Vido Bogdanović
23.09.2008., utorak
BORKA IZ BOROVIKA
|
Ne znam jesu li i prije Gundulićeve Dubravke (1627.) postojale Dubravke? To sad više nije ni važno. Imena Dubravko i Dubravka, Dubo i Dube, vezuju se prvenstveno uz ime grada Dubrovnika, iako bi isto tako mogla biti vezana uz dubravu, hrastovu šumu. Završnica Gundulićeve Dubravke gdje se pjeva lijepoj i dragoj slobodi … učinila je ime Dubravka još nekako vrjednijim, uzvišenijim. Priča jest da je ime grada Dubrovnika izvedenica iz slavenskog (hrvatskog) naziva za dubovu (hrastovu) šumu. Priča se dalje da je u podnožju brda koje se sad naziva Srđem postojala šuma dubova u i oko koje je slavenska (hrvatska) komponenta dubrovačka savila naselje. I onda su se, tako kaže priča, stopili Slaveni (Hrvati) iz dubove šume i Grci, Latini, Iliri i ko zna koji još s Lausa. Vremenom je hrvatski Dubrovnik potpuno potisnuo svekolike nazive iz drugijeh jezika za naselje, grad, komunu, republiku, državu pod Srđem. I grad osta Dubrovnik sa svojim Dubravkama, Dubravcima, Dubama i Dubima na svoj ponos i ponos svoga Grada. U vremenu kad više nitko i ne pomišlja Dubrovnik nazivat drugačije no Dubrovnik, u vremenu kad prvi put u povijesti Dubrovnikom vlada jedna Dubravka, zapitat se je gdje je i što je bilo s dubravom, šumom od dubova koja Grad učini hrvatskim i koja mu ime dade? Zaludu ćete tražit dubove pod Srđem. Dubrovnik je uokviren kamenom, betonom i crvenim krovovima, a tek ponegdje se probija neko drugačije zelenilo. Uglavnom borovina, austrijska. Ako se baš forenzički zaintačite, pronaći ćete dokaze dubrovačkijeh imena u tragovima, u jednom malom dubovu gaju koji se zbio između dvije asfaltne ulice, one Dr. A. Starčevića i one Od Republike. U tišini, nekoliko velebnih dubova vjerovatno posljednji put gubi listove na jesenjem vjetru. Ako ne sutra, onda sigurno prekosutra, šumarak će nestat i niknut će još jedna betonska zgradurina koja će svjedočit naš razvitak. Gradska vlada gradonačelnice ponosna imena odlučila je upravo taj posljednji dokaz svog povijesnog imena uništit i pretvorit u građevinsku parcelu. I ostat će samo priča. U vremenu kad se strana tehnologija koristi ne bi li na padinama Srđa uspjela autohtona vegetacija, u ostale dijelove Dubrovnika osim betona nezaustavljivo nadire bor. I dok se trudimo rovokopačima i furestom zemljom nagovorit naše domaće grmlje da raste na Srđu, istovremeno dopuštamo uništenje izvornih šumaraka istog tog bilja na Babinom kuku, zagušenje stoljetnih maslinika uvezenim borovima na Maloj i Velikoj Petci, ispod Petke, na Gorici svetoga Vlaha, u Hladnici. Gradac i park ispod Lovrijenca su ostali parkovi borova. Borovi i na Lokrumu nezaustavljivo osvajaju dalmatinsku makiju, masline, primorsko mirisno bilje. Nekoliko čempresa i maslina u Svetome Jakovu predstavljaju posljednje svjedoke nekadašnjeg zelenila. Nakon što je stoljećima bio prepoznavan kao grad na moru od kamena podno dubrave, Dubrovnik sve više postaje naselje asfalta i betona ukrašeno visokozapaljivim borovima. I kad više ne bude dubova na Dubu kako još neki uporno nazivaju gradski predjel kraj Fine, trebat će počet razmišljat o novom imenu grada koje bi moglo bit recimo Borik ili Borovik. A neka buduća gradonačelnica zvat će se možda Borka. |
- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.09.2008., ponedjeljak
Kome trebaju požari
|
Čini se da je ovogodišnja produljena požarna sezona uspješno zaključena velikim (…«najsloženijim požarom u posljednjih nekoliko godina!»…) u i oko Makarske. Vatrogasni zapovjednici su samozadovoljno raportirali o angažiranom ljudstvu i tehnici, opožarenim stotinama hektara «ambijentalne borovine», srećom u nesreći u kojoj nije bilo ozbiljnije nastradalih niti izgorenih objekata. Na prvi pogled idilično. Nakon cjelosezonskog zagrijavanja na manje zahtjevnim i složenim požarima, nekoliko stotina vatrogasaca odigralo je uspješno finale obraneći ljude i imovinu. Uz pomoć režimskih novinara koji iz godine u godinu pišu i pričaju gluposti o «stoljetnim borovim šumama» izloženim vatrenoj opasnosti, (ne)odgovorni političari i vatrogasni zapovjednici niti ne pokušavaju javnosti objasniti zašto se uopće dopušta mogućnost ovakvih kataklizmičkih opasnosti. Očito su u školi obružali sate na kojima su se učili osnovi gorenja, pa nisu uspjeli naučiti da je za vatru potrebno (1) materijal koji gori, (2) kisik i (3) temperatura gorenja. Umjesto da opasnost od požara jednostavno uklone na način da ne dopuste stvaranje prvog preduvjeta za požar, visoko zapaljivog materijala (suha, gusta, nepristupačna borovina), naši političari i ušminkani vatrogasni zapovjednici rađe pribjegavaju uklanjanju ostala dva preduvjeta, vodom hlade požar i onemogućavaju pristup kisika gorivom materijalu. Da su obronci Biokova uređeni kako kaže naša turistička krilatica o «Mediteranu kakav je nekad bio» tada bi Makarska bila okružena nepreglednim uređenim maslinicima koje ne bi mogao zapalit ni ozbiljan piroman a kamo li neispravan dalekovod. Nažalost, maslinici se ne uređuju skupim kanaderima i stotinama vatrogasnih vozila nabavka kojih osigurava debele provizije. I tako mi Hrvati uporno uzgajamo autohtonu visokorizičnu borovinu čije postojanje zahtjeva skupu i nikad dostatnu opremu. Čitam jučer u Slobodnoj da je «Gospa štitila svoj Vepric od ognja». Ako je to istina, a sigurno jest, jer je napisano velikim crvenim (plamenim) slovima u novini multinacionalnog vlasništva, onda je lako riješit buduće požarne opasnosti. Dovoljno je u preostale guste borovike svako nekoliko stotina metara postavit svetišta koja će zaustavit širenje pomahnitalog ognja. |
- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||