so far away...

subota, 12.12.2020.

samo jednom?

Svatko tko je ikada čitao ovaj blog može naslutiti (ako ne i jasno kao dan vidjeti) da imam mali problem sa zaljubljivanjem. Poletim prebrzo, prejako, prelako...onako ludo kako samo ja znam, zaletim se sa stoosamdeset u pretvrd zid. I tako ne jednom, nego hrpu puta.

Samo što su nekako ti krugovi postajali sve kraći. Sa nekoliko godina, preko dva mjeseca svelo se na dva tjedna. Nečega. Pokušaja da nešto zaživi u startu osuđeno na propast.
Svaki puta nekako ja ostanem gadno povrijeđena jer baš u trenutku kad se nekako pustim u to, kao da njihovi demoni izađu nenadano...do tad bude sve idealno. Pa me odbace, ne vide, ne žele, ne vide i ne žele. Ne žele. Prije svega to, od onog nekog divljenja i totalnog oduševljenja dođu u rekordnom roku do toga da me odbace kao nešto totalno nepotrebno i neželjeno.

Zašto? Pretpostavljam da moja dubina baš i ne odgovara svima. A tek iskrenost. A tek to da doslovce nagazim na najbolnija mjesta koja imaju u sebi. Naravno da im budem ja kriva...jer se sami sobom ne žele baviti. Znam, nije ugodno. Itekako znam kako je odvratno otvoriti pandorinu kutiju i reći sam sebi...e gle tu boli...zbog čega i kako boli. Znam kako je teško sjesti u ta vlastita govna i pokušati to malo...sanirati. I koliko traje i koliko boli. A tek sam počela. Ali nisam imala izbora, mogla sam nastaviti dalje u još užim krugovima...a postali su preuski.

Ono što za sada znam...odustala sam od pokušaja vezivanja s nekim novim. Nema smisla trenutno. I dala si neki rok da vidim što je to sa...nedefiniranim i tim našim beskrajnim i čudnim odnosom. Da li je to ono jednom u životu...ili nije. Ono što sigurno znam...blokira mi opciju nekog drugog odnosa. Koliko god ja to ne željela priznati, njemu sam se uvijek vratila. Bio je mjerilo i još uvijek je...i nekako nije on toliko loš koliko drugi mogu biti...je nit koja se vječno provlaći.

Jedna me rečenica iz nekog blesavog filma zaintrigirala nedavno. You like because, and you love despite. I da...mnogi su mi se sviđali. Volim unatoč...

Pa kako je to krenulo?
Prije deset godina, 27.11.2010.
Zapravo, nešto ranije...upoznao nas je moj cimer na nekom obiteljskom okupljanju. On je bio njegov prijatelj. Znam da smo se odvojili i on je "održao svoje predavanje" o fotografiji, a ja sam samo slušala i slušala. On se sjetio i da je jednom naletio vratiti ključ od auta kad sam ja bijesna kao ris otvorila vrata, uzela ključ i zalupila ih...u nekom od prekida s nekim od bisera tada.

A onda smo jedan petak išli fotkati vjenčanje. I putovali za Samobor nakon toga, a padao je prvi snijeg. Pričali smo o brvnarama u snijegu...i išli na pizzu poslije. Već tu je bilo naznaka nečega.
Drugo smo jutro sa cimerom išli na Kalnik. Predivan plavi vedri dan...i snijeg ispod starog grada...i livade pune inja, pa ipak zelene...i svirao je Sting, Fields of gold...a plave su oči pogledale moje u retrovizoru.

Onda sam počela čuvati malca, a on je dolazio pomagati instalirati aparate i stvari po kući i svaki dan smo odlazili zajedno i išli na pivu. A onda sam bila doma i došla je poruka da navratim kod njega pa će mi pokazati nešto oko rasvjete. Hodala sam okolo kao divlja zvijer od muke, znala sam što taj poziv znači, imao je 14 godina više od mene i to me jako mučilo, ali bilo je neodoljivo uletjeti u to. Naravno, otišla sam. Naravno, tektonska ploča se pomakla, silina te privlačnosti može se mjeriti jedino razornom moći prirode. Ni prije ni kasnije ničeg sličnog nisam osjetila.

