Kula (863 m/nv) - Omiška Dinara
Kao što sam već i najavio, ovog vikenda nažalost opet ništa od planinarenja. Dijelom je za to odgovorna opet izvrsno organizirana motorijada u Makarskoj, uz fantastični koncert Let 3, a većim dijelom ipak činjenica što sam radio cijeli vikend. O koncertu više možete pronaći na blogu Sick of it all , kojeg nažalost nismo uspjeli primjetiti u onoj gomili, a Estrogena je nažalost imala previše posla dilajući "Zmajevima", pa smo bili potpuno prepušteni Prlji, Mrletu i ostatku ekipe. Da zbog toga ne bi zakinuli svoje vjerne čitatelje, danas ćemo vam predstaviti izlet na Omišku Dinaru, koji smo izvršili 04. prosinca prošle godine. Tog dana se odvijalo finale Davis Cup-a, ali nas ni to nije uspjelo spriječiti da dan provedemo u planini. Doduše, ipak smo se vratili na vrijeme da odgledamo odlučujući Ančićev meč.  U Omišu se s magistrale u gradskoj luci skreće lijevo, ukoliko se dolazi iz smjera Splita, kod Irish Pub-a u ulicu Put Borka. Na raskrižju postoji putokaz s oznakom tvrđave Starigrad, pa je time još uočljivije. Staza počinje, nakon nekoliko minuta hoda po asfaltu, neuglednim prolazom između dviju kuća u ulici Put Borka u Omišu, mislim da je između brojeva 6 i 8. Ako se i promaši početak markacije nije veći problem, jer asfaltirana cesta ionako vodi do mjesta gdje će se na kraju opet susresti s markiranom stazom u zaseoku Pešići, ali je ipak neuporedivo ljepše planinariti stazom. Staza je dobro uređena s prekrasnim vidicima na Omiš, koji nas prate gotovo cijelim putem. Uskoro se staza odvaja prema starovjekovnoj gusarskoj utvrdi Starigrad, u narodu poznatijoj kao Fortica, koja je znatno obnovljena u posljednje vrijeme, pa se doista isplati odvojiti malo vremena za skrenuti s puta i posjetiti je. Posebnu draž usponu je davao konstantan žubor potočića, koja se dobrim dijelom slijeva čak i stazom.  Voda potječe iz izvora Borak se nalazi u blizini planinarskog skloništa «Luda Kuća» na 650 m/nv i ne presušuje tijekom cijele godine. Staza do skloništa prati desni rub borove šume i to nam ni najmanje nije odgovaralo zbog iznimno toplog vremena za taj dio godine. Sunce je bilo toliko jako da je Zizi glavu morala omotati majicom i tako čuvati od sunčanice. Omiška Dinara, usprkos ne pretjeranoj visinskoj razlici, uvijek nam je priređivala neke probleme prilikom uspona. Sjećam se uspona s Plavim od prije nekoliko godina, kad nam je velike probleme predstavljao ovaj potočić po stazi, ali u zaleđenom stanju.Kod planinarskog skloništa se nismo puno zadržavali, pa smo nastavili s usponom prema vrhu.  Pozornost su nam prilikom uspona po uskoj kozjoj stazi odvraćali pogledi na sablasno položena izgorena debla borova položena po padini poviše doma, ostatak požara od prije tri godine kad je vatra došla sa sjeverne strane planine, prešla na južne padine i pri tom uništila i samu planinarsku kuću. Prizor me strašno podsjećao na slike s «Tunguske misterije». Nakon desetak minuta smo došli na krševitu visoravan Stražine, gdje smo u par navrata čuli hice iz lovačkih puški, ali srećom ipak nije bilo zalutalih zrna u našem smjeru. Inače tijekom cijelog uspona smo susreli svega nekoliko lovaca i apsolutno nijednog planinara. Neosporna je činjenica da je u dalmatinskim planinama gotovo nemoguće naići na planinare. Doduše mi ionako gore idemo tražeći neki svoj mir, pa nas to ni ne pogađa u onoj mjeri u kojoj bi vjerojatno trebalo.  Od Stražina staza prerasta u skakutanje s kamena na kamen do samog vrha Kula. To nije predstavljalo nikakav problem, usprkos činjenici da nas je Sunce poprilično iscrpilo. Ipak se odnekud pojavi nova navala energije kad znaš da si blizu konačnom cilju. A sigurno nam je pomogao i vjetar, koji je puhao na grebenu. Na ovakvim dijelovima staze je bitna kvalitetna markacija, a ova je izvrsno odrađena. Jednostavno je nemoguće pogriješiti. Nakon gotovo tri sata hoda napokon smo se uspeli na vrh Omiške Dinare. Gore zatječemo kameni humak s drvenim križom zabodenim u njega. Tu smo napokon ispružili noge i nešto prezalogajili. U ovakvim trenucima mi i najobičniji sendvič sa sirom i salamom izgleda uskusnije i od pašticade s njokima.  Pogled s vrha puca na Biokovo, Mosor, Perun (Poljičku planinu), ali su Brač i Hvar nažalost u sumaglici. Biokovski i mosorski greben su prekriveni oblacima i to nas čini još zadovoljnijima što smo taj dan izabrali za posjet Omiškoj Dinari. A divljenje su nam naročito mamile strme litice kanjona Cetine, koja se u zeleđu probijala na svom putu prema moru. Na povratku smo namjeravali proći preko Fortice i spustiti se strmom padinom na Planovo, tik uz Cetinu, ali se već dobrano počelo smrkavati, pa smo se odlučili ipak asfaltom spustiti u Omiš. I onda još šećer na kraju...Mario dobio meč. |
