so far away...

ponedjeljak, 29.05.2023.

Sivkacu... (snovi i pisanje)

Nije prošlo gotovo ništa vremena od onog cimerovog...pa evo, pišem novi oproštajni...ovaj puta za četveronožnu moju ljubav, Sivkace, mačak. Mužev mačak, no dio obitelji, baš kao i svaki naš krzneni četveronožni pratitelj. Pitam se koliko smo zapravo kratko svi mi ovdje, samo u prolazu kao što mi je danas rekla kolegica.

Malac je imao samo pet godina. I bio naša šugica, smelly cat smo ga zvali, po onoj Phoebinoj pjesmi iz prijatelja. Jadničak je imao mačju sidu i leukemiju, stalno su mu bile upaljene desni pa je slinio neku sukrvicu. Takav se nije mogao oprati pa mu je dlaka bila neuredna...zato šugica. Iako je i to bilo od milja. I sve to skupa nije bio razlog što ga više nema, stoički je podnosio vjerojatno dosta gadnu bol upaljenih desni...i živio s tim. No, prošli tjedan ga je izgleda udario auto...i polomio nešto u donjem dijelu kičme...rep mu je otkazao...to sam prvo primjetila. Teže je hodao malo, ali ne strašno pa sam ga odlučila odvesti veterinaru. Taj dan je dragi javio da ga je pronašao kako se pokakao po sebi. On je otišao dalje nešto raditi, a kad sam ja došla doma još je jednom bio ukakan.

Veterinar je rekao kako je to možebitna ozljeda živca i ako se ta inkontinencija ne sredi, najbolje bi bilo da ga uspavamo...ako bude to u redu, uklonit će mu taj mrtvi rep. Nadali smo se do zadnje sekunde da će napokon otići na wc, no nije. Pojeo je hrpu toga, popio litre i litre vode kroz tih nekoliko dana, no ništa nije izašlo iz njega, samo je sav naotekao kao bačvica.

Jučer smo dobar dio dana proveli s njim vani u vrtu...više od ičeg volio je ležati u travi i bio je daleko sretnija mica dok je boravio vani. Zato smo ga i puštali van, za razliku od ovo dvoje Bonnie i Clyde koji su isključivo kućne mice. Sjedili smo kraj njega na dekici, mazili ga, a on je preo, pun povjerenja u svoje ljude. Koji su ga gledali takvog i planirali gdje će ga pokopati.
Jao, kako je to grozan osjećaj, kao da si ga iznevjerio i izdao...a znaš da nema druge opcije.
Jedina druga bilo bi gledati ga kako polako i bolno umire.

Sivkace je dragi donio s Krka. Maleckog, stao je u šake...nije znao jesti ni piti, hranio ga je na dudu i vodu je pio na žlicu. Često mu je sisao prst jer mu je falila mama.
Prije nekoliko godina se otrovao otrovom za štakore, pojeo je otrovanog štakora...skoro pa nije bilo nade da će se izvuči, ali, on je bio pravi borac i uspio je. No čini se da je to srušilo imunitet i aktiviralo tu nesretnu mačju sidu...počeo je imati problema sa zadahom i slinjenjem. Sve je nekako bilo protiv njega...iako je on imao volju za životom. I bio mazasti i preo do zadnje sekunde.

Isplakali smo se jučer navečer...baš onako...za pravo.
Danas ujutro smo bili smireni, staloženi. Odradili to što smo morali, pomazili ga zadnji put.
I odnjeli doma u kutijici...našeg mačkića, koji se još jučer izležavao u travi.

Za mene su kućni ljubimci potpuno ravnopravni dijelovi obitelji. I boli gotovo jednako kao kad izgubiš čovjeka. Oni nas razumiju bez i jedne riječi, osjećaju svom svojom dušom i vole više od ikoga. Odani su i pouzdani...i nikada ne lažu. Imaju daleko više osobnosti od nekih ljudi. I vrijede. Neopisivo mnogo. Žalim one koji to ne mogu spoznati...jer to je samo još jedna vrsta ljubavi za upoznati i osjetiti. I posebna je, sve su.

