A zasto...
Jucer svi doma skuvani, vanja na antibioticima, lici se, anja tek zafibrala, ja sva skuvana, prehladjena. Za ne sidit svi doma cili dan, odemo malo u bastu. Kisa padala vec danima, jos je oblacno, sve mokro, blatnjavo, mrvu prohladno.
Tamo malo petljali, one mi pomagale cupkat dzinovske korove izrasle posli pustih kisa, iskopale mi veliku rupu do kineza za posadit novi cvit koji smo jucer kupili (vanja je usla u rupu do kolina!), drzale puzavac da ga ja mogu spagom zavezat da ne raste u sirinu, i tako svasta pomalo, proucavali smo i novonastalo lipo cvice i male pupoljke kako se pojavljuju, ruze, kadifice tj. marigoldi, blue hill kakolisezove, sve procvitalo.
Vratili se kroz prozor doma, rucak. Sidimo, komentiramo dozivljaje, pricamo o bilju, presadjivanju, korjenju. Vanja mene nesto pita s tim u svezi, ja joj objasnjavam...
“Jesi vidila kako cvjetic ima dole u zemljici veliku bradicu kao jednu kosicu? To su male, male slamkice koje mu pomazu da iz zemljice popapa papicu i vodicu. Kad ga sunce grije po glavici i male slamkice papaju lipu papicu, onda on naraste veliki i rodi lipe bebice-cvjetice. Kad nema sunca i vodice i u zemljici nema papice, onda je gladan. Kad je dugo gladan, onda ne moze narast. Ova nasa zemljica nema puno papice za cvjetice, zato beba mami pomaze stavit cvjeticu u njegovu rupicu onu lipu zemljicu iz one velike kese sta tata kupi...” I tako, ja se ziva satrala odgovorit joj na pitanje.
A vidim gleda ona mene, ide prica, napeto je, ali one crne ocurde cilo vrime ka da me proucavaju, kao da me ne slusa sta govorim nego klima glavom i misli u sebi ‘ala sta joj je velik nos kad se zagledas u njega’ ili nesto slicno u tom stilu, sta s temom razgovora nema blage veze.
I zavrsim ja izlaganje, pitam ima li jos pitanja, jel sve jasno, kad ona misli, gleda me, misli jos malo, i dalje piljeci u mene s takvim intenzitetom da mi je postalo neugodno, i onda me pita, ozbiljno, smirenim glasom, kao da je pao veliki zakljucak nakon koncentriranog razmisljanja: “A zasto ti meni sve ovo kazes?”
A ja trepcem, ostala sam zbunjena. “Pa pitala si me zasto to i kako to, pa ti ja zato kazem da znas, zato sto te volim pa ti ocu pomoc ako nesto ne znas a oces znat. Jos si mala pa svasta nesto ne znas, a ti uvik kad nesto ne znas pitas mamu, pa ti mama kaze. Tako onda svasta znas. Jel ti drago sta ti je mama kazala sta si mamu pitala, jesi sad naucila kako raste cvjetic? Jel ti drago svasta znat i svasta naucit?”
Na to mi se ona jarne u zagrljaj, stisne me onim bucastim rucicama oko vrata i zavice na sav glas meni na uvo, tako da me u momentu skroz oglusila i udusila: “Jeeee!!!! Jajavjuuuu!!!”
Tu sam, u zadnjem svjesnom trenutku prije nego sto sam pala u nesvist kako me udavila, skuzila da nije cilo vrime piljila u mene iscudjavajuci se mom nosu vec bezgranicnom strpljenju i dosljednosti majcinske ljubavi, prisutne uprkos svim njenim vrlo mastovito raznolikim oblicima testiranja iste. Bice dite u sebi mislilo, fascinirano mojim pustim uciteljskim zarom: "Ma kako li joj se samo da ovoliko govorit?!!"
|