| ožujak, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

BLOG POGLEDAN
Kao što se vidi iz priloženog, savladao sam stavljanje slike na blog. Prva koju stavljam je naslovnica knjige "Tibor". Nadam se da vam se sviđa. |
|
Napokon su se sve kockice posložile. Danas me nazvao ilustrator Tomislav Tomić i jako razveselio. Obavijestio me da prihvaća izazov - izraditi ilustracije za moju knjigu! Iako zatrpan poslom za druge izdavače, pristao je svojim vrhunskim crtežima obogati priču o Tiboru. Na tome sam mu beskrajno zahvalan. Jer nakon pronalaženja izdavača i sponzora, karika koja je još nedostajala bio je ilustrator. Svi znamo koliko je to važna karika kad se radi o slikovnici. Tomislav Tomić jedan je od ponajboljih hrvatskih ilustratora. U to se možete uvjeriti i sami ako odete na stranicu: Tomislav Tomić |
|
Sjednete tako za radni stol puni stvaralačkog žara. Upalite računalo, pokrenete Word program, još jednom razmislite o temi i – počnete pisati! Jer, čvrsto ste odlučili - postati ćete pisac! Bez obzira na sve, pa i na opće čuđenje vaše bližnje i daljnje rodbine, kojoj se vaša odluka nimalo ne sviđa, jer su u vašoj obitelji od kada se zna za nju svi bili poljoprivrednici ili obični fizički radnici. Ali nikome do sada nije palo na pamet da bude nekakav, zamislite, pisac! No, ne obazirete se previše na njihovo dosadno gunđanje, već se u sebi veselite kakvu će facu napraviti kad jednog dana u nekim novinama ugledaju vašu priču. Više vam neće govoriti da ste u pisanju priča promašeni slučaj. I, evo ga! Nakon mnogo muke i podočnjaka od buljenja u računalo, napokon ste nekako sklepali svoju prvu priču. S nemalim ponosom je pokazujete svojoj familiji, no oni ne dijele vaše oduševljenje. Smatraju da nije ništa posebno, dapače, čak misle da je potpuno bezvezna. Ali, vi si nedate pokvariti raspoloženje. Na kraju krajeva, kao da se oni razumiju u umjetnost. Sada slijedi druga faza na vašem putu da postanete pravi pisac, a to je –objaviti priču! Uskoro saznajete da je to veća umjetnost nego negoli napisati je. Hodate uporno od jednog do drugog urednika nudeći im svoje remek-djelo, ali vas oni isto tako uporno odbijaju. Nikako da shvate svu veličinu rukopisa kojeg im nudite. Već obeshrabreni mislite odustati, kad naletite na jednog urednika kojem se vaša priča sviđa, i koji pristaje da je objavi. Konačno da i to doživim, pomislite u sebi. POSTAT ĆU PISAC! Kako to veličanstveno zvuči običnom smrtniku. No, nažalost uskoro shvatite da vaše muke još nisu gotove. Tek slijedi ono najteže – dočekati dan kad će izaći novine u kojima je vaša umotvorina. Svaki mladi pisac zna kakve su to muke. Noću ne možete spavati zbog toga, danju ne možete jesti, i na užas vaše djevojke izgubili ste svako zanimanje za one stvari, pa vas je zbog toga ostavila. No to je mala cijena za vašu misiju. Konačno je došao i taj dan, dan «D». Odlazite do kioska i kupujete novine u kojima je vaša daljnja sudbina pisca. Ne otvarate ih odmah. To činite tek kod kuće pred cjelokupnom rodbinom koju ste za tu prigodu okupili kako bi im pokazali svoju priču objavljenu u poznatom listu male naklade. Time ćete im napokon pokazati i dokazati da nisu bili u pravu što su sumnjali u vaše spisateljske sposobnosti. Grčevitim potezima otvarate novine. Stranicu po stranicu. Na ovoj nije. Ni na sljedećoj. Ah, napokon, evo je! Rodbina oko vas približila je glave novinama u vašim rukama, i počela čitati. Dakako, i vi ste s njima, tek toliko da vidite kakav je to osjećaj čitati vlastitu priču objavljenu u velikim novinama. Ali što je to? Naslov priče je onaj koji ste vi stavili, ime autora vaše. Ali za priču se to ne bi moglo baš sa sigurnošću reći. Doduše, ima tu i nekih vaših rečenica, nije da nema. Ali općenito gledajući i za vas je vaša priča nova. Naime, lektori ili kako se već zovu ti što su uništili vašu muku i znoj, nešto su prepravili, nešto dodali, većinu izbacili, i tek je onda objavili. Što je - tu je. Ipak je to na kraju krajeva vaša priča. A to što