Svima svojima, onim bitnima i bliskima sam u trenutku kad su otišli napisala koji redak. Pa tako eto, pišem i ove...nekome tko možda i nije uvijek bio niti ostao blizak, pa ipak...na mom putu je bio jedan od onih koji su me doveli tamo gdje sam sada.
I tako, moja priča, tamo s početaka.
Bila jedna stranica, entuzijasta oko jednog hobija, koji su se u to vrijeme dosta družili i online i ofline...uživo, po nekakvim pivama i druženjima. Bio je tamo i jedan...ne znam kako ga nazvati...čovjek koji je silno volio beštije, one četvoronožne...i znao s njima...a s ovim dvonožim beštijama se malo lošije snalazio. U duši je bio dobrica, volio je svakome pomoći...a sam je sebi nekako bio najveći neprijatelj.
Bila sam tu i ja, u obitelji koja je bila pomalo problematična, jednostavno se nismo znali tada razumjeti. I odlučila sam, stisnuta nekim postupcima te moje obitelji, da se pošto poto iselim. Bila je 2009ta, taman sam diplomirala i počela je ona velika kriza. Posla u struci nije bilo ni za lijek. Odradila bi poneki fuš...ali to je to. Skupila sam neku smiješno malu svoticu novaca, dovoljno za platiti hranu nekoliko tjedana možda...
Prijateljica je na toj stranici pitala da li netko možda ima posao ili smještaj koji bi mi mogli ponuditi.
On se javio, rekao da nije nešto, ali ima sobu slobodnu u stanu, može me tamo primiti dok se ne snađem.
I doista, iselila sam od svojih, došla živjeti u tu sobu. Najprije sam konobarila u nekom opskurnom bircu...nije baš bilo idealno, morala sam i dobro pregovarati da bi dobila plaćeno tih mjesec dana koliko sam tamo ostala raditi. A onda sam igrom slučaja upoznala njegovog sina i bivšu ženu. Hah, usput i budućeg...nekog...no to je jedna druga priča.
S malenim sam odmah nekako kliknula, što i nije bilo često. Dijete je imalo jedan sindrom, pa se dosta teže snalazilo s ljudima i nije se sa svakime mogao naći na istoj valnoj duljini. Svidjela sam se očito i njegovoj majci, jer su mi par dana kasnije cimer i ona ponudili posao, čuvanje malenog.
I tako je nekako jedna nova obitelj ušla u moj život. I vjerovala to ja ili ne, bila je i više problematična od moje. Svaka je očito, na svoj način...
Sa svojima sam ponovo izgradila odnos. Daleko zdraviji.
A u ovoj cimerovoj sam...gubila puno živaca, bila depresivna i bespomoćna nekako. S druge strane, beskrajno sam se trudila. No, nisam bila osposobljena za to. Nadam se da sam barem u nekoj mjeri pomogla...mislim da jesam. Ali sigurno bi to daleko bolje obavila stručnija osoba.
Nakon nekog vremena sam iselila iz te sobice jer sam si mogla platiti stan. Malca sam nastavila čuvati još 2 godine, dok nije postalo zaista preteško. Kasnije sam napokon našla posao u struci i nastavila u ovom nekom smjeru prema životu kakav mi je sad. Ali, ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo tog mog prvog cimera i te njegove pomoći kad je bila najviše potrebna. Stan i posao...i nisu mala stvar za nekoga tko je negdje na početku.
Njega više nema. Ono što je ostalo...pomalo je neuredno, baš kao što mu je i život bio.
I nekako, imao je sve, a sve to nije značilo baš ništa. Pomalo je sve to, kako je on živio kao neka opomena, kako ne bi trebalo živjeti. A s druge strane...je, napravio je po svom...koliko god bio krivi taj put, bio je njegov. Neću ulaziti u to kako je to točno živio i što je to točno bilo toliko loše...bilo je. Bio je takav kakav je bio, nisu svi to mogli...hendlati.
Znao je upoznati te, naći bolnu točku...i ponekad ubosti baš tamo gdje najviše boli. To je možda jedina stvar koju sam mu baš zamjerila u jednom trenutku.
Imao je gadan porok...ovisnost...kako god, koja ga je koštala života. I dok je živio...i doslovno.
I zaista je tužno kako je otišao. Sam.
Pa ipak, sve to je manje bitno. Od one iskrene želje da svima pomogne. Da se svi vesele. Da svi piju i pjevaju zajedno. Da omogući...a omogućio je mnogima da se bave nečime što vole.
Da je mogao razumjeti i čuti nečiju bol i nečiju tugu i nečije želje.
I da se trudio pomoći im ostvariti ih.
Ali...iznad svega....to kako je volio četveronožne i krznene...s onom beskrajnom nježnošću i strpljenjem. Razumio ih je...i one su razumjele njega. Spasio je poneku. Obožavao je moju mačku dok smo živjele kod njega. To je nekako bila njegova bit, ono posebno u nekome, ono najljepše. Silna silna ljubav i poštovanje prema prirodi i životinjama.
I najviše ću pamtiti njega, dok se igra ili mazi nekog krznenog ljubimca, ili mačku lutalicu i uživa, onako sretan i ozaren.
Ludo jedna, hvala ti na svemu i nadam se da čitaš tamo negdje gore.
Pozdravi mi moju micu koje odavno nema.
You did it your way...
A ja...sutra ću nakon što te otpratimo upaliti Blaševića, kojeg smo toliko često tada slušali.
Uzeti nutellu i jeger, kombinaciju samo nama znanu...i nazdraviti jednu. Za one neke dobre stare dane i jadanja do ponoći.
Post je objavljen 16.05.2023. u 22:11 sati.