Moje ochi mirishu na jasmin
Nashla me je jednog mirnog dana kako lezhim na pustinjskim valovima vlastite Sahare. Zagrlila me njezhnim dodirom nevine djevojke, zatvorila moj pogled i zavela u njeno tijelo. Sada robujem, vishe ni ne osjetim vjetrove pjeska. Jednim poljupcem, tako snazhnim i sochnim me ubola svojom nevinoshchu. Svjetlo dana ne poznajem vishe, ne zhelim se sjechati tog trenutka, tog kobnog zabranjenog dodira. Moja Apatijo, sada i dalje zhivim po pravilima koja mi nikad nisi obajsnila. Skrivena i u rushevinama nemam hrabrosti se vishe ni crnini prepustiti. Ludujem u svom kavezu bezbojnosti, lupam svojim ochima, slusham svojim usnama ali krika slobode nema. Zashto si doshla do mene i odvukla me na ovako prozirno mjesto? Zhelim se osloboditi, ne, zhelim pobjechi i vratiti se okrutnoj pustinji. Razmishljam o tebi no misli mi ne mogu pustiti korijenje tamo gdje nichega nema. Odustajem slati poruke koje nitko neche primijetiti na tvom nasmijanom licu. Ja sam ti, a ti moju ulogu igrash tako savrsheno kao da je krojena po tvojoj mjeri. Sebichna si isto toliko koliko i ja zhelechi te kao odgovor i zhalechi se na tebe kada me varash s drugima. Ako si me vech zatvorila da budem odraz tvojih zelenih prozora, onda me i chuvaj, pazi da mi je lokot dobro zatvoren jer inache chu odletjeti. Znash Apatijo, ne mozhesh me zauvijek hraniti nishtavilom i ochekivati da ja nechu trazhiti vishe. Nechu se skrivati vishe iza tvojih suznih zrcala, nego chu bjezhati prema tvojim usnama, gdje che me mirisati varalice vatrometa i iluzija, izachi chu iz tvojeg tijela i vrisnuti tako da sama chujem vlastiti glas.
22.03.2007. u 22:34 | K | 20 | P | # | ^
Chovjeche, ne idi malen ispod zvijezda
Lijep mladich,svjetle kose i njezhne kozhe sjedio je na kamenitoj obali bistre rijeke. Ispirao je ranu koju mu je zadao bijesni Shkorpion. Miris krvi i Orionovo tuzhno lice privuklo je ples jedne nimfe. Pokazala je prstom na njegovu petu i pitala ga zashto je tako tuzhan, ipak je zhivot kratkog vijeka i on, sin velikog znanja bi trebao biti svjestan toga. No utjeha ljepushkaste nimfe nije nimalo pomogla. Pitanje koje se motalo u Orionovoj glavi je postajalo sve glasnije. On je hito znati smisao zhivota i smrti, zashto je bash njega taj srebrni Shkorpion smrtno ranio. Nimfa mu je htjela pomochi i poslala ga da potrazhi svoju sudbinu. Sudbina je slijed okolnosti kojom dolazimo do smrti i na taj nachin bi Orion trebao saznati zashto je morao umrijeti. Sklopio je ochi i svojim mislima lutao po carstvu triju bozhica koje su chule njegove brige.
Ushao je u prvu shpilju u kojoj je na hladnom kamenu sjedila slijepa starica i u ruci drzhala ljudsko oko. Pred sobom je imala ogromnu gomilu vune i kako je zapochinjala presti niti, pjevushila je o svemu onome shto je bilo. Primjetivshi mladicha stavila je oko na mjesto crne udubine i tudjom ga je zjenicom pogledala kao majka vlastito dijete. Uplasheni Orion nije smogao snagu da je zapita shto ga je muchilo, nije bilo niti potrebno, starica mu je pokazala prstom jednu sivu nit medju ostalom bijelom vunom i rekla mu da sljedi tu nit u drugu shpilju, te shto god da vidio na svom putu, nesmije ispustiti tu nit iz vida. Izvadila je oko i dala mu u ruke kako bi ga ponio sa sobom na svom daljnjem putu.
