so far away...

četvrtak, 31.12.2020.

kako luda godina...

4 i 30...podrhtavanje, budi me, noćas sam napokon spavala koliko toliko. Noć prije bila je puna košmara, cijelu sam sanjala podrhtavanja i potrese. Provjeravam mačku, budna je i sprema se pobjeći, da, opet je treslo. Znam da više neću zaspati, palim komp i kuham kavu. Čitam vijesti i plačem...

Ide me to ovih dana, razloga ima više...

- jer su ljudi stradali, jer su ostali bez domova
- životinjice isto, na njih sam uvijek posebno osjetljiva
- jer je gamad od političara zaboravila dati pravu pomoć dok gradi spomenike okolo za bijesne iznose
- jer je crkva zaboravila nešto dati, pozvala bih sve vjernike da sve što su ikada mislili dati crkvi daju ljudima kojima to zaista treba, a ne zlatnom teletu i bagri koja ne živi ni malo ono što propovjeda
- jer se osjećam glupo i krivo što sad idem na nekakav put (dugo željeni) i planinarenje, dok bi mogli nekako se aktivirati i pomoći
- jer tek sad vidimo svu moć sloge i brige i ljubavi, divno je vidjeti ljude koji su pohrlili pomoći, susjedne države koje šalju vatrogasce, sve ono što zaboravimo čim nije rat ili potres
- jer smo mi ljudi jedna čudna vrsta, živimo krajnosti, možemo biti najbolji i najgori jedni drugima, hoćemo li jednom napokon odabrati ovo prvo
- jer je prokleto teško živjeti u ovakvoj neizvjesnosti, bojati se svakog zvuka i svakog podrhtavanja

No, sjetim se da je meni super, da imam krov nad glavom, da smo kolegica i ja imale sreću biti na pauzi kad su ploče sa stropa popadale iznad naših stolova...i da smo par minuta ranije izašli iz lifta.
Da su svi moji na broju i sigurni. Nadam se organizirati nešto sa svojom ekipom, otići pomoći kad ovaj prvi val prođe, sad su svi aktivni, a posla će biti i kasnije.

Ova luda godina morala je još jednom opaliti šamar. Bojim se da nam je trebao. Duboko smo zaglibili u smjeru koji nema smisla, šteta da su opomene upravo ovakve, ozbiljne. Ozbiljno bi trebali stati i zapitati se tko smo i što smo i što tu radimo. Hoćemo li za dva mjeseca opet rogoboriti protiv Slovenaca ili Srba, fantazirati o davno proteklim ratovima ili ćemo napokon prestati paradirati s glupostima i biti ljudi.

subota, 19.12.2020.

brlogić

O ulovilo me. Kako često budem u nekoj gužvi prije Božića, pogotovo na prijašnjim poslovima koji su bili vezani uz sezonu, obično ni ne osvijestim da je to doba tu. Pola vremena nisam ni bila u tome kako spada, lani sam prvi puta nakon promjene posla ponovo slavila Božić onako kako bi trebalo...našla neke sitne poklone, prvi puta kupila i mali borić za stan...kako kitim bor kod svojih na Badnjak, stan je obično izgledao poluotužno, bez puno tragova blagdana.

Sad sam u gužvi zbog ispita i dva letka koji idu u tisak jedan za drugim...posao je malo napet, ne pretjerano stresan i dalje, ali kombinacija ispita i toga i buđenja u 4 ujutro uzima danak. Napokon je stigao vikend, imam još samo tri udarna radna dana s letkom i ispitima i mirna sam. Tu su praznici, opet nekako prebrzo je sve to stiglo. Jučer sam izvukla mali borić, danas ću ga okititi. Svijećice i lampice gore, kava je kraj mene, nekako je udobno. Pogotovo dok kraj tebe spava netko tebi drag. Nekako je lijepo dok je nedefinirani tu. Nekako je to sjelo na mjesto, bez nekih čudnih očekivanja i bez da znaju oni oko mene koji su uvjereni da je to loša ideja. Tim više što najgori zagovornici protiv te ideje i nisu više dio mog života, barem trenutno.

I pitam se zašto bi ikoga bilo briga s kim se grlim u svom udobnom malom svijetu i brlogu? Zašto to nekoga toliko smeta, zašto ja toliko dijelim sa drugima? Stvari u koje se ne ulazi, koje nisu nešto o čemu netko drugi ima pravo odlučivati. Još manje može zaista vidjeti što to i tko i koga i kako...rijetko to vidiš i sam, još manje kao promatrač. Često se tuđi savjeti odnose na njih same i njihove projekcije...fascinira me kako ljudi slušaju potpuno istu priču, a čuju nešto sasvim deseto.

