vakuum
Sreća je u tebi
I ti je dijeliš dalje:
Ako pomogneš gdje nitko više ne pomaže;
Ako si zadovoljan gdje drugi postavljaju zahtjeve;
Ako se možeš smijati gdje drugi samo kukaju i jadikuju;
Ako možeš oprostiti gdje su ljudi činili zlo.
Sreća je u tebi.
Ljudska sreća ovisi o voljeti i biti voljen
I o toliko lijepih stvari koje su besplatne
Phil Bosmans
Srećo moja malena!
Od tisuću postavljenih pitanja, ja znam odgovor na svega par. Od bezbroj zagrljaja kojima si mi, ničim izazvan, uljepšao dane, nadam se da si ih dobio natrag. Od cjelodnevnih izljeva nježnosti koje mi donosiš, nadam se da ih jednakom mjerom primaš. Od osmjeha koji ne silazi sa tvojih usana, nadam se da ti osmjehom vraćam. Od pusica koje mi daješ u ruku, jer ona je najbliža tvojoj visini, ja svakim danom sve više cvatem.
Kada me pitaš: „Što ako svećenk ne voli vino, a mora ga piti?“ oprosti što se smijem.
Kada razmišljaš o životu poslije i brineš kako će ti biti, ne brini. Ja ću uvijek biti tu negdje. Da te čuvam, jer znam da se bojiš mraka. I pijavice. Koja, stvarno ne znam što bi nam mogla napraviti ako dođe. Oprosti mi, ali ne znam, pa izmišljavam odgovore.
Ako s tugom u glasu pitaš: „Zašto se ja moram ići prvi kupati, a seka ima ujutro školu?“
A ja ti odgovorim: „Ali nema prvi sat“!. Jer mi je to prvo palo na pamet.
Ti ćeš tada uporno: „A ja nemam prvih pet sati!“
I bez čekanja odgovora, jer znaš da se ti prvi navečer kupaš reći ćeš: „Aha, znam, jer sam ja mali seronja, jelda?“ Oprosti mi, zlato, što ti se smijem.
Oprosti i u sestrino ime, ako te zafkava za onu pidžamu na točkice, kada kaže da su to sve one koje si u svojim sastavcima zaboravio staviti. Ona te neizmjerno voli.
Oprosti mi ako ne mogu u tvojoj glavici predočiti točnu sliku tvoje buduće žene, koju ćeš jednog dana imati.
Oprosti, kada se smijem na tvoju izjavu da je vime od krave CICIBAN. Al stvarno bi voljela znati gdje čupaš te ideje.
Oprosti mi kada se smijem i zato što mi po skrivečki, iza leđa donosiš čestitku za Majčin dan, a čestitaš mi Dan žena.
Oprosti što ne mogu zaustaviti smijeh kada misliš da je drogerija dućan gdje se prodaje droga.
Oprosti mi što te zovem Mali udav, ali valjda smijem nečim nadoknaditi sve one neprospavane noći, kao i ovu, dok me nemirno svojim nožicama udaraš u desni bubreg od 2 do 5 ujutro.
Znam da puno toga znaš. Znam da misliš da znaš i više nego što znaš. Znam tvoju teoriju o muškom i ženskom rodu s nepunih devet. Znam da misliš da se muški zovu ON, a žene ONA, jer ste vi ljeniji, pa imate samo dva slova.
Oprosti što mi je i to smiješno.
Najviše od svega, oprosti mi što ne znam što je zaleđe, osim kad sudac podigne zastavicu da je zaleđe.
Oprosti što ti još ne dozvoljavam da me zoveš stara i što nemam baš neko objašnjenje za to.
A hvala ti što me već punih devet godina činiš najsretnijom mamom na svijetu. Svojim osmjehom, svojim zagrljajima, svojim pitanjima, svojim uspjesima. Ponajviše svojim JA.
Jer ti si poseban i zaslužuješ nešto posebno na ovom svijetu.
Nadam se, da će svijet oko tebe to prepoznati, baš kao i ja. I da će biti nježan prema tebi. Baš kao i ja.
Ne mogu ti to obećati. Ali mogu ti obećati da će moja ruka uvijek biti tu.
Za tebe.
Sretan ti rođendan, sine!
28.06.2006. u 00:54 | 39 Komentara | Štedi | Gore | ^
Prema nesretniku i smijeh je već uvreda
Meni je sve smiješno. I tužno mi je, ponekad, smiješno. Da nije tragično bilo bi komično. I smijem se. A vele da je smijeh zdrav. Da smijeh liječi. Po tome bi ja trebala biti zdravija od većine koja ne puši, ne pije, ne drogira se, rano liježu, rano ustaju, redovito vježbaju i proučili su sva poglavlja priručnika „Fit for life“.
