Marketing
Medvednica i Samoborsko gorje
Ovaj vikend smo iskoristili za posjet Zagrebu i gorju iz njegove okolice: Medvednici i Samoborskom gorju. Na put smo krenuli sa zasad rekordnih 12 sati kašnjenja. Prvotni plan je da se krene u petak navečer oko 20 sati kad završim s poslom, ali smo u zadnji tren sve prolongirali za 5 sati, zbog činjenice da smo cijelog dana bili bez vode u stanu, a nije željela Dubi ostaviti neuredan stan na čuvanje. Voda je stigla predvečer, pa se tad uhvatila čišćenja. Volio bi reći da sam joj pomogao, ali me umor brzo shrvao pa sam zaspao kao klada. Na kraju smo prema Zagrebu krenuli tek u 8 izjutra. To je zahtjevalo promjenu planova, pa smo se umjesto prvotno planiranog lutanja po Žumberku, odlučili na jednostavniju opciju – Medvednicu. Odabrali smo dvije najpoznatnije kontrolne točke: Sljeme i Medvedgrad.
Medvedgrad (579 m/nv) - Medvednica
Prvo smo krenuli prema Medvedgradu. Znali smo da trebamo krenuti sa Šestina, ali nismo znali ni gdje su one, pa smo se na prvoj benzinskoj crpki oskrbili kartom grada. Nakon toga smo lako pronašli cestu kojom bi trebali doći do našeg prvog odredišta. Medvedgrad je srednjovjekovni utvrđeni grad smješten na jugozapadnim obroncima Medvednice, s izvanrednim strateškim položajem i vidikovcem na Zagreb. Nama je sumaglica nad gradom poprilično otežavala da više uživamo u pogledu na metropolu. Pod južnim zidinama se nalazi skulptura Oltar domovine, autora Kuzme Kovačića, gdje smo i obavili obavezno fotografiranje i krenuli dalje prema Sljemenu.
Sljeme (1033 m/nv) - Medvednica
Tu nastaju problemi, jer uočavamo da je od Medvedgrada prema Sljemenu cesta jednosmjerna i to baš iz, za naše potrebe, krivog smjera. Opet slijedi spuštanje prema Zagrebu i onda drugim smjerom prema Sljemenu. Gore zatječemo velik broj posjetitelja najvišeg vrha Medvednice. Vjerojatno je tome razlog i činjenica što se to dana održavala utrka po Medvednici iz Trekking lige, ali sam siguran da i inače na Sljemenu ima puno posjetitelja zbog olakšanog pristupa vrhu, što cestom to i žičarom iz grada. Šteta što nije bilo više vremena ovog puta da bolje upoznamo Medvednicu. Srećom ovdje imamo još 4 kontrolne točke. Vjerujem da ćemo ipak sljedećeg puta krenuti ranije i time dobiti više vremena za upoznavanje njegovih ljepota i to obavezno bez automobila. A posebice mi izgledaju privlačno Horvatovih 500 stuba i Kameni svati. U Zagreb smo se spustili taman na početak onog cirkusa od Eurovizije. Odgledali smo ga kod Mo i Dominika, jer je stan u kojem smo noćili uređen poput tipičnog planinarskog skloništa. Glasanje nismo dočekali, jer se trebalo ujutro rano dići.
U nedjelju smo krenuli prema Samoborskom gorju, ali smo se prije našli na kavici sa Zizinom bivšom cimericom, a poslije smo otišli do Klovićevih dvora posjetiti izložbu «Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola». Moram priznati da me se nije posebno dojmila. Jedva sam čekao napustiti ono tmurno okruženje s depresivnim pejzažima i licima, te se uputiti u prirodu i brda ispunjena puno življim bojama.
Oštrc (752 m/nv) - Samoborsko gorje
Preko Samobora smo krenuli prema selu Rude, a onda još malo naprijed cestom prema Jastrebarskom do sela Braslovje. Tu smo ostavili automobil i krenuli prema Oštrcu. Oštrc (752 m/nv) je najviši vrh središnjeg grebena Samoborskog gorja i omiljeno odredište brojnih planinara iz obližnjih planinarski društava. Staza je bila iznimno strma, ali smo srećom bili potpuno odmorni pa nam nije predstavljala veći problem. Cijelim putem vodi kroz gustu šumu u kojoj smo pronašli toliko raznolikih šumskih vrsta da bi mi ostatak posta oduzelo samo njihovo nabrajanje. Što će se neugodno iznenadit Zizini učenici kad im na nastavu donese onoliko materijala za herbarije.
