vamotamo
31.03.2008., ponedjeljak
|
Kultur Shock je za mene i dalje pozitivan shock za organizam, naravno, ne onakav kakakv je bio u Puli prije tri godine kad su prvi put uopće, zasvirali u nekoj zemlji bivše Jugoslavije. Tada mi je samo bilo poznato ime, a hvalospjeve muzici sam čuo samo od prijatelja. Sve što sam znao je da ih predvodi Gino Banana, bivša narodnjačka zvijezda iz osamdesetih koja se propankerisala u srednjim godinama nakon što ga je Seattle uzeo pod svoje. No, bila je to preblaga riječ da se opiše ono što je uslijedilo. Uz obilje rakije i piva te nekih jedva 100-tinjak ljudi u Pulskom Kaštelu, Kulturšokovi su nas baćili u punk-sevdah, a mene ostavili s razbijenom usnicom koja je zarastala nekoliko dana. Tokom godina, KS je kod mene polako poprimio status benda za svaki trenutak, odnosno, tzv. „kućni bend“, dakle onaj koji se na srednjoj glasnoći pušta kući kad se kuva, pere, sprema, čita novine, knjige, gleda televizija, pije pivo, iritira komšije a ne samo kad se tulumari ili kad se bedir, iako ipak najbolje lijegaju kad se tulumari, ali što ćemo, svatko ima svoje kućne bendove. Moji su ipak nešto žešći od uobičajenih. Dakle, KS i dalje pravi vrhunski dernek i pokazuje da ga ni loše namješten zvuk ne može spriječiti u tome. Boogaloo je skakao, divljao, gurao se, prolijevao pivo i što je najvažnije od svega, pjevao kompletne pjesme iz sveg grla zajedno s Ginom, tako da mi se na trenutke činilo kao da sam na stadionu. Kad sam čuo da grupa pijanih momaka pored mene pjeva „Lele lele Nađija, jebala te čaršija“ a nisu moji prijatelji niti poznanici, bio sam iznenađen. Gle, ljudi znaju „tutti frutti gelato“, znaju „Sjedila sam za mašinom šila sam“, znaju „Mano mi Hermano“! Ma tko to pored mene pjeva „još se bijeli kapija“ iz naricaljke „Zumbul“?! Naravno , nepotrebno je spominjati da je rulja potpuno podivljala na „Horse Thief“, ljubavnu baladu o voljenoj Milki, bijelim lalama, sporoj murji i pušenju trave koja bi možda bila priča s tužnim završetkom u izvedbi nekog od klasičnih kućnih bendova, ali svakako ne i u KS-ovoj. Ovdje postaje ekstatična balkanska folk- punk-polka koju Halid Bešlić nikad neće napisati, i u kojoj završetak nije bitan doklegod se ima za pušit. Uostalom, sva je njihova muzika takva. Žanrova kod KS-a ima dovoljno da svaki kritičar može svršavati prepoznajući sve te bezobrazne ulete iz punka u tango, dixielanda u hardcore, stadionskog metala u sevdah i onda iz sevdaha opet u punk, ali ono što im se mora priznati je to da sav taj bosanski lonac serviraju toplo i dobro začinjeno bez hladnog profesionalizma i tehničarskog preseravanja u koje mnogi bendovi zapadnu nakon što počnu puniti malo veće klubove. Ipak je njihova glazba od samog početka bila namijenjena zdravom općenarodnom veselju i tek je sada počela ispunjavati svoju svrhu. Tutti Frutti video Za KS se više nema što pametno za reći, osim toga da će za kojih tri-četiri godine ako nastave ovako početi puniti stadione, jer je vrlo očito da im je to krajnji cilj. Ako to postignu, meni uopće neće biti žao jer su ipak jedan od rijetkih bendova koji to zaslužuje. Uostalom već bi bilo i vrijeme da netko normalan s južnoslavenskih brda uspije napraviti karijeru koja se ne bazira na zavičaju i razbijanja čaša željnoj dijaspori, pa bio to i bosanski sevdah s jakom primjesom turske narodne glazbe. Kad smo već mi Hrvati nesposobni da tamburice i mandoline obučemo u boje rock'n'rolla, dobro će nam doći i ovaj sevdah-metal. |
Gallon drunk, KSET
|
Jebote, kako dobro ime. Baš ko stvoreno za mene, pomislio sam kad sam vidio plakat. Ali, odmah mi se upalio alarm sumnjičavosti. Jer nije rijetka pojava da band svirkom ne opravda dobro ime koje nosi. Ja se ispričavam svekolikim obijačima last.fm-a i muzičkim kolekcionarima na svojem neznanju, no za Popijeni Gallon nisam čuo do prije nekoliko dana. Ne, nisam mao pojma da je njihov frontman James Johnston, dugogodišnji Caveov Bad Seed, niti da je svako singlo koje su dosad izdali završilo prvo na top listama NME-ja i Melody Makera te da im je Mercury Prize jednom izmaknuo za dlaku. Duboko se ispričavam zbog svog neznanja i obećavam da neću nikad više. Barem do slijedeći put kad se pojavi neki bend zanimljivog imena o kojem ne znam ništa. Gallon Drunk svira nešto što bi se najlakše moglo nazvati križancem Jona Spencera i Morphinea. Imaju dovoljno groovea da pokrenu i debeloguze mrtvace, a s druge strane imaju taj mračnjački kuul kakav su Morphine u svojim danima isporučivali u gallonima, ako ne alkohola a ono bar heroina u žilama. Kraće rečeno, muzika im je živahnija i plesnija od Morphinea a melodičnija i manje čudna od JSBX ali svejednako čudna i neplesna. Više onako za kimanje glavom, nego za skakanje. Gallon Drunk: Hurricane A spomenuti James bogme je frenetičan momak za nekog u svojim godinama, i odmah se primijeti zašto ga je Nikša Pećina uzeo za gitaristu. Momak je to u razdrljenoj košulji, koji skače od klavijatura do gitare, povremeno se zaustavi na monitoru, stane onako frajerski s nogom na njega da izbaci špic-papak , urla na publiku, odnekud izvuče usnu harmoniku, puše u nju kao ludi Sonny Boy Williamson, onda drnda po gitari, grči se ispred pojačala, mijenja gitare,i sve to ponekad u jednoj pjesmi. Ostatak banda su fino obučeni londonski momci koji se dobro zajebavaju i korektno odrađuju posao. Ipak, uza sve to, imao bih jednu zamjerku. Činilo mi se da je koncert više odrađivan nego što je odsviran sa srcem. Odmah se vidi da je to iskusna banda s hrpom kilometara u nogama i laganim stadijem gluhoće uslijed gomile odsviranih koncerata, I kad vidiš takvu ekipu u akciji već se samo po sebi nameće da će koncert biti ako ne najbolji, a onda barem jedan od najboljih u posljednjih dva-tri mjeseca. Sve u svemu, uvjeren sam da im je KSET bio samo usputna stanica do nekog većeg kluba. Ili je to publiku ponedjeljak u njihovim glavama omeo u uživanju? Uživo s Jutubea (ne znam koja je stvar) Bez obzira na to, ako opet budu svirali mislim da ću ih opet ići gledati, samo što ću se ovaj put pobrinuti da onaj galon iz naslova bude u meni. |
