Planinarstvo

29.04.2006., subota

Kimet (1536 m/nv) - Biokovo

U četvrtak sam doživio bizarnu nesreću doma, prilikom koje sam razbio arkadu, zaradio dva šava na njoj, zadobio potres mozga i još štošta. Uglavnom, muškarcima nije mjesto u kuhinji! Eto, planinarim gotovo 18 godina i to bez i najmanje ozljede, a onda stradaš u vlastitom domu. Iz tog razloga smo bili prinuđeni odgoditi sve planove koje smo imali za ovaj vikend, a vezane uz planinarenje po Samoborskom i Žumberačkom gorju. Doduše, ja sam se usprkos tome i dalje namjeravao danas uputiti prema Zagrebu, ali je sinoć, na moju veliku žalost, Zizi uložila veto na tu odluku. S obzirom na tu okrutnu činjenicu ovaj post ću iskoristit za opis uspona na Kimet, kojeg smo sproveli u djelo 13. studenog prošle godine.

Uspon na Kimet (1536 m/nv) smo započeli s Ravne Vlaške u 10.40, gdje smo i ostavili automobil ispred tog dana zatvorenog info centra PP Biokovo. Info centar je otvoren prošlog ljeta i u njemu posjetitelji Biokova mogu pronaći geološki stup i veliku turističku karta Biokova. Mi se zbog zatvorenosti objekta u to nismo uspjeli uvjeriti. Centar je inače sagrađen na mjestu nekadašnjeg bunkera u obliku male kamene kućice, neposredno uz istoimeni vidikovac na visini od 1228 m/nv. S tog mjesta nas je put vodio prema istoku kroz usijek između vrha Viskovac (1409 m/nv) s desne strane i vrha Lađena (1435 m/nv) s lijeve strane.

Kako staza još uvijek nije bila markirana, točnije čak ni staza u tom klasičnom smislu riječi ne postoji, procijenili smo da će nam biti nešto lakše ukoliko se više držimo padina Viskovca, iako je i on bio prekriven klekom, koja je tražila naš maksimalni oprez prilikom svakog slijedećeg koraka. Tijekom penjanja smo primjetili da postoji neki put od kuće seoskog domaćinstva do koje smo mogli doći da smo automobilom još malo više produžili biokovskom cestom. Tad je bilo prekasno za kajanje i trebalo je nastaviti oprezno gaziti po kleki, pazeći da nam noga ne propadne u neku od brojnih skrivenih pukotina među stijenama.

Usponom na prijevoj odlučili smo odmah oštro penjati prema grebenu koji se ukazao točno pred nama i zatim grebenom do Kimeta, jer je s primorske strane pristizala ogromna oblačna masa i potpuno prekrivala put kroz bukvine šume. Teškoće je osim već navedene kleke pričinjavala i činjenica da je staza neoznačena, ukoliko zanemarimo povremeno istaknuto kamenje kao orijentire. Ali to je ipak davalo neku posebnu draž usponu. A posebice mnoge divokoze koje smo susretali putem. Kako one plahe, tako i one malo hrabrije koje su se odvažile na koji trenutak gledati u iznenađene planinare prije nego li bi već za tren oka završile na susjednom vrhu.

Kad smo se dočepali grebena uspon je postao dosta jednostavniji, a i nas je zahvaćalo uzbuđenje što se po prvi put približavamo Kimetu. U blizini vrha smo naišli i na speleološku oznaku 111 iz 96. godine, za koju smo kasnije utvrdili da pripada Lopatinoj jami, dubine 65 m. Biokovo inače obiluje jamama ledenicama iz kojih se nekad vadio led i na mazgama nosio u Makarsku, gdje se prodavao brojnim ribarima i ugostiteljsko-hoteljerskim kućama, u vrijeme dok nije bilo ledomata.

Ukupno nam je do vrha trebalo više od dva sata hoda, što je objektivno puno, ali ipak realno s obzirom na nedostatak i staze i markacije. Na vrhu ne postoji ništa što upućuje da smo na jednoj od KT HPO-a. Srećom nas je poslužilo vrijeme, pa su nam bili vidljivi orijentiri Sv. Jure, Matokit i Mihovil, pa smo se uvjerili da smo na pravom vrhu. Dakle na ovaj uspon nikako bez karte i kompasa. Stoga svima koji se odluče uputiti na Biokovo, od sveg srca preporučam da prije toga posjete Book caffe na Kačićevom Trgu u Makarskoj i nabave kartu Biokova, koja će im gore biti od ogromne pomoći s obzirom na nepostojanje putokaza.