su je sasvim izmijenili ne znači da ćete je se zbog toga odreći. Dakle, snovi su se ostvarili. Rodbina se uvjerila da imate nešto malo talenta – što su zaključili po tome što vam je priča objavljena. Ali, ipak su na odlasku, onako usput, dodali da bi ipak bilo bolje da se bavite nečim pametnijim. Kao na primjer, da se zaposlite kao čistač ulice. Ljepša vam se karijere kaže, misle. Ali nekoliko dana kasnije, na opće iznenađenje i svekoliku radost rodbine, izjavljujete da ste odlučili prekinuti karijeru pisca. Svi se čude i pitaju što se dogodilo, otkud takva nagla promjena? Ni ne slute da je takvoj odluci pridonijela visina honorara kojeg ste primili za svoju objavljenu priču! |
|
U petak, 16. ožujka 2007., u ambijentu Cannibal caffea (prigodnog imena za ovu priliku), zbio se povijesni događaj. Naime, postignut je konačan dogovor i ugovor između nakladnika BEGEN d.o.o. i moje malenkosti o objavljivanju knjige «TIBOR – bajka o dobroćudnom vampiru». Knjiga će imati tvrdi uvez, a tiskati će se u nakladi od 1000 primjeraka. Svjetlo dana ugledat će prije ovogodišnjeg Interlibera, kako bi se mogla dostojno izložiti na istom. Osim u Hrvatskoj, knjiga će se plasirati i na tržištu BiH. Ako se knjiga pokaže uspješnom i zanimljiva čitateljima, suradnja s ovim nakladnikom mogla bi se nastaviti i u budućnosti, na obostrano zadovoljstvo. Valja istaknuti da do svega ovoga ne bi došlo da nije bilo sponzora koji je velikodušno odlučio podržati tiskanje moje knjige. Sponzor je PIK VRBOVEC – mesna industrija d.d.. Posebno se zahvaljujem gospođi Jasni Mikačić, direktorici marketinga u PIK-u na ukazanom povjerenju. |
|
Piskinja mi je jedna od najdražih blogerica. Pratim njezin blog pa skoro od samih početaka. Najdraža u smislu da u njoj prepoznajem sebe, svoj put pisca, ako se smijem tako nazvati. Na putu do objavljivanja knjige susrećemo se s više - manje istim problemima, s istim razočaranjima, preprekama, ali i ponekim trenucima radosti. Stoga mi je iskreno žao što sam na njezin blog uletio s tako grubim i nepristojnim komentarom. Jer, na kraju krajeva, tko sam ja da rušim tuđe snove? Da joj postavljam nove prepreke, kao da ih ionako na putu do objavljivanja knjige nema dovoljno. Da joj budem samo još jedan pesimista na njezinoj misiji. Plemenitom zadatku koji si je zadala; napisati i objaviti knjigu za djecu! Molim neka mi oprosti! Tog dana kad sam odlučio ostaviti prvi komentar na njezinom blogu, imao sam razgovor s jednim od bezbrojnih izdavača kojima sam ponudio "Tibora". Poslije takvih razgovora uvijek sam pun gorčine, jada i pitanja o smislu života, pisanja... Jer, cijenjeni urednik s kojim sam razgovarao tog nesretnog dana samo što me nije fizički napao pun bijesa kako sam se ja autsajder usudio napisati knjigu za djecu, pa još se i drznuti ponuditi je za objavljivanje! Koliko sam ga shvatio, pisanje knjiga za djecu nije dozvoljeno svima. To je valjda rezervirano samo za elitu. Koju, nisam uspio saznati. Spomenuti urednik valjda bi se manje naljutio da sam mu rekao kako namjeravam napisati svoju verziju Biblije! Kad sam dakle tog dana odlučio ostaviti komentar na blogu Piskinje, valjda sam joj samo htio prenjeti dio ružnih stvari koje je čekaju na putu do objavljene knjige. Sad kad razmišljam hladne glave, možda nisam to trebao napraviti. Možda sam je povrijedio svojim nastupom. Nije to zaslužila. Ipak smo mi oboje pisci, dovoljno nam je što protiv sebe imamo izdavače... Nadam se da će mi oprostiti... Pozdrav od Idera! |
|
Nakon dugotrajnog traženja, lutanja, pregovaranja, razočaranja, ovog petka (16.03.) trebao bih konačno potpisati ugovor s izdavačem o izdavanju moje knjige. Neću suviše u detalje da ne ureknem cijelu stvar. Ako sve prođe dobro, detaljniji izvještaj očekujte u subotu poslijepodne. Do tada, držite mi fige. Piskinji dugujem poduži odgovor i, na neki način, ispriku. Valjda će me shvatiti jer sam i ja ponekad nespretan u međuljudskim odnosima. |
|
U neko neodređeno vrijeme, u doba kočija i konja, postojalo selo Zarin. Smjestilo se visoko, visoko gore u brdima, podno Vilinog vrha, u prekrasnoj, plodnoj udolini okruženoj surim klisurama. Dolinom je žuborio bistri potok hladne vode, sve do uskog kanjona urezanog u stijenje, širokog tek toliko da su se mogle mimoići dvije kočije. Doći do Zarina s bilo koje druge strane bilo je nemoguće jer je selo bilo sasvim okruženo visokim, gotovo okomitim stijenama. U selu je živio Tibor, siromašan mlad slikar koji je maštao kako će se jednoga dana obogatiti zahvaljujući svome slikarskom talentu. No, stvarnost je bila okrutna. Još nije uspio prodati neku svoju sliku, pa je, da bi preživio, radio u jedinoj seoskoj gostionici kao perač suđa i potrkalo za sve poslove koje nitko drugi nije želio obavljati. Kako to već biva u svim pričama, zaljubljen je bio u lijepu gostioničarevu kći Agnezu, a niti ona prema njemu nije bila ravnodušna. Ali, prepreka je njihovoj ljubavi bio njen otac, bogati vlasnik “Tri jele”, koji je za svoju ljubimicu ponajmanje želio siromaha. Svake je noći, prije nego bi zaspao, Tibor sanjario o tome kako će jednoga dana, kada se obogati prodajom svojih slika, bez ustezanja zaprositi Agnezu, a potom će njih dvoje, držeći se za ruke, prošetati njihovim selom nekoliko puta - da ih svi vide. Tiborova je pustolovina započela jednog sasvim običnog dana, jednog sasvim običnog poslijepodneva, kada je dobio zadatak da se popne na krov gostionice i očisti jedan od četiriju dimnjaka. Mladi se slikar tome gundajući protivio jer se bojao visine, ali se i protiv svoje volje nastavljao penjati, pod budnim okom gazde koji mu je držao ljestve. Godinama zanemarivan, dimnjak je tražio mnogo truda, pa je čađavi Tibor na krovu dočekao sumrak. Možda bi tamo i prenoćio da se pred gostionicom, uz glasan tutanj, nije zaustavila otmjena kočija koju su vukla dva prekrasna vranca. Sav užurban, gostioničar brže-bolje potjera Tibora da siđe s krova i pomogne unijeti kovčege strankinje, otmjene dame u raskošnoj odjeći, koja je izašla iz kočije. Njeno je ponosito držanje odavalo da je plemenita roda. Očito je bilo da se zaustavila s namjerom da prenoći, jer su istočni obzor već počele kititi prve zvijezde, a nitko nije volio putovati noću ovim krajevima zbog nemilih događaja koji su u posljednje vrijeme učestali u Zarinu. Naime, već nekoliko su se tjedana u selu tijekom noći stali pojavljivati vampiri, napadajući ljude u nastojanju da utaže svoju glad. Za dana, vampiri su svoje utočište nalazili u Crnoj rupi, špilji u planinama iznad Zarina. Pretvoreni u šišmiše, bezbrižno su spavali zaštićeni od sunčeve svjetlosti mrakom špilje, znajući da zbog neprohodnih strmih litica ljudi ne mogu do njih. Strah od tih krvopija zavladao je selom, pa su se u prvi sumrak svi povlačili u sigurnost svojih kuća, vireći kroz prozore nakićene vijencima češnjaka. Ponovo su se uz ognjišta prepričavale stare priče i legende o mrtvacima koji se dižu iz groba, plaše ljude i sišu im krv. Unuci su, drhtureći od strave, slušali kako djedovi pričaju o čudnovatim stvorenjima koja se mogu pretvarati u šišmiše i letjeti zrakom. Sjetiše se da vampirima smeta sunčeva svjetlost, da ne podnose bijeli luk i da bježe od križa i svete vodice. Jedino se stari gostioničar, Agnezin otac, nije bojao vampira, pa je gostionica bila jedna od rijetkih kuća u Zarinu čiji prozori i vrata nisu bili urešeni vijencima češnjaka. Možda i zato što se u toj gostionici točilo i pilo jedinstveno piće - rakija Češnjovica. Proizvod starog Agnezinog oca koji je jedini znao recept za njezin pripravak. Glavni sastojak bio je naravno češnjak. Pa nije čudno što je miris te posebne rakije vampirima bio nesnosan smrad. Svake je večeri okupljenim muževima u gostionici Agnezin otac predlagao da podignu hajku i istjeraju vampire iz svoje okolice. Ali, bojeći se za vlastite živote, ljudi su radije napuštali svoje selo da se ne bi morali suočiti s vampirima. Zaredala su iseljenja iz Zarina. Nekada idilično mjestašce pritisli su oblaci straha. |