Ovi stihovi mi već idu na živce, ali to je jednostavno dio mene i nemoguće ih je jednostavno zaboraviti, jer, bit će kako je on rekao....
Ma, kad razmislim ponovno, pa još jednom....
Stvarno, kao da je bilo jučer...
sjećam se svega, svake njegove riječi,
sjedio je kraj mene, držao me za ruku,
brisao mi suze s obraza svojim dugim prstima,
osjaćala sam njegov pogled, njegov dah tako blizu....
uljevao mi je nekakav čudan osjećaj sigurnosti i pripadnosti,
upravo u tom vremenu, tada, baš tamo i zauvijek....
voljela sam ga....
možda ga volim i sada ali to ne želim priznati.
Odkada sam sanjala smrt, nekako, kao da taj dio života
želim potisnuti, izbrisati iz sebe,
zauvijek....
Sve moje nade, sve moje želje i snovi
jednostavno su nestali, u tom trenu, baš kao i on,
zajedno s njim....
Pokušavam zaboraviti ono što mi je rekao....
tješim se....
tješim samu sebe kada već ne postoji nitko drugi tko bi to mogao učiniti za mene,
umijesto mene....
Prije nisam znala što je to ljubav,
a tada se pojavio upravo on
odveo me u svijet o kojem sam tako dugo maštala i sanjala.
uvjerio me da pripadam njemu i upravo tom svijetu.
Što sam ja znala....
vjerovala sam mu....
SADA....
opet sam zaboravila što je to ljubav.
bez njegovog dodira, njegovog mirisa, glasa....
oduzeo mi je ono što sam oduvijek željela.
oduzeo mi je moj svijet, svijet u kojem smo samo ja i on stvarni,
svijet bajke....
SADA.....
shvaćam da nema povratka....
samo sjećanja....
samo umiruća nada....
samo film na mom zidu u ovoj blijedoj prostoriji bez zvuka i svijetla....
samo tama....
samo zaborav.....
Samo želja i čežnja da opet dođe on!
Ne mora biti isti, ne želim da je isti, jer...
ne želim opet patiti....
Od kad sam sanjala smrt, ostavljam to iza sebe.
Okrećem novu stranicu života,
želim imati nove snove i nove nade.
želim izbrisati onaj film sa svog zida i ovu suzu iz oka.
već sam zaboravila što unači smijati se....
u ovoj gužvi ljudi i stvari,
u ovom nestvarnom svijetu ne razabirem više
crno od bijelog....
dobro od zla....
svjetlo od tame....
zbog tebe....
ali ionako više nije bitno:
nema tebe, nema ni mene....
ja sam tu, ali kao da i nisam ako ti pitaš.
okrenula sam se, pogledala i shvatila da više ničega nema.
život je prekratak da bi ga potrošila samo tako,
čekajući tebe...
a tebe nema....
s tugom u srcu i tamnom dušom koračim srebrnim opekama u život.
samo je mjesec iznad mene....
odlazim, bez tebe....
zbog tebe....
zbog sebe.....
|