Povratkom u Split smo poslali upit u HPS da bi utvrdili kako dokazati da smo ispenjali vrh s obzirom na činjenicu da na vrhu ne postoji oznaka vrha, a naravno ni žig, i dobili odgovor da se uspon na Kimet još uvijek ne upisuje u Dnevnik obilaznice, dok se ne izvrši označavanje vrha. A to je u planu za ovo proljeće. Razlog više da se uskoro opet vratimo na Kimet i njegovim prekrasnim vidicima.
Sljedeći vikend nažalost opet ništa od planinarenja, jer smo na trećem moto-partyu u Makarskoj. U subotu svira Let 3 i siguran sam da će bit fantastična atmosfera, kao i dosad. Pozivam sve koji se tog vikenda nađu u blizini Makarske da dođu na gradsku plažu i ludo se zabave.

- 12:58 - Komentari (40) - Isprintaj - #

24.04.2006., ponedjeljak

Kijevski Bat (1206 m/nv) - Kozjak kod Kijeva

Dan planeta Zemlje nažalost nismo mogli provesti u prirodi, pa smo ga proslavili u nedjelju, posjetom planini Kozjak poviše Kijeva i izvoru rijeke Cetine u istoimenom selu. Planina Kozjak se smjestila SZ od Svilaje, pa se među mnogima neopravdano čak i smatra njenim sastavnim dijelom. Ipak je Kozjak neovisna planina, koju od Svilaje dijeli prijevoj Lemeš (689 m) na kojem se smjestila cesta iz Drniša u Vrliku. Najviši vrh se zove Kijevski Bat i logično je postao ciljom našeg jučerašnjeg uspona.

Dan je bio prekrasan, s tek pokojim oblačkom na nebu. To nam je jamčilo nezaboravne vidike. Staza počinje iz sela Kijevo, ali je markacija izrazito teško uočljiva s magistralne prometnice Sinj-Knin, pa smo detaljnije upute zatražili od ekipe kartaša u obližnjoj birtiji. Malo smo ih omeli u partiji trešeta, ali se nadam da im ipak nismo značajnije poremetili koncentraciju. Uglavnom, saznali smo da staza počinje ispred česme u selu i tu smo doista pronašli izbljedjeli natpis «Kijevski Bat 2.30h». Sam početak kao da nam je naznačavao da ćemo imat problema s markacijom do vrha, a to se kasnije i potvrdilo.

Markacija je na pojedinim mjestima strašno izbljedila, a problem je tim veći što u donjim dijelovima planine ima puno ispresjecanih kozijih puteva, koji su nas često dovodili u nedoumicu kojim putem dalje. Na dva mjesta čak i šumski put presjeca stazu, a nastavak staze je gotovo neprimjetan. Čak su na drugom sjecištu šumari posjekli debla s markacijom, koja smo zatekli na tlu, pa smo morali malo lutati dok nismo pronašli nastavak staze. A lutati ovom planinom mi ni u kom slučaju nije drago, jer iako nema nikakvih podataka da je minirana, ipak je bila iza neprijateljskih linija. Na tom smo sjecištu naletili i na našeg prvog poskoka ove godine. Jadničak se toliko uplašio, da je pobjegao u najbližu moguću rupu. Samo ne znam tko se koga više uplašio. On nas ili mi njega.

Staza vodi kroz šumu graba, s pokojim crnim borom i bukvom, pa je ugodna za šetnju, jer je gotovo cijelim putem do grebena zaštićena od udara sunca. A uz to dobrim dijelom staza prolazi uz brojne izvore vode, koji svojim žuborom pojačavaju osjećaj ugode. Putem smo se često osvrtali u uživali u prekrasnom pogledu na strme južne padine Dinare. Neposredno pod grebenom smo naišli na dvoje planinara, koji su se spuštali s vrha i od njih dobili par informacija o stazi i udaljenosti do vrha. Mislim da nam se odavno nije netko u planini tako obradovao poput njega. Cijelo vrijeme nam je sve objašnjavao s osmijehom od uha do uha. Definitivno nije očekivao da će ovdje naići na druge planinare.