Teško sam zaspala jučer. Znajući da posljednji put mazim našeg mačkića prije sna. Da posljednji put spava na svom omiljenom mjestu. No, sanjala sam živ i zanimljiv san. Ne jednom sam rekla da bih samo trebala početi zapisivati te svoje snove...mnogi od njih bili bi sasvim solidni scenariji filmova. Ovaj...bio je baš upečatljiv.

I sjetila sam se...svatko od nas blogera je vjerojatno barem jednom sanjario o tome da napiše knjigu. Ja jesam, priznajem. I nekako sam se nadala tome iako blage veze nisam imala kakva bi ili o čemu mogla biti. A sad je san...bio idealan početak. A imam i neku ideju kamo i kako bi to nakon te neke scene iz sna moglo voditi. Imam temu. Imam isječke.

Imam i gomilu nesigurnosti i straha. Ali i isto tako veliku želju, znatiželju, volju, inspiraciju.
Kada ako ne sada?

Pa se pitam...a pitam i vas...ima li smisla tako nešto započeti...tako, iznenada, niotkuda, inspiriran jednom snom...i puno maštanja...
Je li to preambiciozno?
Je li to pucanj u prazno?
Je li to šansa, nada, budući uspjeh?

Zapravo...možda i nije bitno ako uživam u putu. Ako ne forsiram nego pišem kad imam inspiraciju. I nemam ciljeva. Ne mora biti bestseler niti moraju snimiti film po tome, nisam nikakva J.K.Rowling. Ne mora biti ništa. Može ju pročitati sveukupno 20 ljudi i od toga se svidjeti njima 5.
Mogu napisati samo pričicu a ne knjigu. Trenutno mi se i čini kao da imam materijala za maksimalno novelu...
No tko zna...

Ali imam dojam da trebam sjesti i pisati. Još danas. Obavezno danas.
Pa makar bilo toliko loše da sutra obrišem sve. To vjerujem da ipak neću.

utorak, 16.05.2023.

cimeru

Svima svojima, onim bitnima i bliskima sam u trenutku kad su otišli napisala koji redak. Pa tako eto, pišem i ove...nekome tko možda i nije uvijek bio niti ostao blizak, pa ipak...na mom putu je bio jedan od onih koji su me doveli tamo gdje sam sada.

I tako, moja priča, tamo s početaka.
Bila jedna stranica, entuzijasta oko jednog hobija, koji su se u to vrijeme dosta družili i online i ofline...uživo, po nekakvim pivama i druženjima. Bio je tamo i jedan...ne znam kako ga nazvati...čovjek koji je silno volio beštije, one četvoronožne...i znao s njima...a s ovim dvonožim beštijama se malo lošije snalazio. U duši je bio dobrica, volio je svakome pomoći...a sam je sebi nekako bio najveći neprijatelj.
Bila sam tu i ja, u obitelji koja je bila pomalo problematična, jednostavno se nismo znali tada razumjeti. I odlučila sam, stisnuta nekim postupcima te moje obitelji, da se pošto poto iselim. Bila je 2009ta, taman sam diplomirala i počela je ona velika kriza. Posla u struci nije bilo ni za lijek. Odradila bi poneki fuš...ali to je to. Skupila sam neku smiješno malu svoticu novaca, dovoljno za platiti hranu nekoliko tjedana možda...
Prijateljica je na toj stranici pitala da li netko možda ima posao ili smještaj koji bi mi mogli ponuditi.
On se javio, rekao da nije nešto, ali ima sobu slobodnu u stanu, može me tamo primiti dok se ne snađem.

