Marketing
Sok od borovnice, molim
Ja ne kužim.
Neki je zovu piva, neki pivo. Mislim da je ispravnije pivo. Ožujsko pivo. To se pije samo u trećem mjesecu. Ali ne trudnoće. Karlovačko pivo (ne piva, ne pjeva). Znači da je pivo. Srednji rod jednine. Osim ako ga ne pijete u većim količinama. Onda su „piva“. I poslije puno piva se pjeva. Bar bi ja pjevala, da mogu popit puno piva. Ima ih još sto vrsta. Za neke nikad čula. Čudim se ko pura dreku kad čujem za neke nazive. Mislim da je to neka biljka iz Botaničkog vrta, pa kao pravi poznavalac latinskih naziva, samo klimam glavom.
Ustvari, ne mogu uopće to pit. Ili bolje reć „ono“ pit. Srednji rod. Osrednje piće. Bar za mene. Možda pol čaše, radi društva, ali nije mi to baš neki okus. Onak, gorko i pjenavo.
Draže mi ga je bilo stavljat u kosu kad sam bila u pubertetu, da bi mi kosa stršala, baš onako kako ja želim. A onda sam bazdila na pivo ko da sam se bacila u bačvu punu te žute tekućine. Najčešće je žuta, jel? Ona tamna je, kolko znam još jača. Za nju bi mi bio dovoljan i jedan gutljaj, pa da pjevam i na makedonski. Ko Aki. Pjesmom protiv droge. Samo što bi kod mene to bilo Pjesmom radi pive. Osim ako je bezalkoholna. I to sam probala, al ne kužim taj užitak. Pit pivo, a da ne osjetiš u nogama trnce. Jer mene alkohol prvo udara u noge.
Ne znam kojom se to brzinom taj alkohol spusti u moje noge. Čak je svejedno jel sjedim ili stojim. Najčešće sjedim, jer ne pijem za šankom. Pa se sjuri brzinom munje u donje mi ekstremitete i ja se nemrem dić sa stolca od tri gutljaja.
Ali poštujem one koji to vole. Ustvari, ne poštujem baš sve koji piju pivu, ali poštujem njihovu želju za tom tekućinom. Pa ako znam da će mi doći u goste netko ko to žuto pjenavo voli, onda si dam truda čak i zapamtiti vrstu koju voli. Pa plazim od police do police i tražim vrstu. Specijalnu.
Jedan ne voli Žuju. Od nje dobije žgaravicu. Drugi mrzi Pan. Dobije žgaravicu. Treći pije bezalkoholnu, jer je još uvijek na snazi glupi zakon. Četvrti voli Stellu. A i ona njega.
Sva sreća da svi oni ne dolaze u goste zajedno. Mislim da bi me blagajnica još čudnije gledala nego inače, sa svim tim pivama u košari.
I onda su sretni kad vide svoju omiljenu rashlađenu marku pred sobom. Više niš drugo ni ne vide. Pivo je zakon! Žuja je zakon! Pan je zakon! Isus je zakon! (Tu sam majicu vidjela na pjevačima jednog crkvenog zbora). A to što je nula promila u zakonu, to je malo koga briga.
Glavno da je tu krigla ili čaša i omiljena flaša.
Toče. Pjeni se. Neka više, neka manje. Ispija se. Vele da im paše. Po izrazu lica, rekla bi da ne lažu. Osmjeh od uha do uha.
Pa probam i ja. Po stopedesetiosmi put. Da vidim, možda se i ja tako osmjehnem. I prevarim se. Po stopedesetiosmi put. Napravim kiselu facu, progutam žutu tekućinu, sve iste sekunde završi u nogama i cerim se ko luda.
Nakon toga, dragi si gosti moraju sami donositi novu flašu iz frižidera, jer domaćica više nije u stanju ni psu dati vode.
Zato to ne pijem.
Meni je borovnica zakon! Tekuća, naravno. Može i neki drugi sok, samo da je iste boje.
Smijem se ja i bez aklohola u nogama.
U dobrom društvu.
Post je objavljen 19.07.2006. u 15:52 sati.