Why is the deadliest sin to love, as I loved you...?

na trenutak sam pomislila da sanjam....

tada sam ga vidjela kako s istim onim zanosom odlazi,
baš kao kad je dolazio....
i opet sam pomislila da sanjam....
nisam mogla vjerovati da je sve prošlo tako lagano,
da se samo tako okrenuo, da nije nimalo oskudijevao,
da nije ponovo razmislio....

tada sam sanjala.....

sanjala sam trenutak kad će požaliti, kada će se udostojiti,
kada će imati obraza priznati da je pogriješio....

tada sam sanjala....

sanjala sam trenutak u kojem ću mu sve oprostiti,
on će me moliti, sebe ponižavati u nadi da mu podarim još samo malo svoje ljubavi
koje je ionako imao previše za prvi put....

tada sam sanjala....

sanjala sam da ga mrzim jer sam vidjela da sve do tada nema nikakve veze s normalnim niti moralnim,
biti izvan sebe, zaboraviti na druge ljude, osjećaje, činjenice,
psihički se uništavati, a zašto?
zato što sam bila dovoljno glupa da sanjam....?

a sada.....

sve sam svoje snove ostavila iza sebe.
povukla liniju novog života,
nije vidljiva, ali ju osjetim....
voljeti nekoga u ovom svijetu isto je kao i boraviti u ludnici, ruku na srce...
znaš, mislila sam.... htjela sam.... pripadati tebi....
sada, sve i da me moliš ne želim više....
puno je lakše nekoga mrziti,
zacrtati si dugoročne planove o zagorčavanju tuđih života, imati cilj sa svrhom, svrhu sa ciljem....
ne, ja ne govorim o tome da je dobro sanjati, niti nadati se, niti čeznuti,
treba jednostavno odlučiti, u trenutku, promijeniti sve,
napraviti.....
bez obzira na posljedice, imat ćeš vremena za kajanje....
ne mogu reći da te mrzim, to bi u svakom slučaju bilo ostvarenje moga sna.
zaista to ne mogu reći....
bojim se da sam previše kritična, ili pak preblaga....
ma zapravo, želim samo spavati....
napokon sklopiti oči i probuditi se u starom svijetu….
želim isti onaj lagani korak, poput tvoga,
želim osjećati kako napokon hodam, da ne propadam, da se ne vrtim u krug….
želim znati da ova moja soba ima kraj baš kao i svijeća na mom stolu….
želim da svijeća izgori, da nastane mrak jer na kraju tunela je uvijek svjetlo.
znam da ću dobiti priliku da onim zanosnim korakom dođem do kraja reda
crnih duša i jednostavno prije svih izađem van, slobodna….
baš kao i ti….
I više me neće biti briga…
Jer….

moj korak, i njegov korak, kao jedan pokraj drugoga a tako isti....
moj težak, njegov lagan....
ljubav koju želim i ljubav koju mi on daje i istovremeno tako jednostavno oduzima,
kao da je zaista samo njegova, a bila je i moja.....
ne treba mi! ovo ionako više nije tvoja stvar......