Smijem se skoro svemu. Dođe mi smiješan TV komentator vrlo ozbiljne face dok govori o krizi na Bliskom Istoku, jer je u trenutku podignuo obrvu. Smijem se dječaku koji trči u školu, a torba ga lupa po riti. Smiješno je meni kad samu sebe ozlijedim s nožem dok režem luk ili mrkvicu. Smiješno mi je kad se sudare dva auta, a ja u svom, na putu za posao, jedem bananu i pričam na mobitel i stignem zakočit na vrijeme. I kad me policajac vidi da pričam na mobitel i samo, brižno, odmahuje glavom. Smijem se i šefici kad vidim da trči na bus, a on joj pred nosom zatvori vrata. Smiješno mi je i kad se sjetim kako mi je nešto bilo tužno. A sad mi je smiješno.
Ponekad i ne znaju da se smijem. Naučila sam se smijati u sebi. I samoj sebi, ali i u sebi. To je onaj poseban, zabranjeni smijeh. To je smijeh koji ne smije van, a rado bi. To je onaj za kojeg bi rekli : „Šta se ti smiješ? Šta je tu smiješno?“ A dođe ko šamar. Pa smijeh ostaviš u sebi, a oni misle kako si ozbiljno shvatio situaciju.
Prvi dječji osmijeh svi obožavaju. Snimaju ga kazetofonima, magnetofonima, prenose telefonima, kamerama, mobitelima. I svi se smiju kad se beba smije. Jer beba je sretna, pa su svi sretni. I opet se smiju, kad pregledavaju te snimke, bez obzira što nemaju pojma čemu se beba smijala.
Onda beba malo naraste, pa ju pitaju: „A što ti je smiješno?“ Pa malo veće ljudsko biće počne skrivati smijeh. Smijulji se, po skrivečki. Jer nije mjesto ni vrijeme. Njima, doduše, nikad nije ni mjesto ni vrijeme. Ko da im nije baš sve na svom mjestu.
Prvo počinju stavljati ruku na usta kad se smiju. Kao da imaju krive zube. Ili ih nemaju, uopće. Kao da nitko neće primijetiti da se smiju ako malena ručica sakrije usta. A tijelo se i dalje trese od smijeha. Jer on želi van. Želi ponovo biti snimljen.
Nakon previše opomena smijeh zastane i pretvori se u smiješak. Jer i dalje je smiješno.
S vremenom se prestane i smješkat, bar vidljivo. Jer ne smiješ se smijati u školi. Odma jedinica u imenik. Šteta što ta ocjena ide pod zalaganje. Nema rubrike smiješno/ozbiljno. I nema opaske: „Dobio jedinicu jer se smijao“. Roditelj samo dođe i vidi brdo kolaca u imeniku. On se odavno prestao smijati tome. Samo razmišlja kako će s vrata opaliti šamarčinu malom smjehuljku koji mu otvori vrata s osmjehom i kojeg je donedavno isti taj, ponosno snimao kako se smije.
Ne smiješ se smijat ni na poslu. Jer tvoj posao je ozbiljan i odgovoran. Osim ako nisi Željko Malnar. Što si ozbiljniji, to si pametniji. Utegni se, uvuci trbuh, a izbaci ostale poželjne atribute i uozbilji se. Ništa tu ne može biti smiješno. Čak i ako pomisliš: „Ako joj na grudima piše SISLEY, da li joj otraga, malo niže piše GUZLEY?“
I odjednom su svi ozbiljni. Jer, situacija je ozbiljna. Rat je. Balvani su na cesti. Susjedu crkla krava. Muž joj nije već dva mjeseca dobio plaću. Ne zna se što će biti s PDV-om. Nisu mu odobrili kredit za stan. Ni za auto. Nešto mu nije u redu s probavom. Nema mjesta na parkiralištu. Iskočio osigurač.
Al kad malo razmisliš, baš je to smiješno kad iskoči osigurač. Skočiš, jer je nekaj bubnulo, sve se zamračilo, a ti živ i zdrav. Samo je osigurač iskočio.
Pa i oni balvani. Mislim, u kojem smo mi to dobu, pa balvane stavljamo na cestu?
Ili krava. Pa živa bića umiru. A krave crkavaju.
O probavi, ne bi.
Kako god okreneš, smiješno je. Ako ni zbog čega, a onda jer „kako god okreneš“ glasi slogan na jumbo plakatu za neku banku. Ne znam koju. Ali mi padne na pamet da ga okrenem naopačke, da provjerim jel stvarno svejedno kako god okreneš. Pa se smijem u koloni automobila koja milji mostom Slobode dok gledam taj plakat. Neću o nazivu mosta. Sloboda. Kao „uzmi, slobodno“. Opet ću se počet smijat.
A ovdje nije ni mjesto ni vrijeme.
Njima nikad nije ni mjesto ni vrijeme.
Jupi, jaja!
