Why is the deadliest sin to love, as I loved you...?

I sada opet....
opirem se nekim svojim potrebama, željama da volim, da budem voljena....
Sve više shvaćam da ovo nema smisla....
nikakvog....
umirući glasovi sve su glasniji, postaju sablasni, sad se i bojim njihovog zvuka
koji je nekoć tako veselo odzvanjao ovom gluhom prostorijom u kojoj sjedim.
postaju glasovi smrti...
nosioci tuge i tame u moje srce....
njihova crno-bijela krila sada su siva....
shvaćam da više ne postoji svijet u kojem postojimo samo on i ja....
sada je tamo, dolje, samo tama, ne ostaje ništa drugo....
poteban je samo jedan prokleti pokret da mi se život promijeni....
mogu ga poljubiti ili jednostavno skočiti,
zaboraviti na sve, na njegovu sebičnost,
na njegovo "ne" koje je rekao prije granice na kojoj niti on ne bi stao....
sve sam spremna zaboraviti....
ali zašto?
ima li to više smisla?
umirući glasovi jednostavno više ne postoje kao oni prije,
nisu to više oni glasovi koji mi šapuću kako me on još uvijek voli, ne....
ovi glasovi poručuju mi da je gotovo, da imam još samo dvije mogućnosti:
pobjeći na sivim krilima u svijet u kojem će me tama neizmjerno voljeti,
ili u svijet u kojem ne postoji ništa, pa čak niti ja....
ne znam....
teško je voljeti nekoga u svijetu bez ljubavi,
teško je čak razabirati riječi u gluhoj prostoriji.....
to je moj svijet, moja soba....
hodnici baz kraja govore mi da se vrtim u krug,
da ovome nikada neće doći kraj, jer ne čujem svoj glas.
umirući glasovi, glasovi smrti, jednostavno postaju preglasni....
pokušavam pobjeći iz ove grozne stvarnosti ali vidim da nema načina!
jednostavno....
još uvijek....
previše ga volim....
da li da ponovno pokušam?
kome da se vratim, kome da se obratim?
kako će me itko ozbiljno shvatiti kad ni sama ne znam što sam, tko sam, niti gdje sam...?
samo znam, samo sam sigurna da su umirći glasovi uvijek uz mene....
nije bitno što šapuću u ovoj gluhoj prostoriji....
nema veze koje je boje njihov šapat,
niti dali će ponovno biti oni stari.....
želim samo da su tu, uz mene, baš kao i on....
nije bitno kako ću se tada osjećati, želim samo da uvijek čekaju mene....
tko to više razumije?
ja? ne....
on? ne....
on je davno prestao razumijeti moje osjećaje....
I sada opet....
osjećam da mi je hladno oko srca...
tresem se pod utjecajem sablasnih glasova i osjećam tamu...
kao da želim nestati s ovog svijeta, čekam tamu....
čekam ona siva krila da me odvedu u moj tamni svijet,
jer to je jedini način da odem tamo.
Možda ću tamo ipak biti sretnija....
bez njega, bez svega.....
Ali želim samo da jedno žnaš-
još uvijek te volim, još uvijek je prazno mjesto kraj mene,
moje srce čeka samo tvoje, moje usne žele ljubiti samo tvoje,
moje suze čekaju tvoj pogled da prestanem plakati,
a moja ruka još uvijek čeka samo tvoju.....
zauvijek....
dying voices