vakuum
Cilj je stići do cilja
Mislim da bi ovako bilo najbolje putovati. Mislim, nisam baš kćer od Veljka Rogošića, ali radije bih bila ovako mokra. Bar bi znala od čega.
Moj auto nema klimu. To sam zamijenila bretelicama i spuštenim staklima. Ali moj najveći neprijatelj nema oznaku +38 u hladu. Možda ima neku čudnu registarsku tablicu, ali sigurno dolazi iz Češke. Njih se najviše bojim. I bojat ću ih se i za četiri dana, kada ću prvi puta sama sjesti za volan na put dalji od Samobora ili vrha Zagrebačke gore. Nešto robe, malo vode, pokoja zaboravljena dječja igračka, Maksim Mrvica i ja. Možda mi baš njegovi zvukovi odagnaju misli od straha. Ili možda ponovo počnem osjećati zavist na njegovim brzim prstima, pa raspalim po gasu. Možda bolje neke rokerske stvari. Ma, i one me natjeraju na brzinu. Uzet ću laganice. Uzela bi i REM-ovce da ih imam. Sve bi ih potrpala u auto, pa nek sviraju.
Ići ću autocestom. Ne, starom cestom. Ili možda ipak autocestom. Ne, prevelika je kolona u subotu ujutro pred svakim tunelom. Starom. Vidjet ću, još. Da, kao da ću nešto vidjeti, osim dva auta ispred mene. Odlučit ću u zadnji tren. Isto kao što ću odlučiti koje hlače ću strpati u kofer, koje sandalice uzeti, koji parfem, koju kopču za kosu, koji lak za nokte. Ali to uopće nije problem. Imam troje para hlača, dvoje sandala, dva parfema i tri kopče. Lak za nokte zauzima najmanje mjesta. Mogu ih uzeti sve.
Muči me onaj čeh. Mislim da svakog od nas na cesti čeka jedan čeh. Neki čekaju na ugibalištu sa konzervom u jednoj i paradajzom i drugoj ruci, neki vrebaju sa benzinske, a neki jednostavno znaju kada treba krenuti iz svoje češke kuće. Onda počinje njihovo veselje na cesti. Kak da im objasnim da sam ja dovoljno vesela i bez njih kad me ionako ne bi razumjeli. Taj jezik nitko ne razumije.
Priznajem. Bojim se grmljavine, pauka i čeha. Kad grmi zažmirim, kao da će to išta pomoći ako udari baš u mene. Kad je pauk samo metar od mene vrištim, kao da će on pobjeći od tog zvuka. A kad vidim čeha pomolim se. Bože, sačuvaj me kuge, rata gladi i ovog veseljaka na cesti.
Križić na retrovizoru, poznato „Sretan put“ i čvrsta vjera u sebe bit će dovoljna da strah nestane.
Još samo fali čvrsta vjera. Možda ju još i pronađem u ova četiri dana.
Tako, ako vidite zbunjenu plavušu u crvenom autu, nemojte joj trubiti. Ona vas ionako neće čuti od preglasne muzike koja će, nadam se, odagnati njen strah.
Sretan put i Vama!
25.07.2006. u 11:54 | 34 Komentara | Štedi | Gore | ^
Sok od borovnice, molim
Ja ne kužim.
Neki je zovu piva, neki pivo. Mislim da je ispravnije pivo. Ožujsko pivo. To se pije samo u trećem mjesecu. Ali ne trudnoće. Karlovačko pivo (ne piva, ne pjeva). Znači da je pivo. Srednji rod jednine. Osim ako ga ne pijete u većim količinama. Onda su „piva“. I poslije puno piva se pjeva. Bar bi ja pjevala, da mogu popit puno piva. Ima ih još sto vrsta. Za neke nikad čula. Čudim se ko pura dreku kad čujem za neke nazive. Mislim da je to neka biljka iz Botaničkog vrta, pa kao pravi poznavalac latinskih naziva, samo klimam glavom.
Ustvari, ne mogu uopće to pit. Ili bolje reć „ono“ pit. Srednji rod. Osrednje piće. Bar za mene. Možda pol čaše, radi društva, ali nije mi to baš neki okus. Onak, gorko i pjenavo.