Od dolaska na greben pa do vrha nam je trebalo pola sata hoda. Što je ukupno od početka staze, 2.30h hoda. Na vrhu zatječemo, osim natpisa vrha, metalnu kutiju s upisnom knjigom dosadašnjih penjača, te uz njega i metalni žig u stijeni. Desetak metara sjevernije od vrha se nalazi veliki metalni križ okrenut prema Kijevu. Pogled s vrha puca na Dinaru, Svilaju, Peruču, ali i Prominu i Knin, koji su doduše bili poprilično skriveni sumaglicom.

Neposredno pod vrhom smo objedovali ispod jedne kamene strehe, kako bi se zaštitili od sunca koje nas je na grebenu nemilice šibalo, te se tako okrepljeni odlučili spustiti natrag, kako bi do mraka stigli posjetiti i izvor Cetine. Za silazak do automobila nam je trebalo tek nešto više od 1.30h. Zatim smo krenuli prema selu Cetina i saznali okrutnu istinu da asfaltna cesta koja je ucrtana na Grebenskoj karti Dalmacije, uopće nije asfaltna, već makadamska. A uz put - gomila odbačenog građevinskog materijala, kućanskih aparata, pa čak i lešina ovce. Nakon vožnje po zoni sumraka od kojih 5-6 km po makadamu, napokon smo izašli na cestu koja vodi iz Civljana u Cetinu. Tamo nas je neki starčić uputio da idemo do crkve Sv. Spasa i da se neposredno ispod nje nalazi glavni izvor Cetine, poznatiji i kao Milaševo vrelo. Doista je bilo prekrasan osjećaj vidjeti tu tamnu modrinu dubine iz koje izbija rijeka i vodom opskrbljuje veliki dio Dalmacije.

Noć je već počela polako padati, pa je nažalost došlo vrijeme za naš povratak u Split. Teška srca smo krenuli natrag, ali s obećanjem da ćemo se vratiti.

- 14:02 - Komentari (35) - Isprintaj - #

18.04.2006., utorak

Veliki Planik (1272m) - Ćićarija ; Vojak (1396m) i Knezgrad (612m) - Učka

Nakon brojnih premišljanja zbog vremenske prognoze koja je najvješćivala kišni Uskrs, ipak smo ovog vikenda napokon malo napustili Dalmaciju i njene planine i brda. Kako je zbog uskršnjih blagdana vikend postao produžen odlučili smo se malo otisnuti prema Istri. 10. područje HPO-a Istra se sastoji od 7 kontrolnih točaka, od čega su 4 na Ćićariji, a 3 na Učkoj. Prema Istri smo se uputili u subotu poslijepodne, a putem nam je društvo pravio Kurta, koji je s nama putovao do Rijeke. Naime, tu ga preuzima Lara i s njom kreće na Poklon, gdje su sredili noćenje u pansionu na tom prijevoju koji dijeli Učku od Ćićarije. Usput smo ga malo zezali, ali smo sigurni da nam ništa nije zamjerio, jer smo samo pokušavali razbiti opasnost od sna. Mi smo produžili prema Rabcu i željno išćekivanoj postelji. Umor nas je već ozbiljno zahvatio nakon 460 km vožnje. Zaspali smo kao bubice čim smo se dočepali sobe. Čak nisam imao snage ni za moje već obavezno razmišljanje o svemu što bi nas gore moglo dočekati po pitanju težine staze. Ujutro smo obavili shopping u Rabcu, napunili plin u Labinu i krenuli prema Ćićariji. Cesta nas je vodila prema Rijeci, a onda se u Vozilićima skrene prema tunelu Učka. Vrhovi Učke i Ćićarije se nisu ni vidjeli, jer su kompletno bili pokriveni oblacima. Shvatili smo da nam vrijeme očito neće biti naklonjeno, ali je ipak prevaljen predug put da bi sad odustali.

