Sv. Ilija (960 m/nv) - Pelješac
Ovaj vikend smo odlučili otvoriti i 20. područje HPO-a, koje se sastoji od dva vrha: Ilijin vrh-Sniježnica poviše Konavala i Sv. Ilija na Pelješcu. Odlučili smo se za potonji, jer smo vikend ionako proveli kod Zizinih u Veloj Luci. Na more smo se otisnuli ovog petka i nakon uspješne plovidbe uz nekoliko partija šaha, nije pošteno da naglašavam ime apsolutnog pobjednika, pristali smo u najopjevanijom korčulanskom mjestu. Nakon prospavane noći i malo obaveznog razmišljanja o tome što nas sutra sve očekuje u planini, izjutra smo uz malo kašnjenja krenuli prema Korčuli uz prijevoz Zizine mame, poznatije i kao Mama Lauda. U trajektno pristanište u Dominče smo stigli svega par minuta prije polaska trajekta za Orebić. Nakon kupljenih karata i uz neprestano zahvaljivanje Mami Laudi što nas je uspjela na vrijeme dovesti, jer je sljedeći tek za sat vremena, ukrcali smo se na trajekt. Plovidba traje svega desetak minuta, ali je i više nego dovoljno za procjenu težine uspona uz obaveznu kartu staze, koja se u tim trenucima vadi iz naprtnjače. Prvi pogled na Zmijino Brdo s onim strmim liticama i brojnim siparima me odmah podsjetilo na Biokovo.  Prvih sat vremena boravka na Orebiću smo iskoristili za posjet teti koju nisam vidio već 16 godina, pa me nije ni šokirala njena reakcija kad nas je ugledala na vratima s onim pogledom: «Hm, evo dvoje Engleza...naplatit ću im sobu bar 100 eura...neće ni znati što ih je snašlo» Ali ipak je mojoj teti bilo drago što nas vidi, bez obzira što smo je zakinuli za gotovo osiguranih 100 eura. Nakon malo čakule o prošlim vremenima, morali smo nastaviti dalje, jer se treba vratiti prije mraka. U Orebiću smo također obavili i spizu u obližnjem Konzumu, koji je btw. u svemu bar kunu skuplji od splitskog. Inače, put nas vodi iz trajektnog pristaništa jednim puteljkom lijevo od njega oštro uzbrdo, te zatim samo treba držati pravac po asfaltiranoj cesti sve do zaseoka Ruskovići. Tu cesta prestaje i započinje prava staza, a tu se po prvi puta susrećemo i s markacijom. Markacija je inače vrlo blijeda, ali gotovo da nije ni potrebna, jer je staza izvrsno uređena. Odmah po početku staze nailazimo na križ s pločicom nekog 50-godišnjeg Čeha, koji je vjerojatno stradao na Sv. Iliji. To je vjerojatno i više nego dovoljno upozorenje svima koji se potpuno nepripremljeni, posebice ljeti, odluče uputiti prema jednom ovako zahtjevnom vrhu. Zato u Orebiću postoji planinarsko društvo Sv. Ilija, kojima se je preporučljivo javiti ukoliko se kreće gore bez karte i nužnih informacija o stazi. Drugi dio staze prati strme litice i zatim kroz usjek između vrhova Vižanjica s desne i Kabla s lijeve strane ulazimo u šumu, koja je na rubnim dijelovima sastavljena od crnog bora, a u središnjem dijelu od crnike. A crnika je posebno zanimljiva, jer su gotovo sva stabla obuhvaćena bršljanom koji je zadebljao gotovo do debljine stabla same crnike. Doduše primjetili smo na nekoliko mjesta da je bršljan presječen kako se ne bi više razvijao i ugrožavao napadnuta stabla.   Na izlasku iz šume dolazimo na sipar, a na jednoj od stijena uočljavamo dva muflona. Doduše, izdaleka su izgledali poput divokoza, ali nisam nigdje našao informacije o njihovom staništu na Pelješcu, pa smo ih ipak pripisali muflonima. Ti isti su inače prije tridesetak godina iznimno uspješno naseljeni na Pelješcu. Zbog uvjeta na poluotoku su se brzo razvijali i povečavali stada, ali je dolaskom rata i izraženog krivolova došlo do smanjenja broja grla. Tijekom našeg boravka na Sv. Iliju vidjeli smo cca. 20 muflona. Kad već u planini gotovo nikad ne naiđemo na planinare, još nas više raduju susreti s divljim životinjama. Dosad su nam društvo uglavnom činile divokoze, a u subotu eto po prvi puta i mufloni. Treći dio staze je kroz nagorenu šumu crnog bora, gdje smo po prvi puta odlutali od staze, ali smo ipak ubrzo ugledali planinarsku kućicu i uputili se prema njoj. Putem prema njoj smo naišli na veliko pojilište za životinje, a u njemu desetine ogromnih žaba, koje ni najmanje nije uznemirio naš dolazak. Kako smo mi njima očito bili zanimljiviji, nego nama njihovi bataci, nastavili smo dalje prema planinarskoj kućici. Ispred nje se nismo puno zaustavljali, jer je na njoj bilo napisano da još ima pola sata do vrha, pa se značajno povećala naša nestrpljivost da se napokon dočepamo vrha. Malo poviše kućice nailazimo na raskrižje staza, koje nas upozorava da je lijevo špilja. Znatiželjno smo se uputili u njenom smjeru i nakon 20-tak prijeđenih metara nailazimo nad otvor jame koja se duboko otvara pod nama. S obzirom da u nama nema strasti za speleologijom, brzo se vraćamo natrag na stazu i brzo prema vrhu.   Nakon nešto više od 4 sata hoda napokon smo na vrhu. Pogled odozgo je naprosto nevjerojatan. Prema Hvaru i Biokovu na sjevernu stranu, te prema Korčuli, Mljetu i Lastovu s južne strane. Naravno da me posebno veseli vidjeti snježne obronke oko Sv. Jure na mom Biokovu. Gore zatječemo ploču u stijeni, koja označava ime vrha i nadmorsku visinu, drveni križ, metalni žig u stijeni, te kutiju s imenima brojnih planinara koji su se dočepali vrha. Bilo je tu imena iz Njemačke, Češke, Austrije, Poljske, Mađarske, pa čak i jedno iz Izraela, ali to nažalost nije bio naš kolega Borut. Nakon što smo i mi ostavili naše podatke na papirnatoj maramici, te obavili obavezno fotografiranje, krenuli smo natrag prema Orebiću. Silazak je bio znatno kraći. Doslovno smo skakutali od veselja što smo uspješno apsolvirali i ovaj vrh, za koji su nas stalno upozoravali da je pun zmija, a mi putem nismo susreli nijednu. Očito im je još prerano, jer smo sigurni da se ne zove ovo brdo bez razloga Zmijino Brdo. Do dolje nam je trebalo 3 sata. Taman za popiti nabrzaka po jednu kavicu i hitro u trajekt za povratak na Korčulu.   |
