Vasilisa Premudra

Vracam se Zagrebe tebi...

Veceras putujem, vlakom u 9 uri. Tamo sam u 5 ipo ujutro, a u 9 sam zakazala termin za vizu. Americku ambasadu su preselili bogu kraj noge, pa triba izbauljat iz vlaka najranije u cik zore i trazit autobus za doc do tamo (do noge). Navodno se radi o tajanstvenim prostorima neke velike gore koju zovu goricom jer je, uprkos svojoj u nazivu spomenute velikosti, tako malena da je zasluzila i deminutiv. Nakon sto tamo odsjedim u redu na bliske susrete cudnovate vrste, slijedi izlaganje mucno prikupljenih papirica tipa pasosi, formulari, slike, dokumenti i uplatnice na velike novce, koji se - a nego kako - ne vracaju nazad i u slucaju da zahtjev za vizu bude odbijen. Onda opet sidji s velike male gore nazad u centar vlacno-autobusnih dozivljaja, a u nadi da vlak u 3 ure za Split nece otic bez mene, jer ce to znacit mucno obilazenje nase prijestolnice do vecernjih sati i sljedeceg vlaka u pravcu kuci pjevajuci.
Ovo puno slova nabacano bez neke makar blage veze oce samo rec da mi je muka vec unapred od pomisli na neizbjezne putesestvije u stanje svijesti tipa cekam red u zubara da mi izvade zivac bez inekcije. Eto toliko me to sve skupa veseli.
A sto se same vize tice, ne znam ni ove kao ni prijasnjih godina jel mi draze da mi je odobre ili da me otkace jednom za svagda, ne moze vise, fala i zivili.
Tako odoh, 6 uri je, triba spakovat bitnosti i vidit sta cu obuc, sto posto cu se smrznit ka i uvik u tom najljepsem gradu na svijetu od kojeg ruzniji i antipaticniji ne vidjeh. Mozda je Frankfurt zimi u uzoj konkurenciji, ali nisam ni u to bas sigurna.