I doista, iselila sam od svojih, došla živjeti u tu sobu. Najprije sam konobarila u nekom opskurnom bircu...nije baš bilo idealno, morala sam i dobro pregovarati da bi dobila plaćeno tih mjesec dana koliko sam tamo ostala raditi. A onda sam igrom slučaja upoznala njegovog sina i bivšu ženu. Hah, usput i budućeg...nekog...no to je jedna druga priča.

S malenim sam odmah nekako kliknula, što i nije bilo često. Dijete je imalo jedan sindrom, pa se dosta teže snalazilo s ljudima i nije se sa svakime mogao naći na istoj valnoj duljini. Svidjela sam se očito i njegovoj majci, jer su mi par dana kasnije cimer i ona ponudili posao, čuvanje malenog.

I tako je nekako jedna nova obitelj ušla u moj život. I vjerovala to ja ili ne, bila je i više problematična od moje. Svaka je očito, na svoj način...
Sa svojima sam ponovo izgradila odnos. Daleko zdraviji.
A u ovoj cimerovoj sam...gubila puno živaca, bila depresivna i bespomoćna nekako. S druge strane, beskrajno sam se trudila. No, nisam bila osposobljena za to. Nadam se da sam barem u nekoj mjeri pomogla...mislim da jesam. Ali sigurno bi to daleko bolje obavila stručnija osoba.

Nakon nekog vremena sam iselila iz te sobice jer sam si mogla platiti stan. Malca sam nastavila čuvati još 2 godine, dok nije postalo zaista preteško. Kasnije sam napokon našla posao u struci i nastavila u ovom nekom smjeru prema životu kakav mi je sad. Ali, ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo tog mog prvog cimera i te njegove pomoći kad je bila najviše potrebna. Stan i posao...i nisu mala stvar za nekoga tko je negdje na početku.

Njega više nema. Ono što je ostalo...pomalo je neuredno, baš kao što mu je i život bio.
I nekako, imao je sve, a sve to nije značilo baš ništa. Pomalo je sve to, kako je on živio kao neka opomena, kako ne bi trebalo živjeti. A s druge strane...je, napravio je po svom...koliko god bio krivi taj put, bio je njegov. Neću ulaziti u to kako je to točno živio i što je to točno bilo toliko loše...bilo je. Bio je takav kakav je bio, nisu svi to mogli...hendlati.

Znao je upoznati te, naći bolnu točku...i ponekad ubosti baš tamo gdje najviše boli. To je možda jedina stvar koju sam mu baš zamjerila u jednom trenutku.
Imao je gadan porok...ovisnost...kako god, koja ga je koštala života. I dok je živio...i doslovno.
I zaista je tužno kako je otišao. Sam.

Pa ipak, sve to je manje bitno. Od one iskrene želje da svima pomogne. Da se svi vesele. Da svi piju i pjevaju zajedno. Da omogući...a omogućio je mnogima da se bave nečime što vole.
Da je mogao razumjeti i čuti nečiju bol i nečiju tugu i nečije želje.
I da se trudio pomoći im ostvariti ih.

Ali...iznad svega....to kako je volio četveronožne i krznene...s onom beskrajnom nježnošću i strpljenjem. Razumio ih je...i one su razumjele njega. Spasio je poneku. Obožavao je moju mačku dok smo živjele kod njega. To je nekako bila njegova bit, ono posebno u nekome, ono najljepše. Silna silna ljubav i poštovanje prema prirodi i životinjama.
I najviše ću pamtiti njega, dok se igra ili mazi nekog krznenog ljubimca, ili mačku lutalicu i uživa, onako sretan i ozaren.

Ludo jedna, hvala ti na svemu i nadam se da čitaš tamo negdje gore.
Pozdravi mi moju micu koje odavno nema.
You did it your way...

A ja...sutra ću nakon što te otpratimo upaliti Blaševića, kojeg smo toliko često tada slušali.
Uzeti nutellu i jeger, kombinaciju samo nama znanu...i nazdraviti jednu. Za one neke dobre stare dane i jadanja do ponoći.

<	svibanj, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv