vamotamo
19.05.2008., ponedjeljak
Shellac, Močvara, subota 09.05.
|
Svekoliko noisersko pučanstvo (komada tridesetak) svršilo je kad je čulo za dolazak Shellaca u Hrvatsku. Daklem, radi se o jednom od najpoznatijih noise prvoboraca. Ni više ni manje nego sivoj eminenciji čikaškog noise vala osamdesetih, Stevu Albiniju kojem je ovo već treći band. Uz to što svira gitaru i pjeva u Shellacu, recording egineer Steve Albini producira sve i svašta, pa se tako procjenjuje da je snimio između 1500 i 2000 albuma među kojima su Nirvana, Pixies, Superchunk, Page & Plant, Neurosis, Gogol Bordello, Stooges, PJ Harvey, itd. Osim što je producent, odnosno, kako on to voli reći, inženjer, dotični gospodin voli i novinariti. Budući da uz Albinija, svira još jedan recording engineer, imena Bob Weston za pretpostaviti je kako će takav band zvučati. Vrlo mehanički i inženjerski. Shellac su točni, teški, siloviti, ponekad mračni, ponekad moćni, a ponekad samo neslušljivi. Jer u ovoj, gotovo industrijskoj, raskomadanoj buci nema mjesta za melodiju i ples. Jedini pokreti koje možete raditi uz ovo su kršenje, guranje i zabijanje glavom uz betonski zid. Malo je ovdje toga nježnog i suptilnog, sve je sama sirova matematička snaga. No, od ovih se rokadžija ne može ništa drugo ni očekivati. Steady As She Goes Po mentalitetu nisam noiser. To je glazba koja te proguta cijelog, a nakon toga sve ovisi o ukusima. Ili postaneš živčan i nervozan, ili se saživiš s bukom. Ja sam prije od ovih prvih, ali samo se u noiseu može naići na sporu brutalnu moć kakve nema niti u jednoj drugoj vrsti glazbe. A upravo to je ono što se meni u noiseu najviše sviđa. Shellac sadrži sasvim pristojne količine moći. Bar dok ne potonu u matematiku i manijakalno pauziranje poslije svakog udarca bubnja. Shellac su na sceni šarolika pojava. Za nekoga Albini možda i jest karizma, ali lik za mene izgleda smješno i bezopasno. Izgleda mi kao netko tko će vam srediti kompjuter za jedno popodne. Totalna suprotnost od muzike kakvu svira. Iz zvučnika dolaze brutalni metalni zvuci gitare, a na stageu je drži nadrkani očalinko s poderanim trapericama. Jel' to stvarno Steve ili neki njegov mlađahni pulen koji još nema dovoljno para ni da si kupi poštene hlače? Ne, ne, društvo drago, to je Stipica, glavom bez brade, kojeg zabole kurac za propuhe na koljenima, za dipotriju i uska ramena. I ja se apsolutno slažem s njim. Drugo čudo na stageu pored Stipice je Todd Trainer, iliti čudovište iz prodavaonice rabljenih bubnjeva. To nešto ima dva metra, ruke kao pipke od hobotnice, lice s potjernice, partviš frizuru i preciznost njemačkog snajperista. Todd ne promašuje niti jedan takt i pritom izgleda urnebesno. Shellac je valjda jedini band koji se može podičiti s bubnjarem-frontmanom. Bob Weston, basista, izgleda nekako najprizemiji i najpovučeniji. My Black Ass Kako god Shellac dobro svirali, potpisniku ovih redova bilo bi puno draže da je gledao Big Black, taman bio to i neki tribute, jer ipak, više volim kad pjesme imaju melodiju i maksimalno dva ritma. Zovite me predvidivim i dosadnim, ali želim da me glazba izliječi a ne da od nje bolujem. Svejedno, Shellaci jebu majku. Povremeno. |