Uskoro smo stigli u Lupoglav, a onda krenuli uzbrdo prema Lanišću. Nakon nekoliko kilometara vožnje smo naišli na putokaz prema Brgudcu i planinarskom domu na Koritima i nastavili ga pratiti sve do samog kraja sela, gdje ispred Spomen doma počinje staza prema Koritima. Tu smo ostavili automobil i započeli uspon po laganoj kišici i gustoj magli, koja je smanjivala vidljivost na svega 30-tak metara. Srećom staza nije bila osobito naporna, usprkos nužnom pojačanom oprezu zbog klizavog kamenja a kasnije i otpalog bukovog lišća, i nakon 45 minuta laganog hoda dolazimo pred planinarski dom, ali nastavljamo brzo dalje prema najvišem vrhu Ćićarije – Velikom Planiku. Vrijeme nije ni blizu idealnom za planinarenje, a ne bi bilo dobro da nas gore uhvati nevrijeme. Malo poviše doma ulazimo u bukovu šumu s pokojom smrekom, kroz koju manje-više cijelim putem vodi staza prema vrhu. Dijelovi staze su bili još uvijek pod snijegom, koji je na pojedinim mjestima bio dubok i do pola metra.

Nakon ukupno 2.30 sata hoda napokon dolazimo na vrh, na kojem se nalazi metalna kutija sa žigom i bilježnicom za upis dosadašnjih penjača. Malo prije nas je na vrhu bila četvoročlana ženska ekipa iz Zagreba. Od pogleda nije bilo ništa, jer se jedva vidjelo na svega nekoliko metara od nas. Nakon objeda po kiši, vratili smo se natrag do auta i zatim u Rabac.
Sutradan je bilo osjetno ljepše vrijeme, a po planu smo imali posjet Učkoj i uspon na njen najviši vrh – Vojak. Na Poklonu smo pokupili Kurtu, jer Lara nije imala afiniteta za planinarenje. Uspon smo započeli ispred rampe, koja je priječila sve koji su imali na umu doći automobilom na vrh.

Nama je do vrha trebalo 1.30 sat ugodnog uspona kroz bukovu šumu, koja je pri vršnom dijelu mjestimično pokrivena snijegom. Staza inače na nekoliko mjesta presjeca cestu, ali nije bilo problema pronaći nastavak staze, jer je sve izvrsno markirano. Putem smo pod stručnim vođenjem moje Zizi saznali kako su nepravilni srpasti oblici debla bukve nastali pod utjecajem težine snijega. Na vrhu sam shvatio svu opravdanost nadležnih koji su stavili lokot na rampu. Do vrha bi se moglo automobilom, ali doista zbog nagomilanog snijega nigdje nema mjesta za ostaviti ga ili okrenuti.

Prvo što primjećujemo na vrhu je grozan stup odašiljača i još grozniji vojni radar u izgradnji. Strašno nagrđenje vrha! Ali svega desetak 50-tak metara dalje nailazimo na prekrasan vidikovac u obliku kule. Šteta što su nam niski oblaci značajno smanjili zasigurno neporecivu ljepotu pogleda s vrha. Navodno se za lijepa dana vidi čak i Venecija. Na ovom usponu me iznenadio ogroman broj planinara na koje smo naišli. Zato savjet svima koji se odluče krenuti gore da se najprije olakšaju, jer gore jednostavno nema mogućnosti za pustiti vodu. Mislim da na svim dosadašnjim usponima zajedno nismo vidjeli toliko planinara, koliko u ponedjeljak za vrijeme uspona na Vojak.

Prije povratka za Split smo odlučili posjetiti još jedan vrh: Knezgrad poviše Lovrana. Uspon počinje 500 metara po izlasku iz sela Tuliševica, na cesti između Lovrana i Lovranske drage. Od tog mjesta do vrha ima 40 minuta hoda kroz šumu crnog bora, ali je prvi dio staze išao strmo uzbrdo, što nam ni u kom slučaju nije odgovaralo nakon dva dana planinarenja. Ipak smo se dočepali vrha, a njemu nas je čekalo najugodnije iznenađenje dosad – ljuljačku. Zizi je bila presretna, pa je na njoj provela vrijeme prije povratka.

