TRADICIONALNA MARTOVSKA KUKNJAVA
Sad sam napisala dzinovski komentar pa skuzila da bi to moga bit i post. (Hvala tico na inspiraciji!)
Dakle, radi se o sljedecem (pazi vako!) - kad nama u glavi pocinje prolice? Ja sam navikla doma da se ono ukaze puno prije nego sta bi ga kalendarski tribalo ocekivat. Ono kao tribalo bi bit 21. ozujak, zujaju me sandale. (Tako je meni tata pomoga zapamtit kad smo to prvi put ucili u osnovnoj skoli - nosimo sandale, zujaju nas, ozujak, doslo je prolice; lipo nam je, lito, lipanj; vrapci prose kruhic, prosinac, zima; jesi slavila rodjendan? jesam! - jesen!)
Shodno tome (cuj, di sam ovo iskopala - "shodno"!) ja se tempiram negdi na pocetak treceg miseca. Drugi misec je kao jos tu baka zima, pozdravlja nas, ali treci je vec adio, tad je vec privirilo mlado prolice.
Tako se dobro naabsorbiram suncetine dok traje, prolice, lito, rana jesen, i onda isijavam ka pecica cilu zimu, ono ka (a ovo je legendarno, "ono ka", fali jos "brale"!) pjevusis boje su u nama, nisu same, i sunce je s nama. I tako sam super do nove godine, onda prvi misec aj moze proc, zadnje zalihe se trose, drugi misec, na zadnjoj sam rezervi, treci misec, ni sunca ni boja, zastekala masina, a vani jos uvik led i sivilo - sta sad?
Nikako ja naucit. Sicam se jedne godine smo Anja i ja isle kuci na prolice (da, to je bilo kad je vec Vanja rasla u drobi pa sam se tila vratit avionom nazad dok se jos nije napuva balun), 12.4. je ovde pada snig, a dan posli smo sletile u lito!
I sad su mi baterije na izdahu, dusa mi stenje od ne-boja na sve strane, sivilo me ubija; stabla sva celava strse ka metla od vistice zabodena naopako; basta mi place na ramenu svaki put kad cirnem kroz prozor, jarne se na mene bidna tuzna cilim pizom, baci me na ledja; ja sama sebi parim ka da sam se ukljucila na automatskog pilota pa kunjam dok on vozi; sve u tom stilu, a na kalendaru krizamo dane i cekamo.... cekamo.... cekamo... cekamo... a pari ti se nikad docekat, pari da cekam red za tranzitnu vizu preko londona koliko sam se nacekala!
(Sacemo malo u stilu zadace iz hrvatskog di je uvik tribalo izmedju redova uvalit malo prezasladjene patetike da bi dobija peticu!)
I sta nas onda goni naprijed u tom bespucu puste duse sto neminovno vene, tupo odjekujuci u grobnoj tisini? Sta nam daje snagu da sa smjeskom zagrlimo svaki novi dan kad nam neopisiva tezina na ledjima sjedi i svakim uzdahom postaje sve teza? Kako u ovom stanju bezvoljnog bitisanja uspijevamo iznaci volju za daljnje djelovanje i duh za svakodnevno smijanje, kako?
Odgovor je uvijek isti. Vizija, nada, vjerovanje, to su carobne rijeci kojima svaku tugu obojamo svjezim, suncanim bojama, a svaku brigu obucemo u novo, ljepse i zavodljivije ruho; to su rijeci koje opisuju beskonacne izvore na kojima se napaja i najumorniji putnik i najporazeniji ratnik. (Jel zvonilo? Triba brzo zavrsit!) Vizija neke nove stvarnosti se naslucuje, nada u skoru promjenu dio je nas kao i vjerovanje u dobro koje uvijek pobjedjuje, u novo sutra koje moze biti danas, u jucer koje se nece ponoviti. (Sta ga serkam!) I evo se Vanja probudila, taman bi mogli rec da smo sve rekli.
Amen. (Dobila bi peticu, bez greske!)
Evo me opet. Zakljucak sam zaboravila!!!
Triba najzad navit uru prema ovom ovde vrimenu, i vrime bi mi bilo vise! Koliko mi triba da skuzim... Naravno da dolazi do nekakvog nesklada kad se navijam prema najlipsem gradu na svitu (dioklecijan nas pametni!) a zivim u ledari na drugi kraj svita.
Ko mi je kriv.
PS-Evo sad sam isla Vanju dignit i otvorila prozor - kad vani snig pada! Ha ha ha ha... (ludjakinja se smije, odlazi, za njom smijeh piskutavo odjekuje...)
|