I tako sam nekako odlučila manje dijeliti, manje pričati...i izgleda da to i radim, dijelom nenamjerno zadnjih tjedana. Moram priznati, život mi je lakši. Ne opterećujem ni sebe ni druge, vrteći stalno iste priče. A ionako se ništa pametnog ne izrodi iz toga. Naprotiv.

Udoban je taj mali brlog, topao, samo moj. I to je u redu.

subota, 12.12.2020.

samo jednom?

Svatko tko je ikada čitao ovaj blog može naslutiti (ako ne i jasno kao dan vidjeti) da imam mali problem sa zaljubljivanjem. Poletim prebrzo, prejako, prelako...onako ludo kako samo ja znam, zaletim se sa stoosamdeset u pretvrd zid. I tako ne jednom, nego hrpu puta.

Samo što su nekako ti krugovi postajali sve kraći. Sa nekoliko godina, preko dva mjeseca svelo se na dva tjedna. Nečega. Pokušaja da nešto zaživi u startu osuđeno na propast.
Svaki puta nekako ja ostanem gadno povrijeđena jer baš u trenutku kad se nekako pustim u to, kao da njihovi demoni izađu nenadano...do tad bude sve idealno. Pa me odbace, ne vide, ne žele, ne vide i ne žele. Ne žele. Prije svega to, od onog nekog divljenja i totalnog oduševljenja dođu u rekordnom roku do toga da me odbace kao nešto totalno nepotrebno i neželjeno.

Zašto? Pretpostavljam da moja dubina baš i ne odgovara svima. A tek iskrenost. A tek to da doslovce nagazim na najbolnija mjesta koja imaju u sebi. Naravno da im budem ja kriva...jer se sami sobom ne žele baviti. Znam, nije ugodno. Itekako znam kako je odvratno otvoriti pandorinu kutiju i reći sam sebi...e gle tu boli...zbog čega i kako boli. Znam kako je teško sjesti u ta vlastita govna i pokušati to malo...sanirati. I koliko traje i koliko boli. A tek sam počela. Ali nisam imala izbora, mogla sam nastaviti dalje u još užim krugovima...a postali su preuski.

Ono što za sada znam...odustala sam od pokušaja vezivanja s nekim novim. Nema smisla trenutno. I dala si neki rok da vidim što je to sa...nedefiniranim i tim našim beskrajnim i čudnim odnosom. Da li je to ono jednom u životu...ili nije. Ono što sigurno znam...blokira mi opciju nekog drugog odnosa. Koliko god ja to ne željela priznati, njemu sam se uvijek vratila. Bio je mjerilo i još uvijek je...i nekako nije on toliko loš koliko drugi mogu biti...je nit koja se vječno provlaći.

Jedna me rečenica iz nekog blesavog filma zaintrigirala nedavno. You like because, and you love despite. I da...mnogi su mi se sviđali. Volim unatoč...

Pa kako je to krenulo?
Prije deset godina, 27.11.2010.
Zapravo, nešto ranije...upoznao nas je moj cimer na nekom obiteljskom okupljanju. On je bio njegov prijatelj. Znam da smo se odvojili i on je "održao svoje predavanje" o fotografiji, a ja sam samo slušala i slušala. On se sjetio i da je jednom naletio vratiti ključ od auta kad sam ja bijesna kao ris otvorila vrata, uzela ključ i zalupila ih...u nekom od prekida s nekim od bisera tada.

A onda smo jedan petak išli fotkati vjenčanje. I putovali za Samobor nakon toga, a padao je prvi snijeg. Pričali smo o brvnarama u snijegu...i išli na pizzu poslije. Već tu je bilo naznaka nečega.
Drugo smo jutro sa cimerom išli na Kalnik. Predivan plavi vedri dan...i snijeg ispod starog grada...i livade pune inja, pa ipak zelene...i svirao je Sting, Fields of gold...a plave su oči pogledale moje u retrovizoru.

Onda sam počela čuvati malca, a on je dolazio pomagati instalirati aparate i stvari po kući i svaki dan smo odlazili zajedno i išli na pivu. A onda sam bila doma i došla je poruka da navratim kod njega pa će mi pokazati nešto oko rasvjete. Hodala sam okolo kao divlja zvijer od muke, znala sam što taj poziv znači, imao je 14 godina više od mene i to me jako mučilo, ali bilo je neodoljivo uletjeti u to. Naravno, otišla sam. Naravno, tektonska ploča se pomakla, silina te privlačnosti može se mjeriti jedino razornom moći prirode. Ni prije ni kasnije ničeg sličnog nisam osjetila.

I bilo mi je jasno da je petar pan...nešto potpuno neuhvatljivo. Bilo mi je jasno da je sve to nekako previše. Da nije najbolji izbor. Čak sam i i pokušala izlaziti s drugima nakon njegove glupe izjave da radi što hoću i nađi nekoga dok njega nema. Izjave na koju sam se rasplakala. Bila sam itekako svjesna da pored njega neću moći ni pogledati nikog drugog.
Najprije smo se skrivali od cimera...bilo je neizmjerno zabavno. Zašto, nemam pojma. Ni zašto smo se skrivali ni zašto je bilo tako zabavno.
Radili smo sve ludosti ovoga svijeta, pamtim dva Cohenova albuma i bezbroj kasnih izleta do smrznutih polja. Šetnji uz jezera, vožnji biciklima, krijesnica. Bio je moja utjeha i moj bijeg.
Bio je učitelj i prijatelj. Ljubavnik. Previše toga.
Dao mi je potpunu slobodu. Želio je da naučim živjeti po svom...i nije želio da on tome stane na put. Pogotovo kad sam počela pričati o odlasku iz države. Sjećam se vožnje autom kad sam to spomenula...a on je samo stavio ruku na moje koljeno i rekao...nemoj da ti ja budem prepreka.

Bilo je to netom prije nego što se srušio moj svijet...umro je tata. Nenadano. I tada sam rekla kako neću više gubiti ljude koje ne moram. Pogotovo ne one žive. I njega sam se držala, kao utopljenik ponekad...ponekad očajna jer nije samnom...jer ga čekam.
Sve dok nije gotovo naredio da si nađem život mimo njega. Pa sam upisala planinarsku školu.
E otad se sve promijenilo. Pronašla sam ljude koji su nešto drugačiji. Vidjela da ima njih...i drugih i drugačijih i sličnih i svakakvih. I polako sam izlazila iz tog odnosa...da bi mu se vratila. Opet ucviljena jer je opet neka budala nešto napravila grozno grozno. A on me tješio. Bolesno?
Možda...

Prijateljice su ludovale na sam spomen njegovog imena. Apsolutno nitko nije mislio da je on za mene dobar. Da bi se najednom priča promijenila. Sad. Sad me troje ljudi uvjeravalo u par dana kako je baš on taj s kim trebam biti. Nisam u to nikako uvjerena. Pa ipak...svjesna sam da baš taj nered od odnosa moram shvatiti...i...ili prihvatiti i napraviti red...ili napokon izaći iz toga.

Da, slični smo u nekim stvarima...beskrajno različiti u drugima.
Da, sigurno nam je stalo jako jedno do drugoga.
Da, ne možemo baš biti zajedno jer bi se pobili u tri dana da smo se zaista uselili kao što smo svojevremeno možda i trebali. Da, ne možemo očigledno ni jedno bez drugoga jer se vraćam ko Lesi kući nakon svakog izleta po selu.
Da, naučio me fotkati.
Da, naučio me da nije svijet baš tako divno i sigurno mjesto i ponekad treba malo opreza.
Da, imamo cijelu zajedničku povijest i putovanja i pjesme...
Da, želio je da sam sretna bez obzira na to bilo to s njim ili nekim drugime...
Da, bila sam slobodna s njim
Da, kreativan je i zanimljiv....i otkačen i lud...

Ali prokleto me živcira. Inertan je i zaglavio je na glupom poslu zbog kojeg nema život. Nema šanse nešto se dogovoriti s njim ili napraviti plan. Muzika mu ne znači gotovo ništa. Na putovanjima smo kao dva manijaka fotografa koji malo uopće komuniciraju. Uvijek nađe način kako me iživcirati nekakvim željama ili neredom koji radi ili samom svojom pojavom. Drži predavanja sav uvjeren kako je u pravu iako nema pojma o toj temi. E to, to me najviše raspali.
Ne brine o zdravlju ni formi više, a to s 50 i nije više nešto oko čega se ne bi trebao truditi.
Voli samo glupe filmove i upali TV čim uđe u stan. Sreća pa ga sad nemam.
Posao mu je uvijek prvi.

Pa ipak...poznaje me u dušu. I prihvaća. I ja njega...koliko god me živcirao. Odavno nemam potrebu mijenjati ga. On je jednostavno takav.

<	prosinac, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv