subota, 10.01.2009.
PRODOR 2. dio by Vic
No četvrtoga dana si zablistala.
Tvoje kretnje bile su drugačije, koraci meki i lagani; promatrajući te sa strane imao sam osjećaj da lebdiš. I tvoj način ophođenja s drugima se promijenio. Tvoja probuđena seksualnost izbila je na površinu ne samo u gestama tijela. Promijenila se boja tvog glasa, a oči poprimile upečatljivi sjaj. Pa i mada si to oduvijek bila, sada si postala privlačnijom no ikad prije.
Ha, sjaj ženke, prokomentirao sam: kako samo polako izlazi iz svoje pećine! Uskoro će tobom potpuno ovladati, hoće. I onda se sjetiti onoga koji ju je probudio. A znaj: ona mu se još mora zahvaliti. I učinit će to, draga moja, hoće, sigurno, jer ona nikome nikada ni u čemu ne ostaje dužna.
Peti dan…Ostaješ prekovremeno.
Ponovo te sa strane promatram.
Ponekad zastaneš, nakratko se zamisliš i tada imaš potrebu poigrati se pramenovima svoje kose. Ponovo smišljaš što ćeš dalje napisati. Za razliku od par dana prije sada me zamjećuješ, ali praviš se da me ne vidiš. A tu sam ti, na vratima. Samo ti i ja u ovim prostorijama i nitko više. Hajde, ne pretvaraj se. Baci pogled, znaš da sam tu. Osjećaš snagu mog pogleda, on te obnažuje, skida…Golica te to među bedrima, znaj da znam.
Prilazim ti sigurnim korakom, sjedam do tebe i prodorno te promatram. Osjećam da u cijelosti nadzirem situaciju, svjestan da su sve promjene koje sam ovih dana na tebi uočio potaknute riječima koje sam ti nekoliko dana prije napisao.
Hladnoća je iščezla, postaješ susretljiva. Drago ti je što me vidiš, osjećam to. Možda si me očekivala. A svoj duži boravak ovdje danas možda si pomno udesila.
Primjećujem kako ti kroz tanku tkaninu bradavice ponosno strše. Cjelokupno ozračje u tvom uredu sada je potpuno drugačije. Žena se ipak probudila. Osjeća se poželjnom, uživa u svojoj privlačnosti kojom tako plijeni. Zar si se to probudila? Ti si mi ono rekla da odem? I danima me izbjegavala?
Prestala si tipkati.
Bacam pogled na tekst. Ismijavam ga. Kakve su ti rečenice, draga moja? Prepusti to meni. Ja ću ovu ispraviti, izgledat će daleko bolje, jer ovakva i nema nekog smisla. Zašto mi ne dozvoliš da uzmem stvar u svoje ruke? Ako ti smjesta ne pomognem, možda nitko neće shvatiti što si ovim dvjema-trima rečenicama željela reći.
«U redu je…ispravi to», slegnula si ramenima i predala mi tipkovnicu.
Sa zanimanjem si pogledala u zaslon monitora.
I vidjela kako brišem tih nekoliko rečenica, povećavam slovo i masnim velikim slovima ti pišem:
RADOZNALA SI? ALI ONO ŠTO OVAJ KOJI TI PIŠE UISTINU ŽELI TEŠKO JE NAPISATI I IZREĆI.
Udobno sam se zavalio u naslon i promatrao tvoju reakciju.
Lice ti je porumenilo, ostala si bez teksta. Ne znam jesi li u tim trenucima uopće disala. Preplavio me tvoj dvostruki osjećaj: istovremeno želja i osjećaj nesigurnosti. Tvoj je otpor popuštao pod snagom prodorne dominacije koja osvaja sve veći prostor. Zapravo je već koji dan prije sasvim olabavio.
Uzela si u ruke tipkovnicu, na tren razmislila pa si istim masnim i velikim slovim odgovorila:
SHVAĆAM. I SAM SI MALOPRIJE REKAO: RIJEČI NA OVOM MJESTU IONAKO SU SUVIŠNE. ZATO SI ONE REČENICE I OBRISAO.
Susreli su nam se pogledi.
Oči su ti se širom otvorile. Njihov sjaj postao je dvosmislen. Smješkam ti se. Time ti želim poručiti da ti čitam želju i da znam da ne postoje riječi kojima bi se ona mogla opisati.
Prstima ti ovlaš dodirujem lice. Pogled ti je snen, svime si očarana. To je trenutak tvoje slabosti, ujedno kruna ženske dominacije koja sebe gura u podređeni položaj, da bi mužjaka navela da učini ono što mora. Previše si sada ponesena. Sada je trenutak, sada…
Divlje se ljubimo.
Moji prsti nezaustavljivo divljaju tvojim tijelom. Širim ti noge, spremno mi se prepuštaš. I dok te istražujem ti mi grizeš usne, a svojim vrelim dahom žariš mi lice. Otkopčavam ti hlače i prstima prodirem unutra. Preko sitnih dlačica probijam se u središte tvojih želja i ono mi se neizrecivom lakoćom predaje. Bedra si sasvim raširila i koljeno mi gurnula među noge; jedna sitna gesta kao znak tvoje posvemašnje želje za predajom.
Podižem te sa stolice i stišćem uza zid. Ruke ti podižem uvis i snagom svog pogleda izvlačim iz tebe ono najdublje što žena može dati. Usnama šaram preko tvojih, dok te rukama oslobađam odjeće. Tvoji prsti na mojim grudima i ramenima, stišćeš me. Duboko dišeš, isprekidan ti je dah, uzbuđena si, jako. Grebeš me, za tvojim prstima ostaju tragovi. Ruke su mi crvene, mišići prošarani tankim prugama. Jesi li uopće svjesna što mi činiš?
