Evo mene sa novim postom.
Danas sam bila dosta za stolom morala sam učiti za ispit koji je sutra naravno.
Obratila mi se korisnica Coco is best koja misli da sam joj ja ukrala naslov.
Taj naslov Vaydee potječe iz uzgajivačnice Vaydee dobermani koju ima moj ujak,a ja sam dodala diary.
Ta uzgajivačnica nije nova već ju ima jedno 7 godina tako da ju molim da se prvo raspita prije nego što napiše uvredljiv komentar.
Jedino što je tu kiksala je to da ja nju mogu okriviti da je ona meni uzela naslov.No bilo kako bilo ja se neću prepirati sa njom jar ja nisam pala na tu razinu neka joj bude ja se neću s nikim svađati oko nekih besmislica koje ne vrijede prijepirke.
Kako bilo. Danas sam mislila pričati o novoj vrsti pasmine za koju možda niste čuli.Nažalost nije mi se dalo prevesti sve riječi pa sam napisala na engleskom.To je pas po imenu Perro de agua espanol.
Nekima će ovo biti čudno no čitajte pa ćete možda i razumijeti.
FCI-Standard N° 336 / 03. 09. 1999 / GB

SPANISH WATER DOG
(Perro de agua espańol)



TRANSLATION : Mrs. Peggy Davis.

ORIGIN : Spain.

DATE OF PUBLICATION OF THE ORIGINAL VALID STANDARD : 03.09.1999.

UTILIZATION : Used as shepherd dog, hunting dog and assistant to the fisherman.

CLASSIFICATION F.C.I. : Group 8 Retrievers - Flushing Dogs
- Water Dogs.
Section 3 Water Dogs.
Without working trial.

BRIEF HISTORICAL SUMMARY : The presence of this dog in the Iberian Peninsula is most ancient. His origin is the same like that of the old « Barbet ». His most dense population is in Andalusia where he is used as a shepherd dog, and where he has been known for centuries as the « Turkish dog ». His characteristics, most particularly the quality of his coat, are adapted to the variation of humidity and drought of the marshy regions, which qualifies him as a shepherd dog and as a helper to the hunters of waterfowl and fishermen in those regions.

GENERAL APPEARANCE : Rustic dog, well proportioned (medium weight), dolichocephalic, of rather elongated harmonious shape and attractive appearance, of an athletic nature with well developed muscles owing to his regular exercise; the profile is rectilinear; his sight, hearing and scent are well developed.

IMPORTANT PROPORTIONS :
- Length of body / size (height at withers) = 9 / 8.
- Depth of chest / size (height at withers) = 4 / 8.
- Length of muzzle / length of skull = 2 / 3.

BEHAVIOUR / TEMPERAMENT : Faithful, obedient, gay, hard working, watchful and well balanced. Learning ability is outstanding owing to his extraordinary mental grasp; he adapts to all situations and conditions.

HEAD : Strong, carried with elegance.

CRANIAL REGION :
Skull : Flat with only slightly marked occipital crest. Axes of skull and muzzle parallel.
Stop : Facial-cranial depression gentle, only slightly marked.

FACIAL REGION : Profile is rectilinear.
Nose : Nostrils well defined. Nose is of the same colour or slightly darker than the darkest tone of the coat.
Lips : Well fitting; labial corners well defined.
Teeth : Well formed, white, with well developed canines.
Eyes : Slightly oblique position, very expressive; of a hazel to chestnut colour, should harmonize with the colour of the coat. The conjunctiva is not apparent.
Ears : Set at medium height, triangular and drooping.

NECK : Short, well muscled, without dewlap, well set into the shoulders.

BODY : Robust.
Topline : Straight.
Withers : Hardly marked.
Back : Straight and powerful.
Croup : Slightly sloping.
Chest : Broad and well let down - ribs well arched; diameter of thorax ample indicating considerable respiratory capacity.
Underline : Belly slightly tucked up.

TAIL : Set at medium height. Docking must be done at the height of the 2nd to the 4th caudal vertebra.
Certain subjects show a congenital shortened tail (brachyouria).


LIMBS

FOREQUARTERS : Strong and vertical.
Shoulders : Well muscled and oblique.
Upper arms : Sturdy.
Elbows : Close to the chest and parallel.
Forearms : Straight and sturdy.
Carpus(Pastern joint) and pastern : Straight, rather short.
Front feet : Rounded, toes tight, nails of varied colours; resistant pads.

HINDQUARTERS : Perfectly vertical with not too pronounced angulations and muscles capable of transmitting to the body a very energetic impulsion and the spring necessary for easy and elegant jumping.
Upper thighs : Long and well muscled.
Second thighs : Well developed.
Hock joint : Well let down.
Hock : Short, lean and perpendicular to the ground.
Hind feet : As the forefeet.

GAIT / MOVEMENT : The preferred gait is the trot.

SKIN : Supple, fine and well adhering to the body. Can be pigmented brown or black, or be without pigment according to the colour of the coat. The same applies to the mucous membranes.

COAT

HAIR : Always curly and of a woolly texture. Curly when short, can form cords when long. Clipped subjects are admitted; the clipping, always complete and even, must never become an « aesthetic » grooming.
The recommanded maximum length of the hair for shows is 12 cm (15 cm extending the curl) and the minimum is 3 cm to see the quality of the curl.
The puppies always are born with curly hair.

COLOUR :
• Solid : White, black and chestnut in their different shades.
• Bicoloured : White and black or white and brown in their different shades.
Tricoloured subjects, and black and tan as well as hazelnut and tan dogs are not admitted.

SIZE AND WEIGHT :
Height at withers : males 44 to 50 cm,
females 40 to 46 cm.
2 cm maximum deviation are admitted in both sexes whenever the subject maintains balance according to his height at withers.

Weight : males 18 - 22 kg,
females 14 - 18 kg.

FAULTS : Any departure from the foregoing points should be considered a fault and the seriousness with which the fault should be regarded should be in exact proportion to its degree.

SERIOUS FAULTS :
• Dorso-lumbar region distinctly saddle-backed.
• Limbs incorrect.
• Belly let down or excessively tucked up.

ELIMINATING FAULTS :
• Inferior or superior prognathism.
• Presence of dewclaws.
• Smooth or wavy coat.
• Albinism.
• Spotty or flecked coat, black and tan or chestnut and tan coat.
• Lack of balance in character.
• Evident timidity or aggressiveness.

N.B. : Male animals should have two apparently normal testicles fully descended into the scrotum.

Evo me opet.No moram doći napisati i koji postić.
Ne mogu puno pisati zato jer moram učiti za natjecanje iz povjesti.
Učimo cijeli stari Rim i staru Grčku.
Ma samo da vam kažem da mi je danas bilo puno posla i veliko ludilo.
Šaljite mi još puno komića.
Pusssa!