Draže mi ga je bilo stavljat u kosu kad sam bila u pubertetu, da bi mi kosa stršala, baš onako kako ja želim. A onda sam bazdila na pivo ko da sam se bacila u bačvu punu te žute tekućine. Najčešće je žuta, jel? Ona tamna je, kolko znam još jača. Za nju bi mi bio dovoljan i jedan gutljaj, pa da pjevam i na makedonski. Ko Aki. Pjesmom protiv droge. Samo što bi kod mene to bilo Pjesmom radi pive. Osim ako je bezalkoholna. I to sam probala, al ne kužim taj užitak. Pit pivo, a da ne osjetiš u nogama trnce. Jer mene alkohol prvo udara u noge.
Ne znam kojom se to brzinom taj alkohol spusti u moje noge. Čak je svejedno jel sjedim ili stojim. Najčešće sjedim, jer ne pijem za šankom. Pa se sjuri brzinom munje u donje mi ekstremitete i ja se nemrem dić sa stolca od tri gutljaja.
Ali poštujem one koji to vole. Ustvari, ne poštujem baš sve koji piju pivu, ali poštujem njihovu želju za tom tekućinom. Pa ako znam da će mi doći u goste netko ko to žuto pjenavo voli, onda si dam truda čak i zapamtiti vrstu koju voli. Pa plazim od police do police i tražim vrstu. Specijalnu.
Jedan ne voli Žuju. Od nje dobije žgaravicu. Drugi mrzi Pan. Dobije žgaravicu. Treći pije bezalkoholnu, jer je još uvijek na snazi glupi zakon. Četvrti voli Stellu. A i ona njega.
Sva sreća da svi oni ne dolaze u goste zajedno. Mislim da bi me blagajnica još čudnije gledala nego inače, sa svim tim pivama u košari.
I onda su sretni kad vide svoju omiljenu rashlađenu marku pred sobom. Više niš drugo ni ne vide. Pivo je zakon! Žuja je zakon! Pan je zakon! Isus je zakon! (Tu sam majicu vidjela na pjevačima jednog crkvenog zbora). A to što je nula promila u zakonu, to je malo koga briga.
Glavno da je tu krigla ili čaša i omiljena flaša.
Toče. Pjeni se. Neka više, neka manje. Ispija se. Vele da im paše. Po izrazu lica, rekla bi da ne lažu. Osmjeh od uha do uha.
Pa probam i ja. Po stopedesetiosmi put. Da vidim, možda se i ja tako osmjehnem. I prevarim se. Po stopedesetiosmi put. Napravim kiselu facu, progutam žutu tekućinu, sve iste sekunde završi u nogama i cerim se ko luda.
Nakon toga, dragi si gosti moraju sami donositi novu flašu iz frižidera, jer domaćica više nije u stanju ni psu dati vode.
Zato to ne pijem.
Meni je borovnica zakon! Tekuća, naravno. Može i neki drugi sok, samo da je iste boje.
Smijem se ja i bez aklohola u nogama.
U dobrom društvu.
Eyes wide open
Bila jednom dva oka. Plava. Potpuno zdrava. Širom otvorena gledala su svijet oko sebe. I boje i događaje i vrtićke prijatelje i školsku ploču i prvi bicikl i more i pod morem i srednjoškolske dječake, a nešto kasnije i studente. Osim studenata, morale su gledati i brdo knjiga. I role i role nacrta. Odrolanih. I to naročito noću. Dok su sva druga oka, bilo koje boje žmirila, ova dva plava su gledala. Buljila. U nacrte, trokute, šestare, kutomjere, milimetre, decimetre i omjere. U sitne detaljčiće uz stolnu lampicu i jedinu dobru muziku sa cjelonoćnog prvog programa Hrvatskog radija.
Samo pred jutro bi malo zažmirila, na sat-dva, a onda natrag na posao. Buljenje. Jedva da su imala vremena trepnuti.
Onda je, jednog dana, lijevo oko vidjelo nešto mutno. Magle niotkuda. Vedar, sunčan dan, a okeco slabo vidi to što vidi. Zajedno sa desnim okom otišlo je okulisti. Zajedno, jer su bili nerazdvojni. Jer nije ovo priča o jednookom Jacku.