Renči je imao najbolje ideje za potrošiti duge ljetne dane za vrijeme školskih praznika. Stalno sam hodala za njim i njegovim plavim loknicama, ne bi li otkrila koju je novu ideju dobio i što se to upravo kuha ispod skakutave plave kose. Izgledao je ko anđeo, a bio je živi vrag. Vragovi su uvijek privlačniji, barem djeci. Oni su pokretači. S njima se nešto događa. Anđeli ćemo biti navečer, kad zmazanih koljena, poderanih kratkih hlačica i musavih lica dođemo pred roditelje. Taj pogled ćemo sačuvati za njih, samo da ne dobijemo dvadeset pet po turu. Ili nedajBože zabranu gledanja crtića u sedam i petnaest. Do tada imamo cijeli dan.
Naša baka je imala kokoši. A kokoške su imale jaja. A mi smo bili mali i nije nam bilo jasno zašto ne sjede na tim jajima, nego dozvoljavaju baki da dođe i uzme im njihovo mlado. Sigurno su bile glupe. Ko kokoši. Sigurno su se umorile od sjedenja. Moramo im pomoći prije nego bakina ruka dohvati male.
Iako nigdje u blizini nije bilo niti jednog pijetla mi smo bili uvjereni da se u tim jajima nalaze mali pilići. Ustvari, Renči je bio uvjeren. A kad je on bio uvjeren, ja sam bila još uvjerenija.
Njegove loknice odskakutale su do kokošinjca, a moja ravna plava kosa za njim. Njegova ručica dohvatila je jedno jaje. Moja, tri godine starija, dohvatila je drugo jaje. I tako smo postali budući roditelji. Ponosni. Tajni. Ko agenti. Teško da bi se i sam James Bond upustio u takvu avanturu. Znali smo što bi nas slijedilo da nas je netko otkrio. Kradljivci jaja se opako kažnjavaju. Osim dvadeset pet po turu i ne gledanja jedinog crtića u danu, bilo bi tu i onog najgoreg. Najlakše je odtrpiti šamar-dva, malo po guzi ili jednu zabranu. Ali ono dvosatno prigovaranje-to je bilo najgore. Ribanje i ribarsko prigovaranje. U kontinentalnom kraju. Prestrašno. Bili bi i koza i magarac i tuka i majmun i samom vragu ispali iz torbe i niškoristi i štetočine. I ine životinje. Čudno kako nikada nismo bili kokoši. To nam je, izgleda, falilo.
U najvećoj tajnosti unjeli smo jaja u kuću. U džepu. Pa u sobu. To je postao naš kokošinjac, a mi kokoši. Konačno. Sjedili smo na jajima. Nismo se usudili ni na WC, da se jaja ne ohlade. I nestrpljivo očekivali trenutak kada će se početi nešto događati. Prvo smo se bojali i progovoriti, a onda nam je palo na pamet da bi mogli malo i zakokodakati. Možda bi to pomoglo. Renčiju je to palo na pamet. A kad je njemu palo na pamet, onda je i meni palo. To je bila lančana reakcija. Normalno.
Svako malo bi se navirivali, opipavali jaja, provjeravali da ih nismo zdrobili, provjeravali temperaturu ljuske. Sve se činilo savršeno. Pa zašto onda ne izlaze?!
Smišljali smo im i imena. Kalimero, Kikica, Žućko, Zlatica. Ko pravi roditelji kad čekaju bebu. Dvije bebe. Jedina razlika je bila što je muškarac u ovom slučaju pomagao svojoj družici. Kao morski konjic, koji nosi jaja umjesto konjicke. Ko zna šta morska konjicka za to vrijeme radi. Sigurno ne kokodače, kao ja.
Naravno da su Renčiju padale na pamet nevjerojatne ideje. Od one da ih stavimo u pećnicu, pa nafrljimo, ubrzamo proces i odemo se igrati, pa do one da ih vratimo pravim mamama, pa da se sutra vratimo po njih. Prije bake. Ipak smo mi brži.
Naravno da je pao mrak, a da se ništa nije dogodilo. Naravno da smo bili otkriveni. Jer koja djeca-vragovi sjede usred bijelog dana, usred ljeta, pola dana u sobi i kokodaču?
Naravno da smo bili i kažnjeni. Ali najveća nam je kazna bila to što nismo uspjeli toga dana postati roditelji.
Sva sreća da u sobi nije bila postavljena kakva skrivena kamera. Ovako, ostaje samo moja riječ protiv njegove. Nema dokaza da smo sjedili na jajima. Nema dokaza da smo bili kokoši.
Renči je danas velika faca. Ne zato što je moj bratić. Ali je faca. Ne prevelika, ali dovoljno velika da padne pod stol od srama i da mu glava poprimi boju zrele jagode ako netko sazna da je mislio da je kokoš. Da je sjedio na kokošjem jajetu. Da je želio postati mama-koka i prvi zagrliti svog piceka. Još pijetao, nekako. Ali kokoš?!
Renči danas ima obitelj. Dvije kćeri. Niti jedna mu se ne zove niti Kikica, niti Zlatica. Sigurno se ne želi sjetiti te epizode svaki puta kad ih pozove.
Za mene, nema problema. Ja sam ionako kokoš.
I svojoj djeci često tepam Piceki moji.