Kako ste mi jako mi je drago što mi komate.
Prošli sam put pričala o NEPRIZNATIM PSIMA tema mi je bila Bandog.
Ako ste pročitali znate o čemu se radi.
Danas sam mislila pričati o Labradorima i Retriverima
Kaže literatura da su glavne pasminske karakteristike labradora njihova dlaka, rep, glava i temperament. Pa idemo nekako tim redom, a gdje ćemo završiti, tko zna.

Labradori imaju dvostruko krzno: meku poddlaku koja im održava tjelesnu toplinu i u hladnoj vodi, i tvrđu vanjsku dlaku s koje voda lakše odlazi. Rep labradora, najbolje opisan kao vidrin rep, debeo je u korijenu i sužava se prema vrhu. Rep se ne smije savijati preko leđa i ne smije imati kovrčavu dlaku. Rep bi svakako morao biti upravo u visini stolića za kavu i uvijek spreman da jednim zamahom počisti stolić.

Glava labradora, dosta široka, ukrašena je velikim obješenim ušima (koje vam garantiraju tu i tamo koju upalicu, prigodom koje ćete fantastično istrenirati kapanje uha svom ljubimcu... Inače, danas sam čula za labradora koji skrušeno dolazi na poziv 'idemo kapati uši', sam legne i ponudi uho...). Lice, meni nešto najdraže kod labradora , odaje stalnu pozornost i inteligenciju, i šalje jasnu poruku da se radi o pristupačnom, prijateljski nastrojenom i temperamentnom psu. Izraze lice mijenjaju s raspoloženjima, pa se tu dade vidjeti svašta: od zainteresiranosti, čuđenja, baš-me-briga-za-cijeli-svijet stava, do veselja i sreće. Nikad neću zaboraviti komentar jedne moje frendice kad je prvi put vidjela par Rayevih slika (nije ga osobno poznavala prije toga): "Isuse Bože, pa on mijenja izraze lica kao čovjek!!" Osim što im se oči smiju, labradori se i smješkaju, i tipična faca najčešće jest smiley. (Molim, vidjeti moj avatar... )

Najbolja osobina labradora upravo je njihov temperament. Labradori su ljubazni psi, vrlo orijentirani na ljude. Najsretniji su upravo kraj svog čovjeka. Po vrsti su retriveri (donosači) i donosit će vam stvari koje nalaze u kući i dvorištu. Dok su štenci ili vrlo mladi psi, donošenjem igračke u vaše krilo pozivat će vas na igru. Mom Rayu je to prva stvar koju učini svako jutro ? ode do svojih igračaka, izabere jednu i donese mi je na krevet!

Vrlo su strpljivi s djecom i odlični su kućni ljubimci za obitelji. Nisu psi čuvari, premda mogu zaštitnički zalajati, ali u većini slučajeva neće nastupiti agresivnije od toga. Odlični su s ljudima, i veća je vjerojatnost da će uljeza izlizati do smrti negoli ga ozlijediti. Stabilni su, a neobične stvari, pojave ili događaji neće ih lako izbaciti iz takta. Kad ih se dobro socijalizira i odgoji, cijeli će svoj pseći život ostati pouzdani i stabilni, a njihova raspoloženja kretat će se od 'ja sam najveća lijenčina na svijetu' (to je ono famozno labradorsko dokoličarenje kod kuće, gdje su vrlo mirni i gotovo neprimjetni) do 'što hoćeš da sad napravim? samo reci!' kad s njim iziđete van.

Kad govorimo o tipovima labradora, valja uzeti u obzir da načelno postoje dvije različite uzgojne linije: tzv. radne odnosno 'field' linije i izložbene tj. 'show' linije. Naročito je da podjela naglašena u Sjedinjenim Američkim Državama, daleko više negoli u Europi. 'Field' linija uzgajana je s naglaskom na radne odnosno lovačke sposobnosti labradora, dok je kod izložbenih uzgojnih linija više pozornosti posvećeno izgledu i temperamentu. Postoje izvjesne nesuglasice između pobornika ovih dviju različitih uzgojnih linija; dok 'field' uzgajivači tvrde da su izložbene linije izgubile mnogo od svojih lovačkih tj. retriverskih sposobnosti, uzgajivači izložbenih tipova kazuju da 'field' labradori više i ne izgledaju kao labradori i da im nedostaje onaj pravi labradorski temperament. Istina je, vjerojatno, negdje na pola puta. Psi iz radnih linija imat će općenito naglašeniji instinkt i bit će energičniji. Psi iz izložbenih linija, pak, možda neće biti tako brzi, ali velika većina njih je i dalje itekako sposobna za rad. No oba tipa bit će sjajni pratitelji u prirodi.

Labradori su psi orijentirani na ljude i aktivnost, i prepušteni sami sebi nerijetko će se vidljivo dosađivati. Ako nisu trenirani, mogu postati nepodnošljivi, što zbog svoje veličine, a što i zbog entuzijazma. Netrenirani često će pribjeći uništavanju ili bijegu, kako bi potrošili energiju i suzbili dosadu. Pažnja i ljubav jednako im je potrebna kao i hrana i voda. Labrador je pas kojeg je lako trenirati, što rad na poslušnosti čini zabavnim načinom komunikacije s vašim psom. Traže puno vježbe, što je osobito važno za održavanje pristojne tjelesne težine, uzimajući u obzir apetit za hranom koji nedvojbeno krasi sve pripadnike pasmine. Uz adekvatnu vježbu, trening, puno pažnje i ljubavi dobit ćete sretnog i zdravog labradora.

U štenećoj dobi neupućeni ljudi nerijetko labrador retrivere zamjenjuju sa zlatnim retriverima. (O čemu sam ja s osobitim užitkom već pisala?) Retriveri su skupina pasa; doslovno donosači, psi koji donose plijen, u početku uzgajani da bi lovcima donosili odstrijeljenu divljač kako na kopnu, tako i iz vode. Prvotna funkcija labradora bila je nešto drukčija, ali o tome ću pisati kasnije, u povijesti pasmine. šest je vrsta pasmina u retriverskoj skupini: labrador retriver, zlatni retriver, ravnodlaki retriver (tzv. flat-coated), retriver zaljeva Chesapeake, kovrčavi retriver (tzv. curly-coated) i Nova Scotia Duck Tolling retriver (čije se ime na ovom mjestu ne usuđujem prevoditi, jer sam se o tome načitala svašta!). Prva tri dobro su mi poznati, ova potonja tri nisam nikada vidjela uživo i vjerujem da ih kod nas, nažalost, još niti nema.

