Sve boje moga neba
 Zamirisale naranče...Stala sam uz prozor i uhvatila jedan spokojan tren. Ovo nebo ljubičaste boje...moćno...Netko je nečujno otvorio jedna vrata...dašak prošlosti prostrujao je...Mogla sam je vidjeti kako s puno vjere stavlja čizmicu na prozor...čeka... Jutro donosi radost i smijeh i puno darova...i šiba se zlati....i naranče...Među poklonima što ih je njoj nosio Sv. Nikola uvijek bi bile naranče...i puno ljubavi... Nebo ljubičaste boje i mirisne naranče....prizvale su u sjećanje jednu sliku iz mog djetinjstva...tako divnu. Ove dane spominjemo često Sv. Nikolu i Krampusa...malo ih koristimo u "odgojne" svrhe. Ako budeš dobar donest će ti Sv. Nikola poklon, ako ne...Sluša se, sluša...puno više ovih dana. Jedino što su želje velike...pa se bojim da naranče mome sinu možda ništa ne bi značile. Ipak će ih Sv. Nikola donijeti...reći ću mu. Možda će mu jednog dana zamirisati kao i meni pa se sjeti... Ove dane igre su pune mašte...i nikako ne mogu pogoditi pravi identitet moga sina. Sad je vitez, sad je lovac...Jučer je imao didov lovački šešir, moju maramu kao čarobni plašt i mač od lego kockica što mu je napravio tata...Ja ga pitam: Tko si ti? A on kaže: Ja sam Markiz od Carabasa! - Markiz od Carabasa?! To još nisam čula... - Pa mama, onaj iz priče Mačak u čizmama! - A taj... E pa čast mi je markiže moj mali. Drago mi je što imaš tako puno mašte...igraj se... samo se ti igraj...ne propusti ni jednu boju neba...  62 KAD TI DONESEM šarene igračke, dijete moje, tek tada shvaćam čemu sva ta igra boja s oblacima i vodama, i zašto je cvijeće tako raznobojno - kad ti donesem šarene igračke, dijete moje. Kad ti zapjevam da bi zaigralo, tek tad po istini znadem čemu sva ta svirka lišća, i zašto korovi talasa došumljuju tvoj glas do srca zemlje koja im budno prisluškuje - kad ti zapjevam da bi zaigralo. Kad donesem slatkiše tvojim željnim ručicama, tek tad spoznam čemu sav taj med u čaški cvijeta, i zašto se voće tajom puni slatkim sokom - kad donesem slatkiše tvojim željnim ručicama. Kad poljubim tvoje lice da bi se nasmiješilo, dragašno moje, tek tad posve razumijem slast što struji s neba u jutarnjem svjetlu, kao i radost kojom ljetni lahor umiva moje tijelo - kad te poljubim da bi se nasmiješilo. Rabindranat Tagor, Gitanđali, Pjesme darovnice |