I bilo mi je jasno da je petar pan...nešto potpuno neuhvatljivo. Bilo mi je jasno da je sve to nekako previše. Da nije najbolji izbor. Čak sam i i pokušala izlaziti s drugima nakon njegove glupe izjave da radi što hoću i nađi nekoga dok njega nema. Izjave na koju sam se rasplakala. Bila sam itekako svjesna da pored njega neću moći ni pogledati nikog drugog.
Najprije smo se skrivali od cimera...bilo je neizmjerno zabavno. Zašto, nemam pojma. Ni zašto smo se skrivali ni zašto je bilo tako zabavno.
Radili smo sve ludosti ovoga svijeta, pamtim dva Cohenova albuma i bezbroj kasnih izleta do smrznutih polja. Šetnji uz jezera, vožnji biciklima, krijesnica. Bio je moja utjeha i moj bijeg.
Bio je učitelj i prijatelj. Ljubavnik. Previše toga.
Dao mi je potpunu slobodu. Želio je da naučim živjeti po svom...i nije želio da on tome stane na put. Pogotovo kad sam počela pričati o odlasku iz države. Sjećam se vožnje autom kad sam to spomenula...a on je samo stavio ruku na moje koljeno i rekao...nemoj da ti ja budem prepreka.

Bilo je to netom prije nego što se srušio moj svijet...umro je tata. Nenadano. I tada sam rekla kako neću više gubiti ljude koje ne moram. Pogotovo ne one žive. I njega sam se držala, kao utopljenik ponekad...ponekad očajna jer nije samnom...jer ga čekam.
Sve dok nije gotovo naredio da si nađem život mimo njega. Pa sam upisala planinarsku školu.
E otad se sve promijenilo. Pronašla sam ljude koji su nešto drugačiji. Vidjela da ima njih...i drugih i drugačijih i sličnih i svakakvih. I polako sam izlazila iz tog odnosa...da bi mu se vratila. Opet ucviljena jer je opet neka budala nešto napravila grozno grozno. A on me tješio. Bolesno?
Možda...

Prijateljice su ludovale na sam spomen njegovog imena. Apsolutno nitko nije mislio da je on za mene dobar. Da bi se najednom priča promijenila. Sad. Sad me troje ljudi uvjeravalo u par dana kako je baš on taj s kim trebam biti. Nisam u to nikako uvjerena. Pa ipak...svjesna sam da baš taj nered od odnosa moram shvatiti...i...ili prihvatiti i napraviti red...ili napokon izaći iz toga.

Da, slični smo u nekim stvarima...beskrajno različiti u drugima.
Da, sigurno nam je stalo jako jedno do drugoga.
Da, ne možemo baš biti zajedno jer bi se pobili u tri dana da smo se zaista uselili kao što smo svojevremeno možda i trebali. Da, ne možemo očigledno ni jedno bez drugoga jer se vraćam ko Lesi kući nakon svakog izleta po selu.
Da, naučio me fotkati.
Da, naučio me da nije svijet baš tako divno i sigurno mjesto i ponekad treba malo opreza.
Da, imamo cijelu zajedničku povijest i putovanja i pjesme...
Da, želio je da sam sretna bez obzira na to bilo to s njim ili nekim drugime...
Da, bila sam slobodna s njim
Da, kreativan je i zanimljiv....i otkačen i lud...

Ali prokleto me živcira. Inertan je i zaglavio je na glupom poslu zbog kojeg nema život. Nema šanse nešto se dogovoriti s njim ili napraviti plan. Muzika mu ne znači gotovo ništa. Na putovanjima smo kao dva manijaka fotografa koji malo uopće komuniciraju. Uvijek nađe način kako me iživcirati nekakvim željama ili neredom koji radi ili samom svojom pojavom. Drži predavanja sav uvjeren kako je u pravu iako nema pojma o toj temi. E to, to me najviše raspali.
Ne brine o zdravlju ni formi više, a to s 50 i nije više nešto oko čega se ne bi trebao truditi.
Voli samo glupe filmove i upali TV čim uđe u stan. Sreća pa ga sad nemam.
Posao mu je uvijek prvi.

Pa ipak...poznaje me u dušu. I prihvaća. I ja njega...koliko god me živcirao. Odavno nemam potrebu mijenjati ga. On je jednostavno takav.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv