Dobila sam priliku za novi početak. Uložila sam 35 eura, dobila psihologa, trenera i nutricionisticu.I krenula sam! Godinama vodim borbu s prekomjerenom težinom, dopustila sam da mi uništava izgled, fizičko i psihičko zdravlje. E nećeš više razbojniče! Sada sam na najvećoj kilaži ikada, 89kg na 170cm visine, užas. No evo, 3. dan novog režima i lagano se osjećam bolje. Fizička promjena još nije prisutna, ali psihička je zato WOW! Zaista ne pamtim kada sam dan provela bez razmišljanja o težini i izgledu. Želim se osjećati sretno,zadovoljno i zdravo u svojoj koži. To mi je jedan od mnogobrojnih ciljeva.I sve se napokon slaže na svoje mjesto. Čak sam počela i bolje spavati. Osjećam da imam više živaca i snage za sve, napokon sam dosegla onaj nivo, gdje na proliveno čokoladno mlijeko po trosjedu, flegmatično reagiram, oprati će se. Prije bih pizdila, sama sebe J u mozak, zbog običnog čokoladnog mlijeka. Halo! BUDALO! Stvarno sam bila budaletina. Ali sada vidim da nisam jedina. Previše ljudi se opterećuje sitnicama, koje su zapravo, vrlo lako riješive. Zašto dopuštamo da nas sitnice uništavaju? Kako ćemo kada se pred nama stvori problem, koji zaista je problem, a ne sitna svakodnevna nedaća.? Hoćemo li pokleknuti cijelim svojim bićem, hoćemo li se slomiti? Ili je došlo vrijeme da si svi priuštimo novi početak? Ja jesam. Mislim da ću tako biti bolja mama, bolja osoba. Jer radim na sebi, postajem sama sebi dovoljna. Počinjem voljeti sebe. Što može roditelj, koji ne voli sam sebe, naučiti dijete o samoaktualizaciji? Ništa. Ali to ne smije biti tako, moramo našu djecu odgojiti i usmjeriti u pravom smjeru, kako bi odrasli u najbolje verzije sebe, kako bi mogli uživati u svim ljepotama postojanja, vezali se uz prave ljude i održavali zdrave veze, pa nemojmo zaboraviti i zdrave međuljudske odnose. Sve je to, tako jako, bitno. Mislim, da smo nacija koja je otišla K zato što emotivno pokolebani ljudi odgajaju djecu koja onda uče na primjeru svojih roditelja. Dajmo priliku sebi, da postanemo ono što želimo, da volimo ono što jesmo. Mislim da ćemo samim time, stvoriti više prilika za našu djecu. A to je svakako ono što ja želim, sinu dati priliku da uživa u svojoj majci i svome djetinjstvu, neka mu zdravo djetinjstvo budu korjeni za prekrasno drvo života. A ja, koliko god da sam slomljena bila, slažem se na mjesto. Obnavljam svoje korjenje i liječim drvo života. Bolja ja? Definitivno, da.

Bok!
Ime mi je Petra, ja sam jedna obična mala žena, sa velikim mislima. Svaki dan u mojoj glavi vrti se nešto novo, svaki dan nešto naučim, razmišljam, diskutiram i debatiram sama sa sobom. Unatoč ogromnim naporima, spremanja svih tih misli u "misaone ormare" shvatila sam da mi treba ispušni ventil. I tako je nastao ovaj blog.
U duši sam pjesnik, vječni romantik pun empatije, teški emotivac, a kada je potrebno postajem stijena, mama lavica. Balkanski rečeno, žena zmaj.
Imam premalo godina, a previše životnog iskustva. Previše sam davala sebe, vjerovala drugima, davala druge prilike. Greške koje sam radila, situacije u kojima sam se nalazila, ljudi kojima sam dopustila ulazak u život oblikovali su me u osobu koja sam danas. Bilo je tu puno ružnih dana, teških i bolnih. Ali danas znam da je sve došlo s razlogom, postala sam bolja verzija sebe. Naučila sam. Više volim, više razmišljam. Ne dopuštam svakome da me dotakne i ostavi svoj gnjili otisak na mojoj duši. Biram, pažljivija sam. Shvatila sam da su mi u životu dovoljne male stvari. Nakon trudnoće, zlostavljanja, poroda i borbe za život, napokon sam shvatila ono što je važno. Zeleni pupoljci u proljeće, miris pokošene trave, kava s mljekom i 5 minuta mira, smijeh mog djeteta, razgovor s prijateljima, game night, toplo ljetno veće, ulični svirači. Napokon , sitnice mi boje život. I sretna sam.