Nije prošlo gotovo ništa vremena od onog cimerovog...pa evo, pišem novi oproštajni...ovaj puta za četveronožnu moju ljubav, Sivkace, mačak. Mužev mačak, no dio obitelji, baš kao i svaki naš krzneni četveronožni pratitelj. Pitam se koliko smo zapravo kratko svi mi ovdje, samo u prolazu kao što mi je danas rekla kolegica.
Malac je imao samo pet godina. I bio naša šugica, smelly cat smo ga zvali, po onoj Phoebinoj pjesmi iz prijatelja. Jadničak je imao mačju sidu i leukemiju, stalno su mu bile upaljene desni pa je slinio neku sukrvicu. Takav se nije mogao oprati pa mu je dlaka bila neuredna...zato šugica. Iako je i to bilo od milja. I sve to skupa nije bio razlog što ga više nema, stoički je podnosio vjerojatno dosta gadnu bol upaljenih desni...i živio s tim. No, prošli tjedan ga je izgleda udario auto...i polomio nešto u donjem dijelu kičme...rep mu je otkazao...to sam prvo primjetila. Teže je hodao malo, ali ne strašno pa sam ga odlučila odvesti veterinaru. Taj dan je dragi javio da ga je pronašao kako se pokakao po sebi. On je otišao dalje nešto raditi, a kad sam ja došla doma još je jednom bio ukakan.
Veterinar je rekao kako je to možebitna ozljeda živca i ako se ta inkontinencija ne sredi, najbolje bi bilo da ga uspavamo...ako bude to u redu, uklonit će mu taj mrtvi rep. Nadali smo se do zadnje sekunde da će napokon otići na wc, no nije. Pojeo je hrpu toga, popio litre i litre vode kroz tih nekoliko dana, no ništa nije izašlo iz njega, samo je sav naotekao kao bačvica.
Jučer smo dobar dio dana proveli s njim vani u vrtu...više od ičeg volio je ležati u travi i bio je daleko sretnija mica dok je boravio vani. Zato smo ga i puštali van, za razliku od ovo dvoje Bonnie i Clyde koji su isključivo kućne mice. Sjedili smo kraj njega na dekici, mazili ga, a on je preo, pun povjerenja u svoje ljude. Koji su ga gledali takvog i planirali gdje će ga pokopati.
Jao, kako je to grozan osjećaj, kao da si ga iznevjerio i izdao...a znaš da nema druge opcije.
Jedina druga bilo bi gledati ga kako polako i bolno umire.
Sivkace je dragi donio s Krka. Maleckog, stao je u šake...nije znao jesti ni piti, hranio ga je na dudu i vodu je pio na žlicu. Često mu je sisao prst jer mu je falila mama.
Prije nekoliko godina se otrovao otrovom za štakore, pojeo je otrovanog štakora...skoro pa nije bilo nade da će se izvuči, ali, on je bio pravi borac i uspio je. No čini se da je to srušilo imunitet i aktiviralo tu nesretnu mačju sidu...počeo je imati problema sa zadahom i slinjenjem. Sve je nekako bilo protiv njega...iako je on imao volju za životom. I bio mazasti i preo do zadnje sekunde.
Isplakali smo se jučer navečer...baš onako...za pravo.
Danas ujutro smo bili smireni, staloženi. Odradili to što smo morali, pomazili ga zadnji put.
I odnjeli doma u kutijici...našeg mačkića, koji se još jučer izležavao u travi.
Za mene su kućni ljubimci potpuno ravnopravni dijelovi obitelji. I boli gotovo jednako kao kad izgubiš čovjeka. Oni nas razumiju bez i jedne riječi, osjećaju svom svojom dušom i vole više od ikoga. Odani su i pouzdani...i nikada ne lažu. Imaju daleko više osobnosti od nekih ljudi. I vrijede. Neopisivo mnogo. Žalim one koji to ne mogu spoznati...jer to je samo još jedna vrsta ljubavi za upoznati i osjetiti. I posebna je, sve su.
Teško sam zaspala jučer. Znajući da posljednji put mazim našeg mačkića prije sna. Da posljednji put spava na svom omiljenom mjestu. No, sanjala sam živ i zanimljiv san. Ne jednom sam rekla da bih samo trebala početi zapisivati te svoje snove...mnogi od njih bili bi sasvim solidni scenariji filmova. Ovaj...bio je baš upečatljiv.
I sjetila sam se...svatko od nas blogera je vjerojatno barem jednom sanjario o tome da napiše knjigu. Ja jesam, priznajem. I nekako sam se nadala tome iako blage veze nisam imala kakva bi ili o čemu mogla biti. A sad je san...bio idealan početak. A imam i neku ideju kamo i kako bi to nakon te neke scene iz sna moglo voditi. Imam temu. Imam isječke.
Imam i gomilu nesigurnosti i straha. Ali i isto tako veliku želju, znatiželju, volju, inspiraciju.
Kada ako ne sada?
Pa se pitam...a pitam i vas...ima li smisla tako nešto započeti...tako, iznenada, niotkuda, inspiriran jednom snom...i puno maštanja...
Je li to preambiciozno?
Je li to pucanj u prazno?
Je li to šansa, nada, budući uspjeh?
Zapravo...možda i nije bitno ako uživam u putu. Ako ne forsiram nego pišem kad imam inspiraciju. I nemam ciljeva. Ne mora biti bestseler niti moraju snimiti film po tome, nisam nikakva J.K.Rowling. Ne mora biti ništa. Može ju pročitati sveukupno 20 ljudi i od toga se svidjeti njima 5.
Mogu napisati samo pričicu a ne knjigu. Trenutno mi se i čini kao da imam materijala za maksimalno novelu...
No tko zna...
Ali imam dojam da trebam sjesti i pisati. Još danas. Obavezno danas.
Pa makar bilo toliko loše da sutra obrišem sve. To vjerujem da ipak neću.
Post je objavljen 29.05.2023. u 19:47 sati.