Probudila sam se puna različitih emocija, ponajviše pozitivnih. Sve više biljaka pušta svoje prekrasno lišće da raste, miris proljeća je u zraku. Osjećam se tako sretno, smireno, sve je tako na pravom mjestu današnji dan. U meni se probudila inspiracija. Sjetila sam se nekih sitnica iz djetinjstva, igranja na livadi sa prijateljima, nezaboravnih barbika i silnih sati provedenih igrajući se njima, društvene igre koje sam obožavala igrati, nebrojeno mnogo klinaca u ulici kako igramo skrivača. Dan danas mi srce zatitra i cijelo tijelo obuzme neka ugodna toplina kada čujem one riječi: "Tko se nije skrio, magarac je bio!".Tako jednostavna i smiješna rečenica, a tako mnogo lijepih uspomena. O kako li je djetinjstvo samo lijepo.. ono je jedan prekrasan bunar, na koji se kao odrasli moramo doći napojiti da povratimo snagu za život. Kada god se nađem u nekakvom bluesu , a to je nebrojeno mnogo puta, sjetim se svog djetinjstva, one lakoće življenja koju sam osjećala u tim trenucima, pa me ta ista lakoća življenja pogladi po licu. U srcu odmah znam, sve će biti uredu. U meni se probudi ona dječja snaga, volja spremna za priječi sve prepreke. To isto djetinjstvo mi je dalo inspiraciju za novu pjesmu. Pa evo...

***
I kako da ljepše,
i kako da lakše,
osjetim te svijete
osim da u duši
vječno budem dijete

Dok nedaće i brige napadaju
ovog čovjeka koji sam sada
smirim se i protrčim kroz njih,
jer znam,
u duši ja sam vječno mlada

I dok gledam razne stvorove
kako im godine i brige bore pišu,
ja neću da se predam,
u meni drvo je života
na njemu grane djetinjstva uvijek se njišu

Ljubim ono dijete koje nekad sam bila
Prošla sam kroz svijet lakovjerna i plaha
Ali iz njega ja sam se stvorila,
stijena bez imalo straha...

Znači 5. dan programa, butine me ubijaju. Već dva dana za redom u treningu za kritičnu točku radim 50 čučnjeva, nakon 36. vidim bijele miševe, a na kraju imam osjećaj da će mi se ukazati pokojna baba. A noćas sam ju i sanjala. Vodim borbu sama sa sobom, sećem se do kuhinjskih ormarića pa nazad, tako u krug. Ali ne otvaram ih. Držim se režima, iako na rubu suza,NEDAM SE! Sada sama sa sobom neznam što ću, nemogu pojesti svoje emocije i to me izluđuje. Pijem vode, mislim čak i previše. Dijete me gleda, misli;mati ti si skroz popizdila. Ali mati neće da izda. Mati vježba i dok se 2,6 godišnja tasmanijska neman vere po meni usred vježba za trbuh, mati vježba i pazi da nogom ne opići tu istu neman dok traži čokoladno mlijeko baš usred treninga. Boli me,ali vidim promjenu, 5. dan, a ja već vidim promjenu. Di ćeš nać bolju motivaciju od toga kad se pogledaš u ogledalo a guzica ti više ne visi ko komad tjesta. Merak,što bi reli. Taj isti merak me tjera da idem dalje. Eh, koliki će tek biti kad stignem do cilja.

Najgore mi je kada vidim dijete kako jede čokoladu ili kekse, sin jede, a mama slini. Kada mi dođe da prekšim režim samo odem i stanem se pred ogledalo, odmah me prođe. Čak sam i kupila zdravu čokoladu, sa stevijom i 84% kakaa. Odvratna je. Ali svejedno pojedem jedan red da samu sebe zavaram kako mi onda više netreba slatko. Pa onda popijem 3 šalice nezašećerenog čaja samo da isperem okus te čokolade iz usta. Čini mi se da sam poludila, a u isto vrijeme nikada se nisam osjećala prisebijom. Nikada nisam mogla tako jasno vizualizirati svoj cilj.
Ovih dana i dijete mi je sretnije, više se igramo, pjevamo, plešemo. Dani postaju duži, a mi sretniji. Jedva čekam priliku da iskoristimo te dane kako treba, a ne u karanteni. Iako ni karantenu neću da izdam, to samo debili izdaju. Dovoljno je loše što moram ići na posao i slušati pacijente kako mi tvrde da im djeca imaju koronu, a 80% te djece zajebava roditelje samo da ne rade kućanske poslove sad kad su u kući. E živote, robijo
Na novom jelovniku, piše napraviti dvije palačinke od spelte...googlaj Petra, pa saznam to je neka prahistorijska pšenica. Znaći do toga je došlo, kuku meni. Hajde Petra, nemoj da izdaš. Ni sebe, ni karantenu. Ni Vilija. Budi dobra mama, budi dobra med. sestra, budi dobra građanka i budi dobra osoba.
Kad ovo sve završi, jedino što ću izdati biti će jetra.