Bilo je to odmah nakon rata. Ali nisu okice znale da petokolonaši još uvijek vrebaju i da je njihov doktor bio ujedno i njihov najveći ratni neprijatelj. Bez vatrenog oružja. Hladnog pogleda dao im je krivi lijek. Dijametralno suprotni onome što su trebale. Kao da mu se nije dalo nadodati još jednu crticu ispred brojkica. Onu okomitu na vodoravnu. Nego je povukao onu jednu, onako lijeno.Lakoćemo. Plavuša neće ni skužiti.
I oke su dobile očale. Lijepih okvira. I nisu bile sretne buljeći. Svako jutro budile su se umornije nego što su zaspale. Na poslu su crtale krivudave linije umjesto ravne. Kod kuće su u kuhinjske ormariće spremale zmazane tanjure umjesto čistih.
Odjednom više nisu voljele čitati knjige, gledati filmove bez sinhronizacije, listati dnevne novine. Pa čak niti štrikati. To ionako nisu voljele, al bio je to dobar izgovor za loš vid.
Sve dok jednog dana nisu otišle kod drugog okuliste. Ratnog prijatelja, koji je vodoravnoj crti dodao i okomitu.
Nabavile su si okice još ljepše okvire i ponovo, kao u mladosti, širom gledale svijet oko sebe. Ne više studente. Jer su sad već bile ozbiljnije. Sa posebnom ljubavlju gledale su ratnog prijatelja okulistu. Ponovo su zavoljele čitati knjige, gledati filmove, pratiti dnevnu štampu.
Jedino nikada nisu htjele priznati da ne vole štrikati. Možda i to zavole, kad ostare i izgube sjaj.
Za sada radije širom otvorene švrljaju netom.
Svi odlaze
Završilo je.
I krizma i rođendan jedan i rođendan drugi i svi rođendani i lektire i roditeljski sastanci i priredbe i nogometni treninzi i tečajevi gitare i bubnjeva i školska godina i nedoumice oko upisa u gimnaziju i stošezdesetpet puta premišljanja u koju bi… Završili su i upisi. Završili su i obavezni odlasci zubaru, okulisti, ortodontu, ortopedu, logopedu… Ako je to nekom uopće i trebalo.
Vjerujem da je ludnica puna i da više nema mjesta ni za one koji bi poželjeli tamo. Zato svi lagano kreću put juga, u nadi da će se tamo malo opustiti, odmoriti, možda se zaljubiti ili jednostavno napuniti baterije za novi početak. Za novo ludilo.
Preostaje još samo par puta poskočiti na prepune kofere kako bi se što lakše zatvorili. Utrpati sve to u limenog, netom opranog, ljubimca, mahnuti dragim licima i poželjeti im sretan put. Ne treba im reći „pišite“, jer više ionako nitko nikome ne piše. Ako i kupite razglednicu, onda nema marke za kupit. A e-mail nemate otkuda poslat. Možda i imate, ali vam je to bedasto.
Zato samo čujete „Sretan put“ i „Javite se“. Mislite na mobitel. Svi na to i misle.
Ja mislim o tome kako ću za dva dana sjesti na prepune kofere moje djece, kako ću im zajedno sa njihovim tatom pomoći to utrpati u netom opranog limenog ljubimca, izljubiti ih… Pa ih još malo izljubiti, mahnuti i poželjeti im sretan put. I… „čuvajte se“, „javite se“.. kao svaka dosadna mama.
Mislim samo o tome kako to moram obaviti uz smiješak. I da li ću uspjeti sakriti suze, bar dok auto ne bude dovoljno daleko, dok će njihove ručice mahati sa zadnjeg sica.
Mislim o tome kako ću otrčati u stan da me ni susjedi ne vide kako cmoljim bez razloga. Smirit ću se tek kad čujem da su sretno stigli. Kada se jave sretnih glasića. Kada čujem kako je more „super… i sve je, mama, super“.
Hoću li tada moći bar malo misliti na sebe. Na svoj odmor. Uživati u tišini koja me okružuje, glazbi koja me rastužuje ili vjetru koji mi prolazi kroz kosu dok okrećem pedale na biciklu.
I samo poželjeti jedan stisak ruke i pitanje: „Jesi dobro, malena?“