Na vrhu je uređeno malo odmorište sa stolom i klupom, a u njegovoj blizini se nalazi i metalni stupić sa žigom. Moja planinarska knjižica će još uvijek ostati nevinom. Draže su fotografije s vrha. Inače, na početku staze smo naišli na malo jezerce, a u njenoj mutnoj vodi smo ugledali jednu ribu. Slabo poznajemo slatkovodne ribe, pa nismo bili u mogućnosti determinirati vrstu.
S Knezgradom je završio planinarski dio našeg izleta u Istru. Ono što je uslijedilo je povratak za Split, ali to više nije tema ovog bloga. Sve u svemu, zadovoljni smo učinjenim. Učka i Ćićarija su prekrasne planine, a to ni magla, ni oblaci nisu uspjeli sakriti. Još su nam tu ostale 4 kontrolne točke, pa ćemo srećom opet natrag.

- 22:33 - Komentari (38) - Isprintaj - #

10.04.2006., ponedjeljak

Sv. Rok (1062 m/nv) - Matokit

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Mislim da je ovim stihovima neponovljivog Tina najbolje započeti opis našeg nedjeljnog izleta u Tinov rodni grad i na planinu pod čijim jugoistočnim obroncima se smjestio – Matokitu. Ta planina je poprilično nepoznata čak i većini planinara. Najviši vrh Sv. Rok, koji je ujedno bio i naš jučerašnji cilj, je tek prošle godine uveden u Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Ali ni to nije prošlo bez polemike među planinarskom populacijom. Shvaćam da je većina planinara ipak iz sjevernijih krajeva Hrvatske, te im je stoga ova planina dosta nepristupačna, ali ipak moraju imati na umu da i u ovim krajevima ljudi planinare. Uostalom, nije li i najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić baš iz ovih krajeva. Ali dosta je bilo o tim polemikama.

Najbitnije je da je Matokit napokon dobio zasluženu kontrolnu točku, pa smo sad u mogućnosti opisati i uspon na nju. Moram napomenuti da su ovu stazu, kao i onu na Drveničke stine, uredili i markirali članovi PD Šumar.
Na usponu nam je društvo pravio prijatelj Željko, kojeg smo putem pokupili u Makarskoj. Doduše, malo nas je šokirao odlukom da u planinu ne ponese ni kap vode, ali smo ga ipak brzo razuvjerili u toj ideji, pa se dragocjenom tekućinom opskrbio u Vrgorcu. Staza počinje u središtu Vrgorca i onda se ide ulicom Put Gradine, ali ne do same tvrđave.

Na jednom od raskrižja smo uočili markaciju koja nas je upućivala sjevernije sve do jednog domaćinstva etno-turizma, neposredno ispod gradske vodospreme. Tu smo ostavili automobil i dobili informaciju s prečicama od jednog mještanina. Nama su nažalost te informacije više odmogle, jer smo na jednoj od kratica promašili stazu i završili u gustoj makiji. Odlučeno je da idemo pravo prema grebenu, kako bi odozgo lakše stvorili sliku o daljnjem napredovanju prema vrhu. Prolaskom kroz šumu crnog bora, izbili smo na visoravan i tek tad uočili stazu koje se prema nama vijugala iz smjera sjevera. Izašli smo na nju i nakon pet minuta hoda došli do uskopanog malog polja s vrtačama usred visoravni.

Doista je prekrasno vidjeti koliko je volje uloženo u održavanje tih malih vrtača od strane mještanina kojeg smo zatekli baš u okopavanju. Tu smo također zatekli još jednog mještanina koji nas je stizao užurbanim korakom, a od kojeg smo saznali da on tako svakog vikenda prošeta po ovim nižim dijelovima Matokita. U tim trenucima sam shvatio da život u Zagori ipak nije zamro. Vjerojatno tome obol daje snažan razvoj agroturizma u ovom kraju, gdje turist može izbliza vidjeti kako se obavlja mužnja, vršidba pšenice, pravljenje sira i još puno toga vezanog uz život na dalmatinskom selu.

