Jutros sam opet cijepo drva nakon nekog vremena. Omelo me spravljanje liste i skupljanje potpisa, a zima se odužila. Skoro nestalo drva.
Cijepanje drva izgleda ko dosadan, rutinski poso. Sagneš se, uzmeš komad drva, ocijeniš kako ga udarit, postaviš ga na tak, uspraviš se, odabereš pravu sjekiru, uzmeš sjekiru, odmjeriš i zviz! Pogodiš ili ne pogodiš, ili umalo pogodiš. Sagneš se, pokupiš bilice i baciš ih na hrpu. Ili promašeno drvo ponovo staviš na tak tražeći krivca za promašaj. Onda ispočetka. I tako uru dvije. Izgleda ko rutina, ali nije. Svaki udarac je drugačiji, zahtjeva taktičku pripremu. Kako ne bi falio, prejako udario pa oštetio palicu, zaglavio sjekiru itd. itd. Sve se nešto mislim kako cijepanje drva ima slične elemente ko golf. Pravilan stav, čvrst zahvat palice, oštro oko, dobra koordinacija zamaha, odmjeren udarac i …. pogodak, ili promašaj. I u golfu i u cijepanju drva promašaj nije konačan gubitak, jer nastavljaš igrat, odnosno cijepat. I tamo i amo imaš hendikep.
Možda cijepanju nedostaje natjecateljska komponenta, ali i temu se može doskočit natječući se sa zimom. Oćeš li ostat bez drva prije kraja zime ili će drva preforat zimu?
Dok ne budu gotovi golf tereni na Srđu ili u Konavlima, članovi našega dubrovačkoga golf kluba bi mogli trenirat cijepajući drva. To bi bilo višestruko korisno. Uhvatili bi ruku i oko bez da se bacaju u trošak pohađajući golf škole na furestim igralištima. Bili bi više na zraku i riješili bi se nagomilanog stresa. Nema boljeg lijeka za stres od udaranja sjekirom po zamišljenim neprijateljima i konkurentima. Mogli bi organizirat i natjecanja. Recimo, svaki dobije po metar drva i onda se štopa ko će ga prije iscijepat. Ili se nacrta crta na drvu i onda mjeri ko će je sjekirom bolje pogodit. Moglo bi bit stotine varijanata. A da ne govorimo o koristi što bi neko mukte iscijepo drva. A kad igrališta budu gotova, imali bi spremnu prvu golf vrstu od Grada za nastupit na natjecanjima. Kud ćeš boje!
|