Dobila sam priliku za novi početak. Uložila sam 35 eura, dobila psihologa, trenera i nutricionisticu.I krenula sam! Godinama vodim borbu s prekomjerenom težinom, dopustila sam da mi uništava izgled, fizičko i psihičko zdravlje. E nećeš više razbojniče! Sada sam na najvećoj kilaži ikada, 89kg na 170cm visine, užas. No evo, 3. dan novog režima i lagano se osjećam bolje. Fizička promjena još nije prisutna, ali psihička je zato WOW! Zaista ne pamtim kada sam dan provela bez razmišljanja o težini i izgledu. Želim se osjećati sretno,zadovoljno i zdravo u svojoj koži. To mi je jedan od mnogobrojnih ciljeva.I sve se napokon slaže na svoje mjesto. Čak sam počela i bolje spavati. Osjećam da imam više živaca i snage za sve, napokon sam dosegla onaj nivo, gdje na proliveno čokoladno mlijeko po trosjedu, flegmatično reagiram, oprati će se. Prije bih pizdila, sama sebe J u mozak, zbog običnog čokoladnog mlijeka. Halo! BUDALO! Stvarno sam bila budaletina. Ali sada vidim da nisam jedina. Previše ljudi se opterećuje sitnicama, koje su zapravo, vrlo lako riješive. Zašto dopuštamo da nas sitnice uništavaju? Kako ćemo kada se pred nama stvori problem, koji zaista je problem, a ne sitna svakodnevna nedaća.? Hoćemo li pokleknuti cijelim svojim bićem, hoćemo li se slomiti? Ili je došlo vrijeme da si svi priuštimo novi početak? Ja jesam. Mislim da ću tako biti bolja mama, bolja osoba. Jer radim na sebi, postajem sama sebi dovoljna. Počinjem voljeti sebe. Što može roditelj, koji ne voli sam sebe, naučiti dijete o samoaktualizaciji? Ništa. Ali to ne smije biti tako, moramo našu djecu odgojiti i usmjeriti u pravom smjeru, kako bi odrasli u najbolje verzije sebe, kako bi mogli uživati u svim ljepotama postojanja, vezali se uz prave ljude i održavali zdrave veze, pa nemojmo zaboraviti i zdrave međuljudske odnose. Sve je to, tako jako, bitno. Mislim, da smo nacija koja je otišla K zato što emotivno pokolebani ljudi odgajaju djecu koja onda uče na primjeru svojih roditelja. Dajmo priliku sebi, da postanemo ono što želimo, da volimo ono što jesmo. Mislim da ćemo samim time, stvoriti više prilika za našu djecu. A to je svakako ono što ja želim, sinu dati priliku da uživa u svojoj majci i svome djetinjstvu, neka mu zdravo djetinjstvo budu korjeni za prekrasno drvo života. A ja, koliko god da sam slomljena bila, slažem se na mjesto. Obnavljam svoje korjenje i liječim drvo života. Bolja ja? Definitivno, da.

Bok!
Ime mi je Petra, ja sam jedna obična mala žena, sa velikim mislima. Svaki dan u mojoj glavi vrti se nešto novo, svaki dan nešto naučim, razmišljam, diskutiram i debatiram sama sa sobom. Unatoč ogromnim naporima, spremanja svih tih misli u "misaone ormare" shvatila sam da mi treba ispušni ventil. I tako je nastao ovaj blog.
U duši sam pjesnik, vječni romantik pun empatije, teški emotivac, a kada je potrebno postajem stijena, mama lavica. Balkanski rečeno, žena zmaj.
Imam premalo godina, a previše životnog iskustva. Previše sam davala sebe, vjerovala drugima, davala druge prilike. Greške koje sam radila, situacije u kojima sam se nalazila, ljudi kojima sam dopustila ulazak u život oblikovali su me u osobu koja sam danas. Bilo je tu puno ružnih dana, teških i bolnih. Ali danas znam da je sve došlo s razlogom, postala sam bolja verzija sebe. Naučila sam. Više volim, više razmišljam. Ne dopuštam svakome da me dotakne i ostavi svoj gnjili otisak na mojoj duši. Biram, pažljivija sam. Shvatila sam da su mi u životu dovoljne male stvari. Nakon trudnoće, zlostavljanja, poroda i borbe za život, napokon sam shvatila ono što je važno. Zeleni pupoljci u proljeće, miris pokošene trave, kava s mljekom i 5 minuta mira, smijeh mog djeteta, razgovor s prijateljima, game night, toplo ljetno veće, ulični svirači. Napokon , sitnice mi boje život. I sretna sam.