Put smo nastavili snažno naprijed, jer se pred nama nalazila strma padina do prvog od vrhova Matokita. Tek treći u nizu je Sv. Rok. Ta prva strmina nam je oduzela dosta snage, pa smo na vrhu napravili manju pauzu za objed. Razlog u umoru leži sigurno i u činjenici da nas je od izlaska iz šume crnog bora konstantno tuklo snažno sunce. Ali nakon napunjenih akumulatora s još većim elanom smo krenuli prema Sv. Roku, kojeg smo se i dokopali nakon nešto više od tri sata hoda. Eto se još jednom potvrdila uzrečno-posljedična veza između nabavke digitalca i produženja vremena penjanja. Naime, svugdje je pisalo da do vrha ima cca. 2.30 sati hoda. Ali ne kaže se sigurno bez razloga u mom kraju: «Odnija vrag i prišu». Bar sad imamo pregršt fotografija s uspona i pogleda na polja Rastok, Bunina i Jezero, kojima je okružen Vrgorac, te na Biokovo, Rilić, a pogled je dosezao i do mora...na Pelješac, Korčulu. A najvrijednije su one slike koje ćemo vjerojatno zauvijek nositi u sebi.

Na vrhu smo zatekli natpis na stijeni s imenom vrha i nadmorskom visinom i metalni žig u istoj stijeni. Inače markacija je u silasku bila puno vidljivija, jer je staza očito nedavno markirana iz pravca Ravče, pa preko Sv. Roka u Vrgorac. Za razliku od smjera iz pravca Vrgorca, koja je mjestimice gotovo nevidljiva, koliko je izblijedila na kiši i suncu. Silazak do Vrgorac je trajao 2 sata.

- 14:18 - Komentari (40) - Isprintaj - #

02.04.2006., nedjelja

Sv. Ilija (960 m/nv) - Pelješac

Ovaj vikend smo odlučili otvoriti i 20. područje HPO-a, koje se sastoji od dva vrha: Ilijin vrh-Sniježnica poviše Konavala i Sv. Ilija na Pelješcu. Odlučili smo se za potonji, jer smo vikend ionako proveli kod Zizinih u Veloj Luci. Na more smo se otisnuli ovog petka i nakon uspješne plovidbe uz nekoliko partija šaha, nije pošteno da naglašavam ime apsolutnog pobjednika, pristali smo u najopjevanijom korčulanskom mjestu. Nakon prospavane noći i malo obaveznog razmišljanja o tome što nas sutra sve očekuje u planini, izjutra smo uz malo kašnjenja krenuli prema Korčuli uz prijevoz Zizine mame, poznatije i kao Mama Lauda. U trajektno pristanište u Dominče smo stigli svega par minuta prije polaska trajekta za Orebić. Nakon kupljenih karata i uz neprestano zahvaljivanje Mami Laudi što nas je uspjela na vrijeme dovesti, jer je sljedeći tek za sat vremena, ukrcali smo se na trajekt. Plovidba traje svega desetak minuta, ali je i više nego dovoljno za procjenu težine uspona uz obaveznu kartu staze, koja se u tim trenucima vadi iz naprtnjače. Prvi pogled na Zmijino Brdo s onim strmim liticama i brojnim siparima me odmah podsjetilo na Biokovo.

Prvih sat vremena boravka na Orebiću smo iskoristili za posjet teti koju nisam vidio već 16 godina, pa me nije ni šokirala njena reakcija kad nas je ugledala na vratima s onim pogledom: «Hm, evo dvoje Engleza...naplatit ću im sobu bar 100 eura...neće ni znati što ih je snašlo» Ali ipak je mojoj teti bilo drago što nas vidi, bez obzira što smo je zakinuli za gotovo osiguranih 100 eura. Nakon malo čakule o prošlim vremenima, morali smo nastaviti dalje, jer se treba vratiti prije mraka. U Orebiću smo također obavili i spizu u obližnjem Konzumu, koji je btw. u svemu bar kunu skuplji od splitskog. Inače, put nas vodi iz trajektnog pristaništa jednim puteljkom lijevo od njega oštro uzbrdo, te zatim samo treba držati pravac po asfaltiranoj cesti sve do zaseoka Ruskovići. Tu cesta prestaje i započinje prava staza, a tu se po prvi puta susrećemo i s markacijom. Markacija je inače vrlo blijeda, ali gotovo da nije ni potrebna, jer je staza izvrsno uređena. Odmah po početku staze nailazimo na križ s pločicom nekog 50-godišnjeg Čeha, koji je vjerojatno stradao na Sv. Iliji. To je vjerojatno i više nego dovoljno upozorenje svima koji se potpuno nepripremljeni, posebice ljeti, odluče uputiti prema jednom ovako zahtjevnom vrhu. Zato u Orebiću postoji planinarsko društvo Sv. Ilija, kojima se je preporučljivo javiti ukoliko se kreće gore bez karte i nužnih informacija o stazi. Drugi dio staze prati strme litice i zatim kroz usjek između vrhova Vižanjica s desne i Kabla s lijeve strane ulazimo u šumu, koja je na rubnim dijelovima sastavljena od crnog bora, a u središnjem dijelu od crnike. A crnika je posebno zanimljiva, jer su gotovo sva stabla obuhvaćena bršljanom koji je zadebljao gotovo do debljine stabla same crnike. Doduše primjetili smo na nekoliko mjesta da je bršljan presječen kako se ne bi više razvijao i ugrožavao napadnuta stabla.