Spremam se poleći te na stol i jednim zamahom brišem s njega sve one papire i sav uredski pribor. I dok papiri lete zrakom ja te poliježem na čistu drvenu ploču, širim ti noge, a bokove uzimam u svoje čvrste dlanove.
Sada ću te ljubiti, dugo ljubiti. Promatraj me, gledaj me kako ti to činim. Želim da svaku pojedinost zapamtiš i da se u svojoj mašti uvijek tome vraćaš. Pusti neka se razgranaju bujice želja i strasti u tebi, prati im tokove i slijedi impulse svojih želja jer prividna nedodirljivost žene je nadvladana. Preostaje ti samo jedno: da me uzmeš i pustiš da nad tobom izvedem siloviti ritual prodorne muške moći.
U tvom pogledu i dalje ponesenost. Negdje si između sna i jave. I dok silovito jurišam na tvoju utvrdu, svašta ti na uho šapućem i u jednom trenutku te pitam:
«Željela si to?»
U nasrtaju strasti preokrenula si očima. Najradije bi izbjegla dati odgovor, ali nisi mogla odoljeti snazi koja te vodi. Klimnula si glavom.
«Želiš li jače, još?»
«Da», konačno si izustila.
«Koliko jače?»
«Još jače, još…do kraja»
Poniremo u najdublje virove strasti.
Žena je probuđena.
Ona se sva nudi i ne želi da taj osjećaj prestane. Dugo je vremena čučala u tebi, draga moja, i samo čekala trenutak da je netko na ovaj način pokori. Sraz dvaju podivljalih tijela okončat će s kapima znoja koje će se s mog lica slijevati na tvoje. Na vrhuncu grizeš mi prst, požuruješ me.
Želiš li još jače, još?
Još jače, još…jebi me, jako…
Iste večeri vozim te kući.
Zastajem u parku. Ljubiš me i grliš. Priznaješ mi da bi me najradije povela kući.
Teško se odvajaš od mene. Neprestano imaš potrebu dirati mi lice i gledati me u oči. Kreneš pa staneš. I ponovo mi padaš u zagrljaj.
Konačno mi potvrđuješ: da, bio sam u pravu. Žena u tebi dugo je bila potisnuta i strpljivo čekala trenutak da je netko pročita. Navela si kako toga nisi bila svjesna. I da sam bolje od tebe znao što ti treba.
«Znaš…žene obično vole da ih netko čita kao knjigu», rekla si: «I mada to nerado priznaju, u trenutku kada osjete tako nešto fatalno spremne su tome sve podrediti. I sve im se tada odjednom ruši. A svi ženski životni ciljevi slijevaju se samo u onaj jedan: da u potpunosti osjete onoga koji ih je tako znalački pročitao i imao drskosti da ih slomi»
«Želiš li da još čitam iz tvoje knjige ili…», upitao sam te.
«Želim…jer takvom čitanju jednostavno ne mogu odoljeti. Pred tobom sam tako raskrivena. Onako kako sam to pred nekim oduvijek željela biti»
A što je s tvojim privatnim životom?
Godine grade rutinu, draga moja. Ljubav postaje sivilo, ako je uopće ikada i postojala. Ženka nestaje izostankom svježine i nestaje duboko u podsvijesti. Ondje može tavoriti godinama, ali zasigurno ne vječno. Jednom će osjetiti poticaj i reagirati. Ponekad su to obične sitnice, zar ne?
«Moja ženka želi biti tvoja», šapućeš mi na uho i svoje lice mazno pripijaš uz moje tijelo.
Podižeš mi majicu i dlanovima prelaziš preko mojih grudi. Igram se tvojom kosom, njen miris osjećam u zraku, osvježava me. Ljubimo se još dugo. Moraš ići, a ne da ti se. Postoji netko tko te čeka. I prije nego izađeš van prst mi stavljaš na usne pa mi tiho za kraj šapućeš:
«Biti ću ti iskrena: probudio si sve moje želje. Moje je prirodno žensko pravo zadržati te za sebe»
Klimnuo sam glavom i nasmijao ti se.
Znam, draga moja, sve znam. Ženski osjećaj predaje treba samo probuditi. A kad se jednom razvije, nemoguće je tada opisati žensku sklonost prema onome koji se oko nje potrudio.
I kad si već zatvorila vrata i zakoračila, zaustavio sam te da ti kažem:
«Dobro se sada vratila natrag u ljubavnu rutinu»
«Znaš…do neki dan nisam to znala. Ali sada sam potpuno svjesna što je to»
«S tim se moraš naučiti živjeti», odgovorio sam: «Ljubavna rutina i istinska priroda čovjeka ne idu ruku pod ruku. Ma koliko se trudili sputati je, time samo odgađamo trenutak njezina buđenja ispod maski. Ali ona jednom mora izbiti na površinu»
Uštinula si me za obraz i kratko poljubila. A onda se okrenula i otišla u noć.
Idi, draga moja, idi…
U ona četiri zida gdje se vraćaš, odlaziš sada ispunjena i sretna.
Nekome će možda pasti na pamet da zna što je uzrok tvojoj sreći.
Staneš li pokraj njega, svu će tvoju blistavost njemu pripisati; on bi se čak mogao okupati u mom sjaju.
Ali samo ja sam te zaista upoznao; samo ja i nitko više…
kraj
