ponedjeljak, 25.09.2006.

dying voices... part III

Osjećam da mi je svaki korak sve teži....
Nekakva čudna sila stalno me tjera da sjedim u istoj onoj sobi...
bijeli zidovi sve su bljeđi,
i na njima se stalno vrti isti film:
ja i on....
jedan trenutak, jedan poljubac,
jedan pogled, osmijeh, dodir,
tako savršeni.....
Odjednom, čarolija kao da prestaje,
javljaju se čudni zvukovi, umirući glasovi....
nisu više sablasni, ali ja se još uvijek bojim....
Šapuću mi da me voli....
na znam... dali da više vjerujem nakon svega?
osjećam kao da mi se sve vraća, da smo on i ja opet jedno,
ali ne mogu vjerovati...
ne žeilm vjerovati!!
povrijedio me, uspio je moj crno-bijelo svijet zamotati u pregršt sivila!
da li da mu opet vjerujem?
ne znam....
tama je još uvijek tako daleko....
ne znam, razumije li me on,
razumije li da me povrijedio,
da ne želim opet patiti,
da se bojim....
pokušavam sve prihvatiti onako kako je, ali ne uspijevam....
koraci su mi sve teži...
kao da padam, negdje, nigdje, u nešto bez kraja...
u pregršt sivila bez osjećaja i nadanja!
...ili u svijet u kojem ću biti sretna, ili barem sretnija nego sada...
znam, takvo mjesto ne postoji, ali ipak...
nadam se...
nadam se povratku u crno bijeli svijet,
nadam se da će crno-bijela krila umirućih glasova ipak doći po mene,
i odvesti me...
u svijet u kojem postojimo samo on i ja!
Čuješ li me ti u opće??
moj glas odjekuje u ovoj prostoriji,
ali onaj film u mojoj glavi jednostavno je previše glasan!
Ne čuješ me, ne čujem niti ja tebe...
nema veze...
ali moraš znati samo jedno:
volim te, još uvijek....
zauvijek....
dying voices...

- 12:24 - Don't just fade away ( 26 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

utorak, 19.09.2006.

dying voices... part II

I sada opet....
opirem se nekim svojim potrebama, željama da volim, da budem voljena....
Sve više shvaćam da ovo nema smisla....
nikakvog....
umirući glasovi sve su glasniji, postaju sablasni, sad se i bojim njihovog zvuka
koji je nekoć tako veselo odzvanjao ovom gluhom prostorijom u kojoj sjedim.
postaju glasovi smrti...
nosioci tuge i tame u moje srce....
njihova crno-bijela krila sada su siva....
shvaćam da više ne postoji svijet u kojem postojimo samo on i ja....
sada je tamo, dolje, samo tama, ne ostaje ništa drugo....
poteban je samo jedan prokleti pokret da mi se život promijeni....
mogu ga poljubiti ili jednostavno skočiti,
zaboraviti na sve, na njegovu sebičnost,
na njegovo "ne" koje je rekao prije granice na kojoj niti on ne bi stao....
sve sam spremna zaboraviti....
ali zašto?
ima li to više smisla?
umirući glasovi jednostavno više ne postoje kao oni prije,
nisu to više oni glasovi koji mi šapuću kako me on još uvijek voli, ne....
ovi glasovi poručuju mi da je gotovo, da imam još samo dvije mogućnosti:
pobjeći na sivim krilima u svijet u kojem će me tama neizmjerno voljeti,
ili u svijet u kojem ne postoji ništa, pa čak niti ja....
ne znam....
teško je voljeti nekoga u svijetu bez ljubavi,
teško je čak razabirati riječi u gluhoj prostoriji.....
to je moj svijet, moja soba....
hodnici baz kraja govore mi da se vrtim u krug,
da ovome nikada neće doći kraj, jer ne čujem svoj glas.
umirući glasovi, glasovi smrti, jednostavno postaju preglasni....
pokušavam pobjeći iz ove grozne stvarnosti ali vidim da nema načina!
jednostavno....
još uvijek....
previše ga volim....
da li da ponovno pokušam?
kome da se vratim, kome da se obratim?
kako će me itko ozbiljno shvatiti kad ni sama ne znam što sam, tko sam, niti gdje sam...?
samo znam, samo sam sigurna da su umirći glasovi uvijek uz mene....
nije bitno što šapuću u ovoj gluhoj prostoriji....
nema veze koje je boje njihov šapat,
niti dali će ponovno biti oni stari.....
želim samo da su tu, uz mene, baš kao i on....
nije bitno kako ću se tada osjećati, želim samo da uvijek čekaju mene....
tko to više razumije?
ja? ne....
on? ne....
on je davno prestao razumijeti moje osjećaje....
I sada opet....
osjećam da mi je hladno oko srca...
tresem se pod utjecajem sablasnih glasova i osjećam tamu...
kao da želim nestati s ovog svijeta, čekam tamu....
čekam ona siva krila da me odvedu u moj tamni svijet,
jer to je jedini način da odem tamo.
Možda ću tamo ipak biti sretnija....
bez njega, bez svega.....
Ali želim samo da jedno žnaš-
još uvijek te volim, još uvijek je prazno mjesto kraj mene,
moje srce čeka samo tvoje, moje usne žele ljubiti samo tvoje,
moje suze čekaju tvoj pogled da prestanem plakati,
a moja ruka još uvijek čeka samo tvoju.....
zauvijek....
dying voices

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

- 17:38 - Don't just fade away ( 20 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

petak, 15.09.2006.

dying voices...

Zašto...?
Zašto se u opće trudim zaobići svoju stvarnost?
Ljudi oko mene već su zbunjeni mojim postupcima i razmišljanjima...
Zašto se u opće trudim biti ono što nisam?
A ja nisam osoba koja može mrziti....
Zašto se trudim mrziti ga nakon svega, osvetiti mu se, a nisam takva....?
i još ga volim, bez obzira na sve....
bez obzira na to koliko to neshvatljivo bilo onim zbunjenim ljudima....
Kako oni ne shvaćaju da sam nešto osjetila, i znam da mi nije lagao....
znam da nije, znam da je i on to stvarno htjeo.... i on je nešto osjetio....
Umirući glasovi tiho mi šapuću kako me još uvijek voli, čeka me....
čeka me on, i čeka me tama....
zajedno će me zagrliti i napokon....
Umirući glasovi će nestati jer će on biti tamo, tada...
bit će sve što sam uvijek željela!
Tada se više neću morati pretvarati, bit ću napokon ono što jesam...
Zbunjeni ljudi više neće mariti za mene jer će znati da sam tamo gdje pripadam, u tami....
Bit ću kod njega i imat ću sve što mi treba:
toplinu njegovog daha, poglada, zagrljaja....
i neću se bojati mraka....
jer znam....
kada opet nastane nemir, kada opet dođe veliki preokret i sve se izmjeni,
doći će umirući glasovi i odvesti me na crno-bijelim krilima natrag u stvarnost....
umiruću stvarnost....
a ja...?
ja ću opet čekati njega, njegove poglede, njegovu ljubav, nježnost i toplinu da me pozovu natrag....
natrag, u svijet, u kojem postojimo samo ja i on....

dying voices...

- 09:48 - Don't just fade away ( 43 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

ponedjeljak, 04.09.2006.

Sinoć sam te opet sanjala...
Čula sam tvoje stope u gluhoj noći
kako mi se približavaju,
osjetila sam tvoj topli dah na svome licu.
Suza koja je kliznula niz tvoj obraz nije bila iskrena,
to tek sada znam....
Znaš li kako boli?
Znaš li kako boli zvuk tvojih stopa
po bijeloj cesti u vječnost?
Znaš li kako boli zvuk mojih riječi
što mole još jedan poljubac,
što mole još jedan zaglrljaj,
što mole samo jednu iskrenu suzu...?
Uvijek sam htjela budna sanjati,
sada to mogu, i nimalo mi se ne sviđa....
Znam da te gubim, a zapravo,
nikada te nisam niti imala....
Zašto? Je li to zato što sam budna sanjala?
ne znam...
I sada...
Gledam isti onaj mjesec kako obasjava bijelu cestu....
Tvoja sjena sada je samo iluzija,
tvoje stope samo neostavriva nada,
tvoj poljubac samo neispunjena želja....
Ali što mi to sve vrijedi kad nemam tebe?
Želim ti pokloniti sve što imam:
svoju iluziju, svoju neostvarivu nadu i svoju neidpunjenu želju.
Osvrćem se oko sebe i shvaćam da više ništa nemam.
Imam samo ljubav koju osjećam prema tebi.
Dala bih ti i to, ali, zar si zaboravio?
Zar si zaboravio da ja budna sanjam?

- 19:29 - Don't just fade away ( 2 scratches) - Leave puddles on the gruond - #

                                                    Designed by: Nlo©