Labradori imaju dvostruki krzneni pokrivač, koji se sastoji od meke poddlake i oštrije gornje dlake. Upravo takva struktura dlake održava im toplinu tijela i omogućuje plivanje i u vrlo hladnoj vodi (koliko mi je poznato, sezona lova na ptice i jest u jesen i zimu). Za što im je takva dlaka bila potrebna govori i samo ime pasmine (a reći ću i ja kasnije u povijesti), jer pra-labradori potječu s kanadskog poluotoka Labrador, a oceanska je voda sve samo ne topla. Načelno, labradori se intenzivno linjaju dvaput godišnje. Međutim, kupite li 'žuću', računajte s laganim linjanjem 365 dana u godini. Počešljate li svog ljubimca, s češlja ili četke skinut ćete kuglicu dlake da ćete u jednom trenutku pomisliti da ste upravo počešljali perzijsku mačku. Eto, to je žuti labrador! (No dobro, prekritična sam; moj će 'žućo' tek sljedeće zime imati svoju prvu pravu zimsku dlaku, sad je još dječarac.) Nije baš da se entuzijastično linjaju kao njemački ovčari ili aljaški malamuti, ali svakako se linjaju tijekom cijele godine, naročito u pojasima umjerenije klime. Linjanje je i dosta individualno, a ovisi i o općoj kondiciji organizma psa.
Labradore je potrebno redovito četkati, najmanje jednom tjedno (ja to osobno nastojim činiti gotovo svaki dan), i upravo četkanjem ih je najlakše održati čistima. Kao i svim psima, i labradorima se povremeno režu nokti. Kupati ih ne treba prečesto, jer šampon narušava prirodnu masnoću kože i dlake. Pravo kupanje sa šamponom potrebno je samo ako pas ima jako neugodan miris. Prašina i blato ispiru se običnom vodom, a kad se dlaka osuši dovoljno je očetkati psa. Ako prirodna masnoća kože i dlake nije poremećena, samo krzno odbija prljavštinu i vodu. ?elim reći da labradore nije teško održavati.

Labrador dobrog temperamenta nikada nije hiperaktivan. Pojedini primjerci mogu biti. S neprestanim porastom popularnosti ove pasmine posljednjih godina, sve je više labradora što su ih uzgojili ljudi koji manje važnosti polažu na temperament pasmine negoli odgovorni uzgajivači. Labradori uzgojeni 'u garažama' najčešće imaju najlošiji temperament. Ako ne uzgajate pse dobrog temperamenta, nećete dobiti takve pse, osim slučajno. ('Uzgajivači u garažama' naziv je za ljude koji imaju malo ili gotovo nikakvog znanja o uzgoju pasa, koji pse uzgajaju samo zbog nešto novca kojeg će zaraditi prodajom štenaca ili kojima se parenja događaju slučajno. Puno bolji termin bio bi 'neodgovorni uzgajivači'. Srećom, postoje i brojni mali uzgajivači, uzgajivači iz hobija, s fantastičnom reputacijom uzgoja zdravih i uravnoteženih pasa dobrog temperamenta.)

Najbolji način kako pronaći labradora odgovarajućeg temperamenta je temeljito ispitati ponudu, odnosno uzgajivače čiji bi štenci mogli doći u obzir. Zatražite od njih da vidite njihove ostale pse, naročito kuje, što će vam dati uvid u temperament i razinu energičnosti koju možete očekivati od štenca. Osobito je poželjno saznati i za druge ljude koji posjeduju pse kupljene kod tog uzgajivača, kontaktirati ih i upitati ih preporučuju li tu uzgajivačnicu ili ne. Labradori lošeg temperamenta često su rezultat bezobzirnog uzgoja.

Ipak, labradori jesu aktivni psi, osobito u štenećoj dobi. I u većini slučajeva njihov mentalni razvoj završava tek negdje u dobi od tri godine. To znači da ćete imati psa koji je u mentalnom pogledu štene (ne zaboraviti energiju koju ima takav štenac! ) bez obzira na njegovu fizičku veličinu i snagu! često se štenci labradora okarakteriziraju kao hiperaktivni, a radi se zapravo o sasvim normalnom, zdravom i razigranom štenetu koje puca od energije. Ako ste spremni pozabaviti se time, nećete imati problema. Neupućeni ljudi koje takva faza dočeka potpuno nepripremljene i koji nisu spremni dati sebe u odgoj mladog labradora, smatrat će da je životinjica hiperaktivna, da se to ne da popraviti, a takav štenac nažalost najčešće završava kod poznanika, kod bake na selu vezan lancem ili, što je najgore, jednostavno na cesti.

Valja naglasiti da labradori koji nisu trenirani i s kojima se ne radi zaista JESU veliki problem svojim vlasnicima, jer će takvi neupućeni i neodgovorni vlasnici njih teško moći kontrolirati. Nerijetko takvi zanemareni labradori postaju i pravi umjetnici u bježanju od svojih vlasnika. Kad ih se jednom disciplinira (što nikako ne znači batinama!), većina takvih u početku zanemarivanih i odgojno zapuštenih / raspuštenih labradora postat će sasvim normalni kućni ljubimci.

Popularnost pasmine, vidimo, ima mnogo loših posljedica, od neodgovornog uzgoja (u cilju naoko lake zarade, a ne očuvanja i unapređenja pasmine) do neodgovornog vlasništva. Od 1991. godine naovamo labradori su najčešće registrirana pasmina u kinološkom savezu Sjedinjenih Američkih Država (AKC). što su filmovi 101 dalmatinac i 102 dalmatinca učinili pasmini dalmatinera, to je čokoladni labrador svojedobnog američkog predsjednika Billa Clintona učinio 1997. godine pasmini labradora. Popularnost koja za posljedicu ima hiperprodukciju, odnosno proizvodnju hiperaktivnih pasa lošeg ponašanja i lošeg karaktera.

U trenucima svoje najveće razigranosti, labradori su poznati po jurnjavi u engleskom opisanoj kao "butt tucking". Ona nije ekskluzivna pojava kod labradorske pasmine, poznaju to i vlasnici drugih pasmina. Butt tucking je ono što vaš labrador čini kad odjednom počne juriti u krug najvećom mogućom brzinom, pri čemu mu guza vuče prema tlu, a stražnje noge grabe iz sve snage. Ne poznajem labradora koji to ne čini, čak i u odrasloj dobi. Ovo nije znak nikakvog problema; sve je u redu s temperamentom i zdravstvenim stanjem vašeg psa. Ipak, pripazite da se jureći labrador ne ozlijedi dok traje ta predstava!

Ako vam je potreban pas čuvar, labrador nije taj. Definitivno nisu pouzdani čuvari. Neki se labradori znaju ponašati zaštitnički i vjerojatno će lajati ako vide ili čuju nešto što im se ne sviđa ? osobito u blizini njihovog dvorišta. Dakle, labrador nije čuvar, ali može biti alarm.

No labradori nisu samo fantastični kućni ljubimci. U pogledu svojih radnih karakteristika, osim lovne kinologije (o kojoj ja zaista znam vrlo malo, pa neću niti pokušavati), labradori su dokazano višestruko upotrebljivi. Najbolji su vodiči slijepih, fantastični su terapijski psi, postižu vrhunske rezultate kao psi spasioci, a odlični su i kao tragači za eksplozivom i narkoticima. Njihov odnos prema radu, želja da služe čovjeku, sposobnost treniranja i izvanredan njuh čine ih osobito pogodnima za sve ove aktivnosti.

Za razliku od ostalih pasmina, osobito zlatnih retrivera, labradori su relativno slabo zastupljeni na natjecanjima u poslušnosti (obedience). Pretpostavljam da ste vidjeli da je zlatnog retrivera moguće naučiti plesati s vodičem uz glazbenu podlogu, što je kod labradora? hm, hm? gotovo nemoguće. Nitko ne može pouzdano reći zašto je to tako, iako o tome postoji više teorija. Jedna je od njih ta da su labradori prilično tvrdi za odgoj (cross my wooden leg, swear on my glass eye, to je istina odavde do neba i natrag! ), pomalo tvrdoglavi i malo previše 'neposlušni'. Upravo ta neposlušnost u navodnicima više je nego nužna osobina kod pasa vodiča slijepih ? oni moraju znati ignorirati naredbu koja nije sigurna (što sam nedavno spomenula u jednom drugom topicu, gdje ispitivačica na ispitu za psa vodiča slijepog namjerno pokušava pridobiti labradora da iziđe na željeznički kolosijek, a pas ignorira naredbu i ide pravim smjerom).

Kao pasmina, labradori su odlični s djecom. Ipak, kao i kod ostalih pasmina, nije baš najbolja ideja ostaviti pse i malu djecu da se sami igraju. I štenci i djeca podjednako nisu svjesni svoje veličine i snage, i mogu slučajno jedni druge ozlijediti. Labrador neće nikoga namjerno ozlijediti, ali nesporazumi su uvijek mogući. Stoga, ako imate dijete, računajte da ćete edukaciju obavljati dvosmjerno ? morat ćete naučiti dijete kako se ponaša s psom, kao i psa kako se ponaša s djecom i ostalim ukućanima.

Par riječi o plivanju. Labradori obožavaju vodu. Voda im je najnormalnija stvar i ne treba ih dugo nagovarati da uđu u nju. Ne treba se niti razočarati ako je labradorić najprije malo sumnjičav i oprezan. Stoga nikada nemojte bacati štene u vodu! Oni jednostavno moraju shvatiti da znaju plivati, moraju to sami otkriti, ne smije ih se dovesti u situaciju da se uplaše, i sve će biti u najboljem redu. Najbolja je poduka što je može dati odrastao pas koji je siguran plivač, jer će štenac jednostavno slijediti njegov primjer. A možete mu i vi pokazati kako se to radi. Pritom valja imati na umu da psi imaju oštre nokte, što može imati gadne posljedice po vas, pokuša li se štenac i u vodi radosno družiti s vama. Mjesto gdje će štene prvi put zaplivati mora ponuditi postupan ulaz u vodu, a ne bi smjelo biti ni vodenih struja. Pustite štene da samo istražuje obalu, pa čak i ako prvi put želi samo pljuskati u plićaku, u redu je. Kako će rasti njegovo samopouzdanje, tako će se odvažiti i otići dublje u vodu.

Boje labradora? Tri su standardne priznate boje: crna, žuta i čokoladna. ?uti labradori su žuti i nisu zlatni, a žutima se nazivaju sve nijanse od bijele do lisičje crvene. (Amerikanci zlatnim labradorima običavaju nazivati križance zlatnog retrivera i labrador retrivera.) Ove tri boje, bez obzira na nijansu žute, jedine su priznate. Mogu se pojaviti i čistokrvni labradori s mutacijama boja, na čemu beskrupulozni uzgajivači znaju od neupućenih dignuti lijepe novce. Tzv. "srebrni" labradori uzgojno su bez vrijednosti, jer se u takvim uzgojnim linijama ili negdje krije križanje s Weimarenerima ili se radi o vrlo svijetlim čokoladnim. Navodno su se pojavljivali i "plavi" labradori (tzv. razrijeđena crna boja).

Žuti labradori mogu se dobiti parenjem crnih i obrnuto. Nadalje, čokoladni se mogu dobiti od crnih ili žutih i obrnuto. Sve ovisi o tome kakve gene za boju nose roditelji. Jedine neupitne situacije su ove: ako su oba roditelja žuta, štenci će uvijek biti žuti, a nikada crni ili čokoladni; ako su oba roditelja čokoladna, mogu se dobiti žuti ili čokoladni štenci, ali nikada crni.

što se tiče boje, one ne prave razliku kod labradora u pogledu sposobnosti ili temperamenta. Ljudi vjeruju da su crni labradori bolji lovci, da su žuti ljeniji, a da su čokoladni tvrdoglaviji. Ništa od toga nije točno. Razlog je čista genetika. Boja dlake u normalno obojenih labradora određena je dvama genima koji nemaju veze s ostalim karakteristikama. Potpuno je moguće dobiti i sve tri boje u istom leglu (takav slučaj smo imali i lani u Hrvatskoj), stoga je ideja o razlikama u temperamentu ili sposobnostima utemeljenim na boji zapravo čisti apsurd.
******
Za one koji su skloni proučavanju genetike (a takvih ovdje, znamo, ima! ) par konkretnijih informacija o boji labradora.

Boju labradora kontroliraju dva seta gena: jedan određuje hoće li labrador biti taman (crni ili čokoladni) ili svijetao (žuti). Tamna je boja dominantnija od svijetle. Stoga će labrador s genotipom EE (homozigotno dominantan) ili Ee (heterozigotno dominantan) biti taman, dok labrador s genotipom ee (homozigotno recesivan) može biti samo svijetao.

Drugi set gena dolazi do izražaja samo ako je labrador taman (EE ili Ee). On određuje je li labrador crni (dominantno obilježje) ili čokoladni (recesivno obilježje). Dakle, tamni pas (tj. EE ili Ee) koji je BB (homozigotno dominantan) ili Bb (heterozigotno dominantan) bit će crni, dok je čokoladni labrador taman (EE / Ee) i bb (homozigotno recesivan).

Dakle, mogućnosti kod crnih labradora su EEBB, EEBb, EeBB ili EeBb. Mogućnosti kod žutog labradora su eeBB, eeBb, or eebb. Mogućnosti kod čokoladnog su EEbb ili Eebb. Ne zaboravite da će štenci dobiti jedan E ili e od majke i jedan od oca, kao i jedan B ili b od majke i jedan od oca. To je ono što sačinjava njihov cjeloviti genetski kod. Ako imate roditeljski par gdje su oboje EeBb (crna boja), u njihovom leglu možete dobiti sve tri boje odjednom! Nadalje, kad pogledate da par žutih labradora može dati samo štence s ee kombinacijom, razumjet ćete zašto dvoje žutih ima samo žute štence. Na sličan način dvoje čokoladnih labradora mogu svojim štencima dati samo bb, tako da dvoje čokoladnih nikada neće dati crno štene.

