Vido Bogdanović
03.05.2009., nedjelja
NASILJE
|
Nasilje me nije nikad prIvlačilo. Nisam mogo razumjet prijatelje i poznanike koji su navijali zvonjarin za kasne noćne ili rane jutarnje sate kako bi izravno gledali šakačke obračune za ne znam koji naslov. Ne razumijem ni danas one koji boks uporno nazivaju plemenitom vještinom. Što ima plemenito u nastojanju opalit protivnika šakom u glavu?!? Amo provat stavit stvari na svoje mjesto. Što je cilj većine olimpijskih te pogotovo neolimpijskih borilačkih sportova? Cilj je pobijediti protivnika kroz njegovo fizičko ili psihičko onesposobljavanje. Kroz uvježbano nanošenje boli. Udarcima i/ili zahvatima protivnika se nastoji dovest u stanje kad više neće bit u stanju nastaviti natjecanje. Što je to nego najobičnija tuča? Dobro, nije najobičnija nego po pravilima, skoro pa institucionalizirana. Pobjednik je onaj koji ostane na nogama. Ostavimo po strani same natjecatelje. Njihov motiv može bit jednostavan, egzistencija. Borbom jednostavno nastoje zaradit za život, a usput i steći društveni status. Postati selebriti kroz uspješnost u prebijanju protivnika. Mene brine publika. Publika stvara i natjecatelje. Kad ne bi bilo interesa publike sigurno bi bilo i manje natjecatelja. Koji je to gust gledat kako čovjek tuče čovjeka? Je li to možda još uvijek ne evoluirani životinjski nagon? Ma tko uopće više i vjeruje u evoluciju? Naš Hrvat razvalio pičku tamo nekakvom Japancu! Koma stari! Kupit kartu, lijepo se uredit, uzet sa sobom djecu, kupit kokice i naslađivat se nasilju. Psiholozi i sociolozi sigurno imaju objašnjenje za takve pojedinačne i skupne porive. Bilo da se radi o borbi pijetlova, pasa, bikova ili ljudi, ili koridi, radi se o nasilju, nepotrebnom nasilju koje je postalo (ne)legalni biznis. Nisam razumio pokojnog Ivicu Račana kad je u Sabor stavio Mirka Filipovića. Čini mi se da je Račan bio nenasilan tip, a svojim potezom je u najviše državno tijelo doveo čovjeka koji živi od nasilja. Postoje u svijetu zemlje gdje se nastoji ograničit nasilne borilačke sportove. Bez obzira što se ljudska povijest, ma koliko duga bila, temelji na nasilju i praznovjerju, čini se da civilizacijska evolucija kreće u smjeru smanjenja, dokidanja svih vrsta nasilja. Pripadamo kršćanskom civilizacijskom krugu. Utemeljenom na nekoliko vrlo jasnih, nedvosmislenih postulata koji bi za nas trebali biti neupitni. To su svakako ljubav prema bližnjem i nenasilje kao životni model. Ko da je Gandi Isusov unuk! A gdje smo mi stigli? Religiozne institucije bi trebale biti predvodnice produhovljavanja ljudske zajednice iako su kroz povijest, a i u sadašnjosti, često bile barjaktari najprimitivnijeg nasilja. Okrutnijeg nego kod bilo koje životinjske vrste. Nijesam nigdje pročitao ili čuo da je neki od božjih službenika digo glas protiv nasilnih borilačkih disciplina. Ne bi se začudio da ih i blagoslovi prije borbe, ko što znadu blagoslivljat i topove. Gledam u novinama i na netu gradske dužnosnike, ugledne građane, mlade i stare kako skockani pozorno prate – nasilje. Među njima i organizatori najvećeg ovogodišnjeg duhovnog događaja u Dubrovniku, boravka karizmatičnog svećenika Sudca. Prije nekoliko dana su zajedno sa svojim dušobrižnikom skrušeno na presici najavljivali veliki duhovni događaj od tri dana. Nakon toga požurili provjerit ko će koga premlatit na noći gladijatora. U istoj onoj dvorani, jedinoj, gdje će se održat jedan od susreta velečasnog Sudca s dubrovačkim vjernicima. Volio bi čut što o gladijatorskim borbama misli karizmatični svećenik? Svakodnevna događanja nas uče da nasilje postaje način života. Od crtanih filmova gdje stalno neko nekoga nečim mlati preko eksplicitnih filmskih scena nasilja u svako doba dana i noći pa do istetoviranih muških tijela koji se u dva broja manjim gaćicama trude ostvariti svoj društveni status i egzistenciju tučom. I onda se čudimo nasilju u školama, pretučenim na ulicama i parkovima, pojedinačnim i skupnim šorama. Kad vinovnike nasilja pitate, zašto? Odgovor je obično, ne znam, tako! Nasilju, svakom nasilju potrebno je reći NE, kao NE drogi, NE alkoholu, NE oružju. Na koncu konaca kao i NE pušenju. Mladima, i ne samo mladima, davat pozitivne primjere. Može li Dubrovnik postat grad u kojemu nasilje nije dobrodošlo, grad koji ne dopušta nasilje, grad bez nasilja? Ko što je recimo vrlo glasno postao grad u kojemu rad na crno nije dobrodošao. U prirodi, u duši samog Dubrovnika nema mjesta za nasilje. Bez obzira što se neki naši sugrađani pale na oznojene macane razbijenih arkada, ili možda na pičkice koje polugole najavljuju runde, nemojmo se silovat Dubrovniku nepriličnim priredbama. Ma koliko neki na tome zaradili. I silovanje je samo jedan od oblika nasilja. Može li se civilizacijska evolucija u Dubrovniku pokrenut i u smjeru zatiranja svakog oblika nasilja umjesto njegovog promoviranja, na velika vrata. Nijesam bio na duhovnim skupovima ili misama koje je predvodio velečasni Sudac. Na slikama u medijima sam vido nešto što me zabrinulo. Ispred oltara sam zapazio uniformirane zaštitare. Koga su štitili, od koga? Zar se nasilje očekivalo i na duhovnim skupovima? Ili smo se toliko deformirali da ne razlikujemo noć gladijatora od molitvenog skupa? |
- 22:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||