Stigavshi do druge shpilje ugledao je slichan prizor kao i u prvoj, slijepa starica koja je nastavljala zapochete niti i predila ih pjevajuchi pjesmu o svemu onome shto je sada. Latheza je znala da je Oriona poslala njena sestra Klota i pokazala mu pokretom ruke da pridje blizhe. Uzela je oko iz njegove ruke i istim pokretom se njime koristila kao i prethodna starica. Zatim je izvukla sivu nit medju ostalima i rekla mu da je to njegov zhivot te da ga dobro prati do njegova kraja, gdje che dobiti odgovor na svoje pitanje. Iznemogao od lutanja i straha, mladich je uzeo po drugi put oko i pratechi sivu vunu stigao i do posljednje shpilje.
Atropa ga je chekala, kratechi svoje vrijeme pjesmom o svemu onome shto che biti. Vidovitost oka mu je vech bila poznata i s nekom tugom ali i predosjechajem sjeo je na kamen do starice dok je ona vukla kraj njegove niti, tako i njegova zhivota.
Napokon je Orion skupio snagu i pitao je Atropu zashto je tu kraj, postoje i toliko duzhe niti, ali njegova je imala tako brz svrshetak. Odgovor na njegovo pitanje je bilo jednostavno, ponestalo je sive vune. On je ustao i bijesnio, lupao oko sebe i mlatio rukama. Jedini razlog za njegovu smrt je bio taj shto nema vishe sive vune, nije mogao vjerovati besmislenosti tog odgovora. Pa zar nisu mogle nastaviti njegov zhivot bijelom vunom kao shto ju imaju i svi drugi ljudi? Nakon nekog vremena smishljanja rjeshenja i trazhenja nade, uvidio je da ih nemozhe uvjeriti u svoju korist
No da bi ublazhile njegovu bol, tri su mu Moire pruzhile josh jednu priliku ili bolje recheno trunchicu nade, ako uhvati tog kobnog srebrnog Shkorpiona koji mu je okonchao zhivot oni che ga poshtedjeti i vratiti njegov sat zhivota unatrag. Tako su njegovo tijelo pretvorile u prah i posule po nebu.
I danas kada stojimo na balkonu i cheznemo za zvijezdama vidimo mladog Oriona koji u vjechnoj bitci zhivota i smrti lovi tu smrtonosnu zhivotinju. Samo onda kada ih budemo vidjeli u isto vrijeme,znat chemo da je Orion pobijedio sudbinu. No sve I da ga ne ulovi, njemu uvijek ostaje nada, ona che ga tjerati dalje i dalje, bez granica i ogranichenja, sve do slobode.
Posvecheno ZAMJENI ZA SIVO! :*
17.03.2007. u 21:19 | K | 20 | P | # | ^
Svjetlo bjesnog Helija
Stajala sam na zidini krvavog mosta, nije bilo niti potoka niti rijeke, samo ja i most. Vjetar je puhao i otvorila su mi se tajna vrata katakombe ispod mosta. Hodnici su vodili kroz cijeli grad. Mrachni, vlazhni i uski prolazi su mi otezhavali put. Korachala sam nesigurno po kamenitom putu, po zemlji i plochniku. Chula sam glasove posvuda oko mene, nisu bili zastrashujuchi samo su shaputali istom melodijom. Poput uspavanke su me vodili dalje u jezgru podzemnog grada. Baklju nisam imala, golim prstima sam istrazhivala svoj put prema naprijed. Nema stajanja za onog tko trazhi, no ni sama nisam znala shto chu nachi. Shto me cheka u hladnim hodnicima ispod stvarnog svijeta? Davno zaboravljene ceste, pune pauchine i vlage su me gushile, suzavale se i shirile po vlastitoj volji. Zatochena u svojim mislima, vlastitoj mashti nisam smijela dozvoliti da zavlada, samo dalje istim putem i nachi chu odgovor.
I napokon, nakon meni vjechnog lutanja, vidjela sam svjetlo, slaba petroleska lampa, poput prividjenja mi je tinjala u daljini. Nije sve bilo uzaludno, lutanje, padovi, krvava koljena i umorne ruke, naposljed svjetlost.I sa tim mislila sam krenula prema lampi.
Od sjaja mjeseca su me ochi zaboljele i na koljenima sam otpuzala na svjezh zrak. Sjedila sam nekoliko trenutaka naslonjena na hladno zheljezo lampe. Kad se magla razishla i moj vid se popravio vidjela sam da sjedim opet na zidinama kravakog mosta. Zashto tu slabu lampu nisam primjetila prije nego shto sam krenula u grad pod zemljom?
