Čini se da je ovogodišnja produljena požarna sezona uspješno zaključena velikim (…«najsloženijim požarom u posljednjih nekoliko godina!»…) u i oko Makarske. Vatrogasni zapovjednici su samozadovoljno raportirali o angažiranom ljudstvu i tehnici, opožarenim stotinama hektara «ambijentalne borovine», srećom u nesreći u kojoj nije bilo ozbiljnije nastradalih niti izgorenih objekata. Na prvi pogled idilično. Nakon cjelosezonskog zagrijavanja na manje zahtjevnim i složenim požarima, nekoliko stotina vatrogasaca odigralo je uspješno finale obraneći ljude i imovinu. Uz pomoć režimskih novinara koji iz godine u godinu pišu i pričaju gluposti o «stoljetnim borovim šumama» izloženim vatrenoj opasnosti, (ne)odgovorni političari i vatrogasni zapovjednici niti ne pokušavaju javnosti objasniti zašto se uopće dopušta mogućnost ovakvih kataklizmičkih opasnosti. Očito su u školi obružali sate na kojima su se učili osnovi gorenja, pa nisu uspjeli naučiti da je za vatru potrebno (1) materijal koji gori, (2) kisik i (3) temperatura gorenja. Umjesto da opasnost od požara jednostavno uklone na način da ne dopuste stvaranje prvog preduvjeta za požar, visoko zapaljivog materijala (suha, gusta, nepristupačna borovina), naši političari i ušminkani vatrogasni zapovjednici rađe pribjegavaju uklanjanju ostala dva preduvjeta, vodom hlade požar i onemogućavaju pristup kisika gorivom materijalu. Da su obronci Biokova uređeni kako kaže naša turistička krilatica o «Mediteranu kakav je nekad bio» tada bi Makarska bila okružena nepreglednim uređenim maslinicima koje ne bi mogao zapalit ni ozbiljan piroman a kamo li neispravan dalekovod. Nažalost, maslinici se ne uređuju skupim kanaderima i stotinama vatrogasnih vozila nabavka kojih osigurava debele provizije. I tako mi Hrvati uporno uzgajamo autohtonu visokorizičnu borovinu čije postojanje zahtjeva skupu i nikad dostatnu opremu.
Čitam jučer u Slobodnoj da je «Gospa štitila svoj Vepric od ognja». Ako je to istina, a sigurno jest, jer je napisano velikim crvenim (plamenim) slovima u novini multinacionalnog vlasništva, onda je lako riješit buduće požarne opasnosti. Dovoljno je u preostale guste borovike svako nekoliko stotina metara postavit svetišta koja će zaustavit širenje pomahnitalog ognja.
|