Pojavljivali su se i crni štenci s paležom. Iako su izgledom čak vrlo zgodni, oni su uzgojno bezvrijedni, jer se radi o genetskoj abnormalnosti. Slično je i sa žutim labradorima koji imaju jako svijetlo smeđu pigmentaciju nosa i ruba očiju (eebb), odnosno s labradorima koji uopće nemaju pigmenta na nosu i rubu očiju. Takav ružičasti pigment također znači uzgojnu diskvalifikaciju. (Amerikanci takve labradore nazivaju 'Dudley'. ) Uglavnom se smatra da takav poremećaj u pigmentaciji ne nosi nužno sa sobom i zdravstvene probleme. što se razlike u bojama tiče, uzgajivači, međutim, iskustveno tvrde da su crni labradori u zdravstvenom pogledu najotporniji, znatno manje podložni alergijama i dermatološkim problemima od žutih, dok čokoladni slove kao najosjetljiviji. Kod čokoladnih labradora mogu se pojaviti i primjerci s plavim očima. Njih se također isključuje iz daljnjeg uzgoja.

I još nešto: pas koji daje žute i/ili čokoladne štence nosi takve gene. A psi prenose dalje ono što imaju njihovi roditelji: crni labrador s jednim žutim ili čokoladnim roditeljem mora dalje prenositi gen za žutu ili čokoladnu boju.

Općenito, ako vas zanima genetika pasa u pogledu boja, preporučuje se knjiga The Inheritance of Coat Color in Dogs, autor Clarence C. Little.

Svejedno, zimi ćete viđati labradore s ružičastim nosom. Ova je pojava poznata kod više pasmina i naziva se 'zimski nos'. Mnogi žuti labradori s tamnim nosom ljeti imat će zimi nešto svjetliji nos, a puna pigmentacija vratit će se s prestankom zime odnosno u doba kad je ponovno puno više sunca. Isto se zapaža i kod polarnih pasmina, kao što su haskiji i malamuti, no potpunog objašnjenja za to nema. Povlačenje pigmenta zimi ne znači uzgojnu diskvalifikaciju. Da biste razlikovali labradore sa 'zimskim nosom' i Dudleyje, provjerite boju oko ruba očiju, usnice i tkivo oko zubnih desni. Kod Dudleyja će sve to biti svijetlo ili ružičasto, dok ostali imaju tamni pigment na tim dijelovima. Ja volim reći da su našminkani i da im je eye-liner fantastičan.
U pogledu držanja labradora u dvorištu, nekoliko ključnih informacija. Držite li labradora u dvorištu, morate računati da vaš ljubimac može odlučiti i pobjeći. Labradori nisu baš prvaci svijeta u preskakanju ograda, uglavnom su prelijeni za takvu akciju, ali mogu pokazati silnu maštovitost u bježanju. Uz malo vježbe lako nauče otvarati vrata, pa nema potrebe da preskaču ogradu, makar ona bila visoka jedva metar i dvadeset. Poznati su po glodanju, pa stoga pripazite da vam ograda nema slabih mjesta koja se jednostavno dadu progrickati. Neki se labradori vješto penju, i valja provjeriti nema li zaljubljeni momak šansu da se preko kakvog krova otputi u ljubavne avanture (čitala sam jednom da je jedan vješt momak redovito bježao penjući se na krov svoje kućice u dvorištu s kojeg je skakao ravno na cestu... ). Važno je reći i da labradori nisu poznati kao nezajažljivi ljubavnici; uglavnom bježe iz dosade ili zbog temeljitog pomanjkanja treninga.
Slično je i s lajanjem. Iz čista mira laju uglavnom labradori kojima je dosadno, no dugotrajno i dosađujuće lajanje nije baš tipično za pasminu. Puno je češći slučaj da kratko zalaju da bi vas na nešto upozorili (tipa 'Hej, neki auto skreće u naše dvorište!') ili da jednostavno skrenu pozornost na sebe, pozivajući vas na igru. Moj Ray nikada ne laje u društvu drugih pasa, premda znam labradore koji laju od veselja i u igri, laje samo kad se želi igrati sa mnom u stanu (a i to nije baš pravi lavež, to je onako više 'vffff!'). Dok je još bio sasvim mali štenac i dok nismo čvrsto vremenski fiksirali naše šetnje u danu, znao je zalajati da bi me obavijestio da mora van, ali od toga se vrlo kratko sam odučio.

Ljudi se često pitaju jesu li bolji kućni ljubimci kuje ili mužjaci. Naoko je odgovor jasan ? kuje. Mirnije su, privrženije, staloženije. Kod labradorske pasmine može se reći da su oba spola fantastični kućni ljubimci. Općenito, istraživanja pokazuju da su labradori mužjaci ovisniji, dok su kuje nešto neovisnije. Primjerice, radite li kod kuće za kompjutorom, vaš će mužjak vjerojatno spavati pod vašim nogama, dok će ženka po svoj prilici drijemati u drugoj sobi i tek povremeno dolaziti provjeriti je li kod vas sve u redu.
Ako mene pitate, labrador mužjak najbolji je kućni ljubimac. But it's only me?

Par riječi o izboru šteneta. Prije nego što nabavite labradora, ima poprilično toga o čemu trebate razmisliti i prije nego što odlučite početi kontaktirati uzgajivače i gledati štence. Osim što morate odlučiti koju boju i koji spol želite, ozbiljno razmislite što imate namjeru činiti sa svojim labradorom. Kakav temperament psa očekujete i u stanju ste kontrolirati. Kakve su vam aktivnosti s njim u planu. Kad imate jasno definirane odgovore na ova pitanja, krenite analizirati uzgajivače. Svakako vam savjetujem da psa uzmete od uzgajivača koji vam zna dati informacije o svakom štenetu ponaosob i koji će vam dopustiti izbor. Nažalost, kod nas je rijetka praksa da se sa štencima radi tzv. karakter-test, što bi bilo više nego poželjno. Ja sam imala tri žuta štenca na izbor i osim što mi se moj malac fizički najviše svidio, dopalo mi se njegovo ponašanje, a moja su zapažanja bila u potpunosti u skladu s onim što mi je o njegovom ponašanju u leglu rekao uzgajivač.

Kod izbora šteneta svakako vodite računa da svog labradora kupite iz kontroliranog i dobro vođenog uzgoja. Jedan od žešćih razloga za to su i zdravstveni problemi na koje labradori kao pasmina nažalost nisu imuni. Osim displazije kukova i laktova, tu su i očne bolesti kao što su progresivna retinalna atrofija ili retinalna displazija. Amerikanci su uveli još jedan kriterij za uzgojne dozvole, a to su redovni godišnji pregledi kod veterinara oftalmologa. Toga kod nas još nema, ali zato ima problema s očima. Labradori su podložni i dermatitisu i alergijama na koži. Infekcije uha uvijek su potencijalni problem kod obješenih ušiju kakve imaju labradori. Potencijal takvih zdravstvenih problema možete minimizirati pažljivim odabirom uzgajivača od kojeg ćete kupiti štene. I ne štedite pritom novac; ono što ćete dati za štene prava je sitnica u odnosu na cijenu hrane, poslastica, igračaka, dodataka hrani, veterinarske usluge, tečajeve socijalizacije i odgoja. Da ne kažem da ćete se u vrlo kratkom roku naći u ozbiljnom razmišljanju da svoj 'normalni' auto zamijenite karavanom ili terencem, da bi vam pas ugodnije putovao?
Plisana, informativan topic :-)) za labradoroljupce i one koji zele saznati vise o pasmini. Jedan mali ispravak: koliko ja znam, postoji par primjeraka retrivera zaljeva Chesapeake kod nas. Kako je moj neprezaljeni paso koji vise na zalost danas nije sa mnom, bio labrador, ako nemas nista protiv, osjecam potrebu da ti se prikljucim u opisu pasmine. Vidjela sam sve primjerke retrivera i mogu reci da mi ja ovaj nekako najdrazi :-) Krzno je cvrsce i gusce, a glava je nesto jaca. Nesto su karakterno meksi od labradora.
Pisala si o bojama. U prinipu, pokazalo se da je najteze dobiti kvalitetnu i ujednacenu cokoladnu boju. Cokoladni primjerci cesto imaju nejednako pigmentiranu dlaku pa cesto ona izgleda "prljave" boje. Takodjer, cest je slucaj nedovoljne pigmentacije oko oka.
Zuta boja u labradora isto je podlozna nejdnakoj pigmentaciji ali nesto rijedje nego sto je slucaj sa cokoladnim.
Najlakse je uzgajati crne labice.
Eh, sad standard. Postoje dosta velike razlike (i kod drugih pasmina) izmedju americkog (AKC) i britanskog standarda (FCI) kod labradora. Britanski su labradori kompaktniji, kracih nogu, kvadraticni i nizi.
Americki standard po mom je misljenju nekako blizi autohtonom (izvornom) labradoru. njihovi su labradori visi od engleskih, duzih nogu, nemaju bas kvadratican izgled, cijeli su pomalo vizljastiji od britanskih.
Eh, sad tu dolazi pitanje osobnog ukusa sta se kome vise svidja...
Labrador retriver je s Labradora, zar ne? Pa ne baš. Prema raspoloživim povijesnim podacima, labradori ipak potječu s poluotoka Newfoundland. Dodjeljivanje ovog imena moguća je posljedica geografskog povezivanja, jer je poluotok Labrador smješten sjeverozapadno od Newfoundlanda, a podarktičke vode labradorske oceanske struje ispiru istočne obale Newfoundlanda. Ime se također može objasniti i etimologijom riječi 'labrador', koja na portugalskom označava radnika, kao i španjolska riječ 'labradores'. U sličnoj vezi može biti i selo u sjevernom Portugalu pod imenom Castro Laboreiro, jer su tamošnji psi ovčari vrlo slični labrador retriverima.

Preci labradora pomalo su zavijeni velom mističnosti, uzimajući u obzir raznolike funkcije koje može ispunjavati ova pasmina. Kako je moguće da je jedna pasmina toliko prikladna za najrazličitije poslove, sposobna raditi u najtežim uvjetima i istodobno ponuditi jednu od najprijateljskijih osobnosti u psećem svijetu? Od ljudi koji su uz obale Newfoundlanda počeli ribariti već negdje sredinom ili potkraj 15. stoljeća, i pritom rabili izgledom grube i pomalo neugledne pse, do engleskih aristokrata koji su rafinirali i očuvali pasminu u 19. stoljeću ? vidljivo je da su i ljudi odgovorni za razvoj pasmine i sami bili prilično raznoliki.

Ribari su koristili pse za donošenje ribe koja je pala s udica, kao i za vučenje ribarskih mreža. Poželjne osobine takvih pasa bile su velika volja da udovolje ljudima, jako dobre plivačke sposobnosti i relativno mala veličina, kako ne bi suviše opteretili ribarske čamce tipa 'dory', namijenjene dvojici ribara (princip ondašnjeg ribolova na obalama Newfoundlanda bio je s dvojicom ribara i psom u čamcu i s još dvojicom na obali koji su pripremali ribu za otpremu; svaki takav četveročlani tim imao je obavezno barem jednog psa). Psima je također bila potrebna kratka i gusta dlaka koja odbija vodu, kako bi mogli izdržati niske temperature vode te s koje voda brzo klizi. Naime, bilo je važno da se dlaka ne smrzne i da se na psu ne formiraju kuglice leda, te također da pas ne unese previše vode u čamac.

Na obali su se polako formirala i stalna naselja, umjesto dotadašnjih privremenih, pa je ovaj pas, zahvaljujući svojim 'donosilačkim' sposobnostima, uskoro postao i vrlo koristan pratitelj u lovu. Područje St. John na Newfoundlandu uglavnom su u to vrijeme nastanjivali Englezi, pa su oni tako ove radne pse doveli i u Englesku, gdje su se prvi labradori iskrcali u Poole Harbouru u Dorsetu, glavnom mjestu za trgovinu ribom s Newfoundlanda. (Jedna od verzija ove povijesti je ta da je zbog velike neimaštine i gladi bio donesen neki lokalni propis prema kojem je svako kućanstvo smjelo imati samo jednoga psa, dok su ostali psi trebali biti ubijeni. Kako je ribarima bilo žao pasa kojim su im tako predano i vjerno služili, počeli su ih ukrcavati na brodove za Englesku.) Psi su tako dobili ime St. John's i uskoro postali najcjenjeniji sportski psi za englesku aristokraciju, koja si je mogla priuštiti držanje štenara za daljnji kontrolirani uzgoj.

Bez pisanih izvora iz najranijih dana, iz kojih su vidljivi detalji koji su psi otkuda došli i gdje su dalje bili uzgajani, možemo samo nagađati o precima pasa pasmine St. John's. Crni St. Hubert psi (pasmina danas poznatija kao bloodhound) iz Francuske, radni psi za vodu iz Portugala, stare europske varijante pasmine pointer i psi koje je posjedovalo domorodačko indijansko stanovništvo američkog kontinenta ? svi su oni bili smatrani mogućim precima. Svakako da je logično razmišljati i o mješavini ovih pasmina, jer su trgovci i ribari iz cijeloga svijeta stoljećima doplovljavali do obala Newfoundlanda, a nekoliko stoljeća više je nego dovoljno vremena da se razvije pasmina sa željenim radnim osobinama. Iz takvog su se razvoja očigledno iskristalizirale dvije današnje pasmine: veći i dugodlakiji pas koji se ponajviše koristio za vuču mreža ? današnji newfoundland, i manji, kratkodlaki retriver koji je danas poznat kao labrador.

Korisnik pod imenom životinjica me pitao da mu napravim sliku kornjače pa sam ja to učinila .
Ako još netko želi da mu napravim neka mi napiše .

Ako netko želi da mu napravim neku slikicu kao ove naka se javi.

