Kijevski Bat (1206 m/nv) - Kozjak kod Kijeva
Dan planeta Zemlje nažalost nismo mogli provesti u prirodi, pa smo ga proslavili u nedjelju, posjetom planini Kozjak poviše Kijeva i izvoru rijeke Cetine u istoimenom selu. Planina Kozjak se smjestila SZ od Svilaje, pa se među mnogima neopravdano čak i smatra njenim sastavnim dijelom. Ipak je Kozjak neovisna planina, koju od Svilaje dijeli prijevoj Lemeš (689 m) na kojem se smjestila cesta iz Drniša u Vrliku. Najviši vrh se zove Kijevski Bat i logično je postao ciljom našeg jučerašnjeg uspona. Dan je bio prekrasan, s tek pokojim oblačkom na nebu. To nam je jamčilo nezaboravne vidike. Staza počinje iz sela Kijevo, ali je markacija izrazito teško uočljiva s magistralne prometnice Sinj-Knin, pa smo detaljnije upute zatražili od ekipe kartaša u obližnjoj birtiji. Malo smo ih omeli u partiji trešeta, ali se nadam da im ipak nismo značajnije poremetili koncentraciju. Uglavnom, saznali smo da staza počinje ispred česme u selu i tu smo doista pronašli izbljedjeli natpis «Kijevski Bat 2.30h». Sam početak kao da nam je naznačavao da ćemo imat problema s markacijom do vrha, a to se kasnije i potvrdilo.  Markacija je na pojedinim mjestima strašno izbljedila, a problem je tim veći što u donjim dijelovima planine ima puno ispresjecanih kozijih puteva, koji su nas često dovodili u nedoumicu kojim putem dalje. Na dva mjesta čak i šumski put presjeca stazu, a nastavak staze je gotovo neprimjetan. Čak su na drugom sjecištu šumari posjekli debla s markacijom, koja smo zatekli na tlu, pa smo morali malo lutati dok nismo pronašli nastavak staze. A lutati ovom planinom mi ni u kom slučaju nije drago, jer iako nema nikakvih podataka da je minirana, ipak je bila iza neprijateljskih linija. Na tom smo sjecištu naletili i na našeg prvog poskoka ove godine. Jadničak se toliko uplašio, da je pobjegao u najbližu moguću rupu. Samo ne znam tko se koga više uplašio. On nas ili mi njega.  Staza vodi kroz šumu graba, s pokojim crnim borom i bukvom, pa je ugodna za šetnju, jer je gotovo cijelim putem do grebena zaštićena od udara sunca. A uz to dobrim dijelom staza prolazi uz brojne izvore vode, koji svojim žuborom pojačavaju osjećaj ugode. Putem smo se često osvrtali u uživali u prekrasnom pogledu na strme južne padine Dinare. Neposredno pod grebenom smo naišli na dvoje planinara, koji su se spuštali s vrha i od njih dobili par informacija o stazi i udaljenosti do vrha. Mislim da nam se odavno nije netko u planini tako obradovao poput njega. Cijelo vrijeme nam je sve objašnjavao s osmijehom od uha do uha. Definitivno nije očekivao da će ovdje naići na druge planinare.  Od dolaska na greben pa do vrha nam je trebalo pola sata hoda. Što je ukupno od početka staze, 2.30h hoda. Na vrhu zatječemo, osim natpisa vrha, metalnu kutiju s upisnom knjigom dosadašnjih penjača, te uz njega i metalni žig u stijeni. Desetak metara sjevernije od vrha se nalazi veliki metalni križ okrenut prema Kijevu. Pogled s vrha puca na Dinaru, Svilaju, Peruču, ali i Prominu i Knin, koji su doduše bili poprilično skriveni sumaglicom.  Neposredno pod vrhom smo objedovali ispod jedne kamene strehe, kako bi se zaštitili od sunca koje nas je na grebenu nemilice šibalo, te se tako okrepljeni odlučili spustiti natrag, kako bi do mraka stigli posjetiti i izvor Cetine. Za silazak do automobila nam je trebalo tek nešto više od 1.30h. Zatim smo krenuli prema selu Cetina i saznali okrutnu istinu da asfaltna cesta koja je ucrtana na Grebenskoj karti Dalmacije, uopće nije asfaltna, već makadamska. A uz put - gomila odbačenog građevinskog materijala, kućanskih aparata, pa čak i lešina ovce. Nakon vožnje po zoni sumraka od kojih 5-6 km po makadamu, napokon smo izašli na cestu koja vodi iz Civljana u Cetinu. Tamo nas je neki starčić uputio da idemo do crkve Sv. Spasa i da se neposredno ispod nje nalazi glavni izvor Cetine, poznatiji i kao Milaševo vrelo. Doista je bilo prekrasan osjećaj vidjeti tu tamnu modrinu dubine iz koje izbija rijeka i vodom opskrbljuje veliki dio Dalmacije.  Noć je već počela polako padati, pa je nažalost došlo vrijeme za naš povratak u Split. Teška srca smo krenuli natrag, ali s obećanjem da ćemo se vratiti. |
