srijeda, 28.02.2007.

Konop zapetljanih misli.....

Kada želim povraćati ne želim da mi kažu da gutam....
Ljudi su čudni u svome htijenju....
ponekad su isprepadani vlastitim vizijama neuspjeha,
polako, polako one klize i odmotavaju klupko zapetljanih misli čineći nesigurnost jedinom opcijom...
vizija je dakle ostvarena...
istina nije uopće bitna, bitno je ono nevidljivo......
rojevi pune glavu, kopiraju glupe sadržaje i nedaju ti da osjećaš vlastitu bit i sanjaš propast.
Jer napokon to je jedina opcija, ako si imalo sanjar nećeš prodati svoje ružičaste cipelice za sigurnost...
Ona je zapravo velika dogma bez pokrića i s hrpom nastojanja da postane suvisla i dana tebi, baš tebi zbog zasluga koje ionako nisu bitne jer nebitnost je ona koja dan čini prašnjavim i ogoli ga do jedne jedine sekunde koja vrijedi, ali samo tebi, na kraju ona ipak postaje dim iz kojeg se možda može izroditi nada...
Što ako moj izraz govori o tome koliko sam ja u stvari živa, što ako ja želim jednostavno biti živa s mrtvim izrazom lica....
Lakše je zapaliti svijest drugih ljudi nego svoju...
Treba imati veliki prozor, čisto tako da shvatiš da nije dovoljno velik...
U njemu možeš vidjeti svoj odraz da te potakne da vidiš naopaku kob...
Ne smiješ posumnjati u svoju nemilu predanost jer ipak ona je krov zidina građenih bez temelja...
Ne smiješ reći kombinaciju sebe i okolnjeg svijeta jer ona ne postoji, postojiš ti i oni i mostovi koji vas spajaju....
Nemoj mi govoriti da šutim ne želim šutjeti, nemoj mi reći da gutam ne želim gutati...
Ne želim žaliti jer bi me to natjeralo da ponovim greške, jer volim žaliti...
Ne želim znati Božji naum jer moj prozor nije dovoljno velik...
Ne znam što želim, želim se bezrazložno smijati, dok mi KOLJU zadnje osjećaje...
Želim kontrolu koja mi ne pripada, ne želim imati samo još jedan dan, želim ne znati ništa jer ionako bih to shvatila kao opscenu virtualnost dvostrukog zida...
Smisao svega je besmislei opet
ZAŠTO SAM U ODIJELU ČOVJEKA, ZATO JER JE OVA VREMANSKA MASKA OTPORNA NA VANJSKE UVJETE...
I dolazim do jedine konstante u životu, a to je da vani uvijek pada led...i
UVIJEK SE SVI KREĆU UNAZAD.......



KALI

- 18:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Design by Jovianne||Photo by Brooze