U neko neodređeno vrijeme, u doba kočija i konja, postojalo selo Zarin. Smjestilo se visoko, visoko gore u brdima, podno Vilinog vrha, u prekrasnoj, plodnoj udolini okruženoj surim klisurama. Dolinom je žuborio bistri potok hladne vode, sve do uskog kanjona urezanog u stijenje, širokog tek toliko da su se mogle mimoići dvije kočije. Doći do Zarina s bilo koje druge strane bilo je nemoguće jer je selo bilo sasvim okruženo visokim, gotovo okomitim stijenama.
U selu je živio Tibor, siromašan mlad slikar koji je maštao kako će se jednoga dana obogatiti zahvaljujući svome slikarskom talentu. No, stvarnost je bila okrutna. Još nije uspio prodati neku svoju sliku, pa je, da bi preživio, radio u jedinoj seoskoj gostionici kao perač suđa i potrkalo za sve poslove koje nitko drugi nije želio obavljati. Kako to već biva u svim pričama, zaljubljen je bio u lijepu gostioničarevu kći Agnezu, a niti ona prema njemu nije bila ravnodušna. Ali, prepreka je njihovoj ljubavi bio njen otac, bogati vlasnik “Tri jele”, koji je za svoju ljubimicu ponajmanje želio siromaha. Svake je noći, prije nego bi zaspao, Tibor sanjario o tome kako će jednoga dana, kada se obogati prodajom svojih slika, bez ustezanja zaprositi Agnezu, a potom će njih dvoje, držeći se za ruke, prošetati njihovim selom nekoliko puta - da ih svi vide.
Tiborova je pustolovina započela jednog sasvim običnog dana, jednog sasvim običnog poslijepodneva, kada je dobio zadatak da se popne na krov gostionice i očisti jedan od četiriju dimnjaka. Mladi se slikar tome gundajući protivio jer se bojao visine, ali se i protiv svoje volje nastavljao penjati, pod budnim okom gazde koji mu je držao ljestve. Godinama zanemarivan, dimnjak je tražio mnogo truda, pa je čađavi Tibor na krovu dočekao sumrak. Možda bi tamo i prenoćio da se pred gostionicom, uz glasan tutanj, nije zaustavila otmjena kočija koju su vukla dva prekrasna vranca.
Sav užurban, gostioničar brže-bolje potjera Tibora da siđe s krova i pomogne unijeti kovčege strankinje, otmjene dame u raskošnoj odjeći, koja je izašla iz kočije. Njeno je ponosito držanje odavalo da je plemenita roda. Očito je bilo da se zaustavila s namjerom da prenoći, jer su istočni obzor već počele kititi prve zvijezde, a nitko nije volio putovati noću ovim krajevima zbog nemilih događaja koji su u posljednje vrijeme učestali u Zarinu. Naime, već nekoliko su se tjedana u selu tijekom noći stali pojavljivati vampiri, napadajući ljude u nastojanju da utaže svoju glad. Za dana, vampiri su svoje utočište nalazili u Crnoj rupi, špilji u planinama iznad Zarina. Pretvoreni u šišmiše, bezbrižno su spavali zaštićeni od sunčeve svjetlosti mrakom špilje, znajući da zbog neprohodnih strmih litica ljudi ne mogu do njih.
Strah od tih krvopija zavladao je selom, pa su se u prvi sumrak svi povlačili u sigurnost svojih kuća, vireći kroz prozore nakićene vijencima češnjaka. Ponovo su se uz ognjišta prepričavale stare priče i legende o mrtvacima koji se dižu iz groba, plaše ljude i sišu im krv. Unuci su, drhtureći od strave, slušali kako djedovi pričaju o čudnovatim stvorenjima koja se mogu pretvarati u šišmiše i letjeti zrakom. Sjetiše se da vampirima smeta sunčeva svjetlost, da ne podnose bijeli luk i da bježe od križa i svete vodice.
Jedino se stari gostioničar, Agnezin otac, nije bojao vampira, pa je gostionica bila jedna od rijetkih kuća u Zarinu čiji prozori i vrata nisu bili urešeni vijencima češnjaka. Možda i zato što se u toj gostionici točilo i pilo jedinstveno piće - rakija Češnjovica. Proizvod starog Agnezinog oca koji je jedini znao recept za njezin pripravak. Glavni sastojak bio je naravno češnjak. Pa nije čudno što je miris te posebne rakije vampirima bio nesnosan smrad.
Svake je večeri okupljenim muževima u gostionici Agnezin otac predlagao da podignu hajku i istjeraju vampire iz svoje okolice. Ali, bojeći se za vlastite živote, ljudi su radije napuštali svoje selo da se ne bi morali suočiti s vampirima. Zaredala su iseljenja iz Zarina. Nekada idilično mjestašce pritisli su oblaci straha.
|
