo pastira u poljicima sa svojim konjima, ovcama i kozama u ispaši, ali je na drugom kraju poljica pa mu se ne javljamo. Propušteno ćemo ispraviti na silasku. Tu se također koristimo prečicom, jer nas tako i markacija navodi, a nakon novog izlaska na mulatijeru njome se služimo sve do samog vrha. Na pola sata od vrha se vrijeme počelo pogoršavati, pa smo čak i buku aviona s Čilipa počeli zamijenjivati s grmljavinom. Poglede su nam s desne strane neprestano mamili još uvijek djelomično snijegom prekriveni magično privlačni vrhovi Orjena i ulaz u Boku Kotorsku. Već su se tu počeli kovati planovi u mojoj glavi o što skorijem usponu na Orjen.  Nakon 1.45 h hoda smo se dočepali vrha. Osim antena, prvo smo uočili prizemnu građevinu s južne strane, ali je bila potpuno devastirana i nije bilo moguće ući u nju. Zatim smo potražili čuvenu kapelu Sv. Ilije istočno od vrha koja je doista savršeno uklopljena u okolni ambijent, ali su nas iz nje izbacili komarci veličine vrabaca. Tad nam nije ništa preostalo nego da obavimo obavezno fotografiranje ispred kapele i zatim se spustimo malo niže da bi u zavjetrini objedovali. I tek su u tom trenutku pale prve i posljednje kapi kiše tijekom našeg izleta na Sniježnicu. Pogled s vrha puca na Boku, Orjen, Trebinje, Konavle i Čilipe. I bez sumnje je jedan od najljepših dosad.  Silazak je trajao malo kraće od 1.30 h hoda, a onda smo se prije povratka za Split zaustavili malo u Dubrovniku da popijemo kavicu na Stradunu, baš poput pravih furešta. Ali nismo nasjeli na ono parkiranje od 30 kn po satu. Parkirali smo se ipak malo dalje. Sve u svemu, zadovoljan sam obavljenim usponom i sretan što me Zizi nagovorila da krenemo prema Sniježnici. Doduše, nije me trebala puno ni nagovarati. |