Nakon 40 minuta hoda smo došli do planinarskog doma «Željezničar» kojeg održava istoimeno planinarsko društvo iz Zagreba. Već smo iz daljine začuli graju, pa smo i pretpostavili da ćemo pred domom zateći brojne planinare. Većinom su svi sjedili na brojnim klupicama uokolo Doma, koji je jednokatnica s potkrovljem ugodno uklopljena u okoliš. Pred Domom se nismo zadržavali, jer nismo bili ni umorni, a još nas je čekalo dosta puta pod nogama. Do samog vrha nam je trebalo još 5-6 minuta. Kod metalne ploče s oznakom vrha smo obavili fotografiranje, bezuspješno pokušali uhvatiti koju lijepu panoramsku sliku Zagreba i Medvednice i krenuli dalje. Metalni žig je smješten pod drvenim križom na vrhu i ima izvrsno rješenje koje omogućava udaranje žiga čak i po kišovitom vremena. Nama dosad jedinstveno rješenje. Naš sljedeći vrh je Plešivica, a put do nje nas vodi preko Poljanica. Staza nije zahtjevna, ali je u zraku izrazita sparina što nam počinje stvarati manje probleme s otežanim disanjem. Nakon 45 minuta stižemo do Lovačkog doma Poljanice, smještenog na samom prijevoju ceste koja vodi iz Samobora u Jastrebarsko.
Plešivica (779 m/nv) - Samoborsko gorje
Tu prelazimo cestu i nastavljamo s usponom prema Plešivici kroz gustu bukvinu šumu s pokojom jelom i smrekom u početku staze. Na pojedinim mjestima nam gusti tapet otpalog bukvinog lišća otežava hod zbog potklizavanja, posebice kasnije tijekom silaska. Do vrha stižemo za 30 minuta. Baš smo primjetili da smo dionice odrađivali brže, nego li je bilo naznačeno na putokazima. Tome je možda razlog i činjenica da gotovo cijelim putem staza vodi kroz šume, pa nije bilo puno prigoda za fotografiranje vidika. Dolaskom na greben napokon vjetar koji kao da mi skida teret s prsiju. Sad se još lakše kroči naprijed. Na vrhu nailazimo na betonski stup s oznakom vrha i 5 metara visoku metalnu piramidu za koju sam, popevši se na nju, saznao da je sagrađena 1957. u spomen 80 godina planinarstva u Hrvatskoj. Da ne bi nekoga doveo u zabludu, piramida je podignuta dvije godine nakon napunjenih 80 godina prvog planinarskog pohoda. Dakle prvi planinarski pohod u Hrvatskoj je organiziran 1875. na dionici Rude – Veliki dol – Oštrc – Plešivica. Dionica gotovo identična našoj ove nedjelje. Žig se nalazi na metalnoj kutiji pričvršćenoj za piramidu.
Pod piramidom smo omeli ljubavni par, ali se nadam da su imali dovoljno slobodnog vremena prije našeg dolaska. Iako se bojim da nisu, jer smo tijekom uspona naišli na jednog šetača u silasku s vrha. Da su kod nas u Dalmaciji, mogli bi na većini vrhova uživati jedno u drugome i prekrasnoj prirodi i vidicima uokolo i tjednima prije nego bi netko naišao. Možda bi to netko trebao složiti u prigodan turistički slogan za sljedeću sezonu.
Time je završio naš planinarski dio vikenda i zatim je uslijedio povratak u Split. Napravili smo ovog vikenda nešto više od 1000 km puta i obišli 4 kontrolne točke. Još se osjećamo malo zakinuti za pravi dojam Medvednice, ali se nadam skorom popravnome. Samoborsko gorje je ispunilo sva naša očekivanja, iako vjerujem da će nam sljedećeg puta otkriti još puno toga.
Post je objavljen 23.05.2006. u 12:23 sati.