Kako ste danas mi je bio doar dan.
Dobila sam komiće na američke staforde i još neke slike.
Maicka mi je komala dosta komića i ja sam njoj,kao Trish i Ja.....
Drago mi je što ste mi slali komiće.
Šaljite ih još puno puno glasajte kakav mi je blog,slušajte mjuzu....
Ako želite možete mi staviti link svojega bloga pa da posjetim.....
Bla bla bla.......................
Kako god pošto svaki put napišem nešto o psima tako ću i ovaj put
danas će moja tema biti NEPRIZNATI PSI.
Prvi nepriznat pas je Bandog.
Pa evo:
Bandog točnije Bandogge nije priznata pasmina. Male su šanse da če je ikada priznati. Swinford je bio jedan u nizu stručnjaka koji su htjeli napraviti radnog mastiff'a...ali eto doktor je umro mlad, tako i svi psi za njim...
Sam cilj je bio stvoriti psa kojemu je glavna namjena napad na čovjeka. Isto kao sto je dogo ultimativni lovački pas, Tosa i pit borbeni psi...Bandogge je trebao biti ultimativni čuvar vašega dvorišta, skladišta, firme i sl... Visok je 62 do 67 cm,a težak od 45 do 63 kg. Boje Američkog Bandoga su tamno tigraste sve boje koje ima dogo canario ,smeđe pa čak više tamno smeđe,crna koja je rijeđa sa bijelinama na prsima ispod brade ili na nosu ,ali jako malo .
Danas postoji čovijek po imenu Joseph Lucero...on je najuspješnije nastavio rad Swinforda...uspio je stvoriti radnoga mastiffa. Njegovi su psi kako ih on zove - vaši tjelohranitelji. Uz to...po rezultatima na testovima, njegovi psi su najopkiji čuvari domova. Oni če uljezu u vašem vrtu biti najgora stvar koja mu se dogodila u životu, a i vjerojatno zadnja stvar koja mu se dogodila. Joseph stvara jedinu pasminu koja služi za napad na ljude...to joj je jedina svrha!
Njegovi psi su križani između muškog pit bulla i ženke Napuljskog Mastiffa. Mastiff je zbog čuvarskog nagona koji je jači nego kod bilo kojega drugog psa...pit je zbog okretnosti, brzine, upornosti itd... Karakterno am.bandog je potpuno sportskog karaktera ,dosta se veže za gazdu i saživi sa njim doslovnočcita misli od gospodara i zato se smatra jednom od najboljih bodyguard pasmina ako ne i najboljom.Što se poslušnosti tiče, vrlo su poslušni dovoljan je povišeni ton i to smatra kao kaznu, ,stalno vikati ponavljati iste naredbe u nedogled kao kod nekih lovačkih pasmina kao dogo argentino i sl.ljudi griješe prilikom uzimanja bodyguard pasa jer lovački pas to nije.
Americki Bandog je daleko smireniji pas i napada na naredbu ne na svoju prosudbu,osim kod obrane teritorija.Također se veže za vlasnika i oponaša ga u potpunosti,jedina mana mu je što mu promjena vlasnika djeluje pogubno za psihu i to ne može podnijeti pa čak nikada ne prihvati drugog vlasnika, ostane vijeran onom prvom kojeg je izabrao .Za kraj...ako ce bandogge ikada biti priznata vrsta...onda če to biti sigurno psi od Josepha Lucera. On ih sada več stvara 17 god i nema namjeru stati, jedini je koji daje sve u razvoj pasmine i jedini je koji zna što želi od psa...

Danas mi je bilo super, da vam se javim i da malo nešto napišem evo ovako.
Valentinovo je u subotu pa moram misliti na sve najbolje .
Mnogo vas je zaljubljeno pa poklonite nešto jedni drugima,a ako ne možete poklonite pokoju toplu riječ. I to je dosta, no samo ako je riječ iskrena i dolazi iz srca. Kao što znate ja slušam Red hot chili peppers ali ovaj blog nije namjenjen njima nego meni.
Pa vidim da mi je dosra njih napisalo komentare.
Ja nisam bila na puno blogova ali na kojima sam bila svidjeli su mi se.
Bila sam na blogu Trish i ja ,Dnevnik jedne sare,oh oh be gangasta girl,pisati i zabavljati,Ciara i Ne yo......
Svi su mi se svidjeli. Ako želite da posjetim vaš blog napišite mi to u komentaru ,a ja ću vama napisati komentar nazad na vaš blog.
Samo mi trebate reći i to je sve.
Kao što ja, skoro u svakom postu objavim neku sliku ili slike tako ću i tu.
Pa da vam pokažem neke nove slike mojih psića:

Evo me pošto sam odlučila pisati o dobermanima ne bi bilo loše i da pišem o drugim psima. Ja jako volim pse pogotovo dobermane.
No da ne izostavim i drugu vrstu pasa koji se zovu Američki stafordi.
U 19. stoljeću u engleskoj pokrajini Staffordshire, križanjem između buldoga i različitih terijera razvijen je mišićavi, aktivni, borbeni stafordski bulterijer. Nakon što je doveden u SAD, svidio se američkim uzgajivačima, koji su mu povećali težinu i dali mu moćniju glavu. Danas priznat kao posebna pasmina, američki staford je veći teži od svog britanskog rođaka, stafordskog bulterijera.

Nakon što su borbe pasa zabranjene u Americi početkom 20. stoljeća, razvila su se dva ogranka pasmine - izložbeni i borbeni psi. Izložbeni psi dobili su naziv američki stafordski terijer, dok su borbeni psi nazvani američki pitbul terijer. Ove dvije varijante danas se priznaju kao dvije odvojene pasmine. Danas se američki pitbul terijer uzgaja jednako dobre ćudi kao i američki staford. Obje pasmine su odlični ljubimci u rukama prave vrste vlasnika.
Američki stafordski terijer, AST, STAF, AMSTAF, STAFORD ? sve su to imena pod kojima se krije ovaj fascinantan pas velike snage i razigranog karaketra, pas kojeg se mnogi boje, a kojem po odanosti čovjeku nema premca.

Porijeklo: SAD

FCI klasifikacija: Grupa III Terijer

Opšti dojam: Stafordski terijer mora odavati dojam velike snage za svoju veličinu, dobro povezan pas, mišićav, ali spretan i skladan, živo zainteresovan za svoju okolinu. Mora biti zdepast, nesmije biti dugonog ili hrtolikog obrisa. Njegova hrabrost je poslovična. Ove uvodne riječi standarda opisuju dvije najvažnije osobine Stafa ? osobine koje označavaju pasminu, opisuju pasminski tip, čine ga tipičnim. Osobnost pasmine čine spoj izgleda i karaktera. Iako se uzgajatelji Staforda užasavaju prvobitne ideje o borbama pasa, netreba zaboraviti za koju namjenu su se uzgajali preci naših pasa. U vrijeme kada su borbe pasa i borbe sa bikovima oduševljavale mase ovi su psi stvoreni ne samo za borbe, nego prije svega za pobjedu. Danas, ni pod kojim okolnostima nedolazi u obzir puštanje naših pasa u borbe, no zbog čuvanja identiteta pasmine moramo uzgajati pse koji izgledaju kao borbeni psi sposobni pobjeđivati. Staf je snažan pas i mora tako djelovati . Treba biti u odličnoj kondiciji sa dobro izraženim i čvrstim mišićjem, no to mišićje mora djelovati gipko. Staford nikada nesmije izgledati tako masivan da djeluje pretovaren mišićjem ili da mu nedostaje pokretljivosti i elegancije. Kod dobro građenog psa svi dijelovi tijela međusobno se blago i atraktivno stapaju bez prekomjernog isticanja bilo kojeg dijela. Da bi pas bio skladan svaki dio tijela mora imati pravilnu veličinu i oblik, odgovarajuću ostatku tijela. Pas nikada nesmije ostavljati dojam da je sastavljen od zasebnih dijelova, čak i kada svaki dio sam za sebe djeluje dobro. Staford je neustrašive i budne naravi. Izraz mu je živahan kao da se sam sebi veseli, nikad nije agresivan, prestrašen ili neraspoložen. Od njega s pravom očekujemo da je prijateljski raspoložen i da ima manire džentlmena, inteligentnog kavaljera koji uživa u životu.

?elite li Staforda samo zbog toga da imate najopasnijeg psa u susjedstvu?

Ovo je teško pitanje sa kojim se svaki vlasnik Staforda treba suočiti i pošteno na njega odgovoriti. Iz iskustva znam da mnogi neodgovorni vlasnici Staforda liječe svoje sitne komplekse preko Staforda. Gospodo, svoju neistrošenu energiju radije potrošite na odgoj, socijalizaciju i trening. U tom slučaju će te vi biti VOđA Stafa, a ne obrnuto. Ako to bude obrnuto onda se to pretvara u jednu neopisivu NOćNU MORU koja će vas dugo proganjati, a tad će sve biti kasno. AST treba trening kojim će usmjeriti svoju inteligenciju i volju za akcijom. Uz pravilan odgoj i socijalizaciju ovaj pas je savršen prijatelj. No, NESOCIJALIZIRAN, NETRENIRAN, ZANEMAREN ili staford bez nadzora može postati najcrnja «noćna mora vlasnika, previše pametan, snažan i poduzetan da bi mu se pustilo da radi po svome», AST treba, mora proći pravilnu socijalizaciju i naučiti osnovnu poslušnost. Socijalizacija počinje rano i znači upoznavanje šteneta sa ljudima, životinjama, predmetima i zvukovima koje će susretati u svakodnevnom životu. Nakon cjepljenja, štenci se moraju upoznavati sa prijateljski raspoloženim ljudima svih dobi i obadva pola kao i sa dobro odgojenim psima. Treba ih naviknuti na vožnju automobilom, hodanju po različitim podlogama, na prolazak biciklista, ljudi u invalidskim kolicima, buku u centru grada - i naravno sve na povodniku. Znači, cilj nam je da psa postavimo u jednu zbunjujuću situaciju, da se upozna sa različitim vanjskim nadražajima koji će mu pomoći u toku daljnjeg odrastanja. Američki staford je zdrav i otporan pas, ali štene treba kupiti od odgovornog uzgajivača (nikako od trgovaca ili proizvođača Staforda «kao na vrpci» bez selektivnog uzgoja) koji nam može garantovati kvalitetu psa i njegove karakterne osobine. Ako vjerujete da su Stafordov šarm i izazov prtava stvar za vas i želite ga nabaviti posjetite nekoliko uzgajivača i upoznajte odrasle pse kao i štence. Tražite im rodovnike, a posebno obratite pažnju na držanje štenaca i razna obećanja bez garancija. Ovaj pas traži dosta vaše pažnje. Posjetite više uzgajivača i usporedite njihove pse, radije nego da kupite prvo štene na koje naiđete bez obzira gdje se reklamira. Kinologija vam dođe kao svaki porok u životu, za prave ljubitelje je ona tako opijajuća da nekažem «d....», a za one druge «n....».
Prepoznajte te druge u interesu da nam svima bude ljepše i da kinologiju učinimo ZDRAVIJOM SREDINOM.

Moja želja je imati uzgajivačnicu dobermana kao što ima i moj ujak.
POVIJEST
Doberman je jedina rasa koja je dobila ime po svom poznatom uzgajivaču, Karlu Friedrichu Louisu Dobermannu (02.01.1834. - 09.06.1894.). Po predanju, on je bio poreznik, živoder i gradski šinter, s pravom hvatanja svih slobodnih pasa po gradu. Za uzgoj je upotrebljavao naročito oštre pse. Značajnu ulogu u stvaranju dobermana igrali su sigurno "mesarski psi", koji su po tadašnjim shvaćanjima imali odliku "pasmine". Ovi psi su bili neka vrsta preteče današnjeg rotvajlera, pomiješanih s jednom rasom ovčara koju su uzgajali u Thuringenu, a bio je crn s oznakama hrđavo crvene boje. Dobermann je 70 - ih godina prošlog stoljeća otpočeo uzgoj s nabrojanim mješancima.

Htio je stvoriti svoju pasminu, odnosno radnog psa koji bi bio i pas za dvorište i kućni pas. Uzgoj dobermana teži srednje velikom, snažnom i mišićavom psu, koji pored mase mora imati elegantno tijelo. Potencijalni vlasnici kojima bih preporučila kupnju dobermana su, slično kao i za riđbeka, planinari, izletnici, te vrlo aktivni, samosvijesni, odgovorni i odlučni ljudi.
Potrebno je najmanje 1,5-2 sata dnevno aktivnog bavljenja psom, u obliku šetnji, treninga i socijalizacije. Jedino tako doberman može pokazati svoje impresivne sposobnosi i divan karakter.

Evo kao što znate bliži nam se valentinovo pa zato budite sretni.
pričati ćemo o pjesmama kakve volite koja vam je najbolja evo jedna koja se meni sviđa pa vi pročitajte i ocjenite kakva je.

Napišeš nešto bez veze,neku rečenicu glupu,na neki papir iz teke pepišeš stihove neke čarobne kao breze,napišeš sve to čitko i onda kad ne vidi nitko guneš mu to pod klupu.

A onda cijele noći ne spavaš, kao budala,prevrćeš se samo a misli su ti tamo u školi gdje ćeš poći ranije nego prije dok srce ludo ti bije,jer sve to nije šala.

A on se važan pravi, a ima tri jedinice zbog jedne slatke minice,neće ni da se javi i svima pamet soli,al kad i tebi zapne,spreman je da ti šapne i tad znaš da te voli! Evo da stavim i neke slike :
Početak obilježavanja današnjeg Valentinova potječe daleko u povijest u vrijeme staroga Rima. Tada je kršćanstvo bila mlada religija a na vlasti je bio car Klaudije II.

Car je zabranio ženidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu želju za ostankom kod kuće umjesto odlazak u rat. No u to doba živio je i svećenik Valentin.
Svećenstvo je moralo poštovati odluku no Valentin je ipak ostao pri svojim životnim ciljevima i potajno vjenčavao one vojnike koji su to htjeli.