11.03.2007. u 22:33 | K | 16 | P | # | ^
Leta i njena druga strana sna
Doshle su joj, zadnje nochi, tri bijele maske i rekle joj ako im da svoj vid one che joj odati tajnu kako prevariti smrt. Bez razmishljanja je pristala i digla svoju bolnu ruku kao znak da je spremna zauvijek uchi u tamu, samo da sazna kako preostali dan produzhiti u nedogled. Iako joj je strah prolazio kostima, obechanja prve bijele maske bila tako primamljiva da nije mogla drugachije nego kimnuti glavom i pristati. Druga maska joj je shapnula na uho da mora pronachi svoje pero, pero koje bi u potpunosti odgovaralo njoj, pero koje bi dolazeci pred smrt morala podmetnuti na vagu umjesto obichnog bijelog pera koje se tamo nalazi. Savjet koji je dobila za nju je vrijedio i vishe od suhog zlata pa joj se vjechna tama chinila sasvim razumnom naknadom za tako dragocijenu tajnu. Trecha maska je zagrlila djevojku i ona je usnula.
Probudila se tek pred vecher i skochila iz kreveta primjetivshi koliko je vremena izgubila, a da nije trazhila pero. Kako bi ipak stigla sve napraviti na vrijeme sastavila je popis svih ptica koje su joj pale na pamet i koje bi mozhda sadrzhavale neku njoj blisku karakteristiku. No svaki put kada je mislila da je blizu rjeshenja i kada je ubrala pero koje je smatrala svojim, bacila ga je u razocharenju shvativshi da to nije ono posebno pero koje je trazhila.
Lutavshi cijelu noch kroz misli i kroz djela, iznemogle snage sjela je na stepenice svoje troshne, seoske kuchice. Suze su tekle iz njenih mutnih ochju kao da su i dalje zhive, tresla se od jecaja, sve dok najednom nije chula zvuk sa svoje desne strane. Ptica prekrasnog perja ju je gledala nevinim pogledom, dok je djevojka rukama pokushavala odgonetnuti tko to smeta njezin ochaj.
Opipala je pticu koja je stajala mirno kraj nje. Osjetila je njeno njezhno perje i i u sjechanju je imala samo jednu pticu koja bi odgovarala onome shto je mogla prstima istrazhiti. Da, to je bio sigurno paun, i prije nego shto je morala pred zadnji sud brzo mu je ukrala jedno pero te zadovoljno krenula sa stepenica osjechajuchi da je netko prima za ruku. Smrt je doshla po nju, a ona je sa smjeshkom, uzdignute glave korachala naprijed. Imala je pero, svoje pero, lijepih sharenih boja, njezhno, primamljivo za tudje poglede. Da, takva je bila ona.
Ushla je u hladnu dvoranu. Brzo je, prije nego shto je itko stigao i trepnuti, zamjenila pera i zadovoljno se prepustila u ruke slijepe Pravde da joj sudi tezhinom njene dushe. Pravda je stavila podmetnuto pero pauna na jednu stranu vage, a djevojku je zamolila da sjedne na drugu. No kad je ona sjela, vaga se nije niti pomaknula. Pravda je zachudjenog izraza lica chekala da se neshto dogodi. Nishta. Vaga je ostala na mjestu. Nikada prije nije se dogodilo da je dusha jednako teshka peru ili je laksha ili tezha.
Djevojka je osjetila smjeshak Smrti iza svoga ramena i chula je njegov oshtar glas kako govori: " Ljepotice moja, zar me tako loshe procjenjujesh? Mislish li doista da ja nechu primjetiti tvoju prijevaru? Mislis li da se mene mozhe tako lako izigrati?Ja sam i dalje tu iako che Pravda ubrzo nestati. Ti ostajesh sa mnom. Vrijeme ti je isteklo i sada si moja. Bit chesh mi prva. Znash zashto? Zato shto si prva koja je svojom naivnoshchu i sljepochom ubila sebe. Ti si draga moja! Moje prvo samoubojstvo"
Spoznala je svoju greshku i svoje mane i po drugi put je krenula suza iz njenih mrtvih ochiju. Iz te suze, kapnuvshi na plodno tlo, rodila se Menemozina. Proshlo je puno godina od tada, a djevojka i danas sjedi s desne strane Smrti kao njegova prva i chuva sjetno svoju Menemozinu.
( hvala puno frendici koja je ispravila moje sitne greshkice, nadam se da te nisam puno gnjavila :* )
01.03.2007. u 22:26 | K | 24 | P | # | ^