Na izlasku iz šume dolazimo na sipar, a na jednoj od stijena uočljavamo dva muflona. Doduše, izdaleka su izgledali poput divokoza, ali nisam nigdje našao informacije o njihovom staništu na Pelješcu, pa smo ih ipak pripisali muflonima. Ti isti su inače prije tridesetak godina iznimno uspješno naseljeni na Pelješcu. Zbog uvjeta na poluotoku su se brzo razvijali i povečavali stada, ali je dolaskom rata i izraženog krivolova došlo do smanjenja broja grla. Tijekom našeg boravka na Sv. Iliju vidjeli smo cca. 20 muflona. Kad već u planini gotovo nikad ne naiđemo na planinare, još nas više raduju susreti s divljim životinjama. Dosad su nam društvo uglavnom činile divokoze, a u subotu eto po prvi puta i mufloni.
Treći dio staze je kroz nagorenu šumu crnog bora, gdje smo po prvi puta odlutali od staze, ali smo ipak ubrzo ugledali planinarsku kućicu i uputili se prema njoj. Putem prema njoj smo naišli na veliko pojilište za životinje, a u njemu desetine ogromnih žaba, koje ni najmanje nije uznemirio naš dolazak. Kako smo mi njima očito bili zanimljiviji, nego nama njihovi bataci, nastavili smo dalje prema planinarskoj kućici. Ispred nje se nismo puno zaustavljali, jer je na njoj bilo napisano da još ima pola sata do vrha, pa se značajno povećala naša nestrpljivost da se napokon dočepamo vrha. Malo poviše kućice nailazimo na raskrižje staza, koje nas upozorava da je lijevo špilja. Znatiželjno smo se uputili u njenom smjeru i nakon 20-tak prijeđenih metara nailazimo nad otvor jame koja se duboko otvara pod nama. S obzirom da u nama nema strasti za speleologijom, brzo se vraćamo natrag na stazu i brzo prema vrhu.

Nakon nešto više od 4 sata hoda napokon smo na vrhu. Pogled odozgo je naprosto nevjerojatan. Prema Hvaru i Biokovu na sjevernu stranu, te prema Korčuli, Mljetu i Lastovu s južne strane. Naravno da me posebno veseli vidjeti snježne obronke oko Sv. Jure na mom Biokovu. Gore zatječemo ploču u stijeni, koja označava ime vrha i nadmorsku visinu, drveni križ, metalni žig u stijeni, te kutiju s imenima brojnih planinara koji su se dočepali vrha. Bilo je tu imena iz Njemačke, Češke, Austrije, Poljske, Mađarske, pa čak i jedno iz Izraela, ali to nažalost nije bio naš kolega Borut. Nakon što smo i mi ostavili naše podatke na papirnatoj maramici, te obavili obavezno fotografiranje, krenuli smo natrag prema Orebiću. Silazak je bio znatno kraći. Doslovno smo skakutali od veselja što smo uspješno apsolvirali i ovaj vrh, za koji su nas stalno upozoravali da je pun zmija, a mi putem nismo susreli nijednu. Očito im je još prerano, jer smo sigurni da se ne zove ovo brdo bez razloga Zmijino Brdo. Do dolje nam je trebalo 3 sata. Taman za popiti nabrzaka po jednu kavicu i hitro u trajekt za povratak na Korčulu.