Kultur Shock je za mene i dalje pozitivan shock za organizam, naravno, ne onakav kakakv je bio u Puli prije tri godine kad su prvi put uopće, zasvirali u nekoj zemlji bivše Jugoslavije. Tada mi je samo bilo poznato ime, a hvalospjeve muzici sam čuo samo od prijatelja. Sve što sam znao je da ih predvodi Gino Banana, bivša narodnjačka zvijezda iz osamdesetih koja se propankerisala u srednjim godinama nakon što ga je Seattle uzeo pod svoje. No, bila je to preblaga riječ da se opiše ono što je uslijedilo. Uz obilje rakije i piva te nekih jedva 100-tinjak ljudi u Pulskom Kaštelu, Kulturšokovi su nas baćili u punk-sevdah, a mene ostavili s razbijenom usnicom koja je zarastala nekoliko dana.
Tokom godina, KS je kod mene polako poprimio status benda za svaki trenutak, odnosno, tzv. „kućni bend“, dakle onaj koji se na srednjoj glasnoći pušta kući kad se kuva, pere, sprema, čita novine, knjige, gleda televizija, pije pivo, iritira komšije a ne samo kad se tulumari ili kad se bedir, iako ipak najbolje lijegaju kad se tulumari, ali što ćemo, svatko ima svoje kućne bendove. Moji su ipak nešto žešći od uobičajenih.
Dakle, KS i dalje pravi vrhunski dernek i pokazuje da ga ni loše namješten zvuk ne može spriječiti u tome. Boogaloo je skakao, divljao, gurao se, prolijevao pivo i što je najvažnije od svega, pjevao kompletne pjesme iz sveg grla zajedno s Ginom, tako da mi se na trenutke činilo kao da sam na stadionu. Kad sam čuo da grupa pijanih momaka pored mene pjeva „Lele lele Nađija, jebala te čaršija“ a nisu moji prijatelji niti poznanici, bio sam iznenađen. Gle, ljudi znaju „tutti frutti gelato“, znaju „Sjedila sam za mašinom šila sam“, znaju „Mano mi Hermano“! Ma tko to pored mene pjeva „još se bijeli kapija“ iz naricaljke „Zumbul“?!
Naravno , nepotrebno je spominjati da je rulja potpuno podivljala na „Horse Thief“, ljubavnu baladu o voljenoj Milki, bijelim lalama, sporoj murji i pušenju trave koja bi možda bila priča s tužnim završetkom u izvedbi nekog od klasičnih kućnih bendova, ali svakako ne i u KS-ovoj. Ovdje postaje ekstatična balkanska folk- punk-polka koju Halid Bešlić nikad neće napisati, i u kojoj završetak nije bitan doklegod se ima za pušit. Uostalom, sva je njihova muzika takva.
Žanrova kod KS-a ima dovoljno da svaki kritičar može svršavati prepoznajući sve te bezobrazne ulete iz punka u tango, dixielanda u hardcore, stadionskog metala u sevdah i onda iz sevdaha opet u punk, ali ono što im se mora priznati je to da sav taj bosanski lonac serviraju toplo i dobro začinjeno bez hladnog profesionalizma i tehničarskog preseravanja u koje mnogi bendovi zapadnu nakon što počnu puniti malo veće klubove. Ipak je njihova glazba od samog početka bila namijenjena zdravom općenarodnom veselju i tek je sada počela ispunjavati svoju svrhu.
Tutti Frutti video
Za KS se više nema što pametno za reći, osim toga da će za kojih tri-četiri godine ako nastave ovako početi puniti stadione, jer je vrlo očito da im je to krajnji cilj. Ako to postignu, meni uopće neće biti žao jer su ipak jedan od rijetkih bendova koji to zaslužuje. Uostalom već bi bilo i vrijeme da netko normalan s južnoslavenskih brda uspije napraviti karijeru koja se ne bazira na zavičaju i razbijanja čaša željnoj dijaspori, pa bio to i bosanski sevdah s jakom primjesom turske narodne glazbe.
Kad smo već mi Hrvati nesposobni da tamburice i mandoline obučemo u boje rock'n'rolla, dobro će nam doći i ovaj sevdah-metal.
Post je objavljen 31.03.2008. u 16:33 sati.