Čavnovka (1147 m) - Promina
Današnji smo dan odlučili iskoristiti za uspon na Čavnovku, najviši vrh Promine. Promina je dobila ime po drevnom Liburskom gradu Promoni, smještenom nedaleko od današnje željezničke postaje Tepljuh na iznimnom strateškom položaju između Petrovog i Kosova polja. A Promonino ime potječe iz latinskog. PRO=za i MONS=brijeg, jer se Promona nalazila iza brda (Promina). Eto toliko o povijesnom porijeklu imena, a sad povratak na opis izleta. Rano smo se uputili prema Drnišu, kako bi nam kasnije ostalo što više vremena za prvo ovosezonsko kupanje u moru. Doduše prvo za Zizi...ja sam svoju sezonu otvorio jučer. Do Drniša nam je trebao sat vožnje, a zatim smo slijedili putokaze prema Oklaju. Uskoro smo nakon izlaska iz grada naišli na putokaz koji nas je upućivao desno prema planinarskom domu. Prvih nekoliko stotina metara smo prošli po novom asfaltu, a zatim je uslijedio vrlo solidan makadam sve do samog Doma u dužini od gotovo 8 km. S obzirom kakve smo informacije imali od dosadašnjih posjetitelja Promine, stekli smo dojam da je makadam u lošem stanju, posebice sad u proljeće nakon topljenja snijega. Ali je srećom potpuno obnovljen, pa smo ostali pošteđeni hodanja makadamom po već užeglom vremenu. Hladovine putem nigdje nema, a kratice nam nije drago koristititi na područjima zahvaćenima ratnim djelovanjima.  Putem prolazimo pored zanimljivo uređenog izvora vode zvanog «Mali točak». Vode smo dovoljno ponijeli, pa nije bilo potrebe za nadopunom zaliha, ali je lijepo znati da ima vode u slučaju potrebe. Ubrzo smo stigli do putokaza koji je naznačavao da do vrha ima još sat hoda, a mi smo tu skrenuli lijevo do Doma. Ispred smo ostavili automobil, a pri tom nam je cijelo vrijeme dobrodošlicu osiguravao roj obada uz glazbenu podršku simfonijskog orkestra osa. Brzo smo napustili to društvance i krenuli uzbrdo prema našem cilju. Cijelim putem smo se držali makadama, koji je na ovoj dionici u puno lošijem stanju, iako smo na par mjesta ugledali i kratice. Informacije o miniranosti područja su potpuno nejasne, pa se najpametnije držati jedine sigurnosti – makadama. Jedina osoba na koju smo naišli putem nas je također upozorila da se ne krećemo uokolo žice na vrhu. Pozorno smo saslušali što nam ima za reći, iako tu informaciju imamo otprije, jer se nikad ne zna što bi novoga mogli saznati. Tako smo saznali i za stazu iz njegovog Siverića, koja je izgleda najkraća za doći do vrha i uz to nema rizika od mina.  Putem do vrha smo uživali u prekrasnim prizorima probuđene prirode. Iako smo u kršu, sve se šarenilo od raznobojnog cvijeća. To je prizor koji me uvijek iznova mami da se vratim planini u ovo vrijeme kad me istovremeno i odvraća nesnosnom vrućinom. Na umu nam je bilo skoro rashlađivanje u moru, pa nam je vjerojatno stoga ipak relativno lako prošao sat hoda do vrha. Iako mi i nije bilo ni najmanje ugodno prolaziti pored upozorenja o velikoj opasnosti od mina. To me još više uvjerilo da nigdje ne skrećemo s makadama i da ga slijepo pratimo sve do samog vrha.  Kad smo se približili ulaznim vratima u ograđeno područje, prvo sam primjetio da su širom otvorena. Naime, svugdje je bilo navedeno da se treba provući kroz rupu u ulaznim vratima, ali se srećom netko sjetio da bi i trebalo trajno ostaviti otvorenima. Ionako je objektivno najveća opasnost od mina uokolo samog objekta, a nikako unutar ograđenog prostora, jer i logika vodi do takvog zaključka. Zato je bolje nikoga ne dovoditi u situaciju da traži ulaz, već ga odmah navesti da uđe unutar objekta. Mi smo unutra zatekli potpuno devastiranu vojnu zgradu i nekoliko podzemni bunkera, ali se nismo usudili ulaziti ni u jedan od tih objekata. Putem smo produžili do samog odašiljača, gdje smo iza zgrade zatekli stup s natpisom vrha i upisnu knjigu smještenu unutar metalnog tuljka, pričvršćenog uz stup, kao i metalni žig. U upisnoj knjizi smo uočili da smo u zadnja tri mjeseca tek treći posjetitelji.  Nakon fotografiranja smo hitro krenuli natrag, jer je sunce nesmiljeno pržilo, a kapu sam nesmotreno zaboravio ponijeti sa sobom. Do auta nam je trebalo 40 minuta hoda, a dolje je i dalje nažalost bio postrojen naš odbor za doček. Brzo smo sve ubacili unutra i pobijegli. Putem prema Šibeniku sam uočio da se intezivno radi na dovršenju vjetrenergetskog postrojenja na brdu Trtar, kojeg smo posjetili ove zime. Tad nas je zasmetala potpuna razrovanost grebena od strane građevinskih strojeva, ali se nadamo da će se uskoro nakon dovršetka elektrane sve vratiti u prvobitno stanje. Bar u onoj mjeri koliko je to moguće. Prebrojao sam 7 dovršenih vjetroturbina, a osma je bila u stadiju podizanja. Svaka elektrana, pa tako i ova, nagrđuje prirodu. Ali su ipak indirektne štete na okoliš puno manje od primjerice termoelektrana, pa sam spreman radije hodati po planini koju nagrđuju vjetrelektrane, nego da moram hodati kroz šume uništene kiselim kišama. A električna energija se mora proizvoditi.  Ostatak dana smo proveli na plaži u Grebaštici, između Šibenika i Primoštena. More je na prvi ulazak doista hladno, ali se srećom ubrzo tijelo prilagodilo toj neospornoj činjenici. To je ohrabrilo i Zizi, pa se uskoro i ona odvažila ući. Jedino se nismo mogli prilagodit na bezbrojne ježince, kojima je bilo prekriveno morsko dno, pa smo bili prinuđeni pribjeći ulasku u more, sramota me to i priznati, u šlapama. Nakon malo kupanja, malo izležavanja, pa opet malo kupanja, krenuli smo natrag prema Splitu. Ionako nam je u tim trenucima pogled kvario veliki teretni brod, koji se upravo sidrio pred našim nosom. |
